Ne tako davno, još u maju ove godine, zapadni tvorci globalne politike i kreatori javnog mišljenja pisali su o njemu kao o “nacionalističkom lideru povezanom s kriminalnim organizacijama”, i to ne bilo kakvim nego s onima kojima se sudi za “ubistva i trgovinu ljudima“. The New York Times izvještavao je da su veze srbijanske policije i kriminalne grupe Veljka Belivuka, zvanog Velja Nevolja, dobro dokumentirane, navodeći kako je sam Belivuk na sudu svjedočio da je njegova grupa “formirana za potrebe i po naredbi Aleksandra Vučića”.

Nekoliko sedmica poslije, Američki senat o ovoj je aferi ispitivao savjetnika State Departmenta za vanjsku politiku Derecka Cholleta, koji je, između ostaloga, rekao kako oni, dakle Američka vlada, “Vučića drži odgovornim za korupciju” i da su “nametnuli sankcije mnogima iz te regije”, misleći vjerovatno na zemlje Zapadnog Balkana. Tih su dana balkanski mediji pisali kako je “Vučić gotov” i kako je samo pitanje dana kada će izgubiti vlast.

Amerikanci su, doduše, kaznili Aleksandra Vulina, direktora BIA-e, srbijanske obavještajno-sigurnosne agencije, stavivši njegovo ime na “američku crnu listu” zbog djelovanje protiv mira i stabilnosti u regiji i širenje ruskog utjecaja na Balkanu. Vulin je, istina, podnio ostavku na funkciju, ali mu ona još nije prihvaćena, tako da je sankcionirani obavještajac i dalje na čelu BIA-e, koja i dalje neumorno širi različite maligne utjecaje u regiji, posebno u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini.

A njegov imenjak Vučić, koji je “organizirao kriminalne grupe”, samo nekoliko mjeseci kasnije odnio je još jednu izbornu pobjedu, dominantno, kako su to na svjetskim prvenstvima u košarci radili američki “timovi snova”, s pedeset i više razlike. Vučićev SNS je na izborima održanim prošle nedjelje osvojio natpolovičnu većinu u Skupštini Srbije, pa će bez ičije pomoći imati dovoljno ruku za uspostavljanje čvrste, autokratske vlasti, koja u državi kontrolira sve, od medijskih sloboda do američkog utjecaja. Dakle, američka crna lista, pisanje njujorškog najčitanijeg lista i pretresanje srbijanskih afera na najvišem svjetskom nivou, nisu u Srbiji ostavili nikakav efekt – tresla se gora, rodio se miš.

Prema preliminarnim rezultatima, vladajuća Vučićeva Srpska napredna stranka (kojoj on od maja samo formalno nije predsjednik) osvojila je više od 46 posto glasova, što će joj u parlamentu koji ima 250 mjesta osigurati 128 mandata. Glavni izazivač SNS-a i srbijanskog predsjednika, Proevropska opoziciona koalicija lijevog centra “Srbija protiv nasilja”, sa 23,6 posto glasova imat će 65 mjesta u parlamentu, dok su socijalisti Ivice Dačića, dosadašnjeg koalicijskog partnera Vučićevih “naprednjaka”, osvojili 6,6 posto glasova i 18 mandata u Skupštini. S koje se god strane pogleda, promjena u Srbiji nema, posebno ne onih koje bi zaustavile “maligni ruski utjecaj na Balkanu”, za šta su najviše zainteresirane Sjedinjene Američke Države.

Ponešto se uspjelo “zakuhati” u Beogradu, gdje je opozicioni pokret osnovan nakon stravičnih ubistava u Beogradu i Mladenovcu, sačinjen od nekoliko stranaka koje su potpisale zajednički politički program, sa svojom listom “Srbija protiv nasilja”, pokazao malo više snage i uspio osvojiti 34,27 posto glasova i 42 mandata, ali je Vučićeva lista “Srbija ne sme da stane” opet bila jača, osvojivši 39,34 posto glasova i 49 mandata i bit će im potrebno još samo sedam ruku da zadrže punu kontrolu u srbijanskoj prijestolnici, što im sigurno neće biti teško s obzirom na moć kojom raspolažu u svim strukturama države. Opozicija optužuje vlast za izbornu krađu, a organizirala je i proteste pod sloganom “Beograd nismo izgubili – on je otet”. Nosilac njihove liste za parlamentarne izbore Miroslav Aleksić na konferenciji za medije izjavio je kako će se oni boriti da ospore izborne rezultate “svim raspoloživim demokratskim sredstvima”, što doslovno znači da ne mogu učiniti ništa.

Bez ikakve dileme, Vučić i njegov SNS suvereno će vladati Srbijom i u narednom mandatu, jačati veze s “majkom Rusijom” i prkositi američkim interesima i diplomatama, učvršćujući tako svoju poziciju regionalnog garanta stabilnosti, koji im je davno dodijelila njemačka kancelarka Angela Merker.

Čisto podsjećanja radi, valja napomenuti da je Vučić u politiku ušao kao žestoki nacionalista sa 23 godine, tokom oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu, priključivši se Šešeljevim radikalima, čiji je program o stvaranju Velike Srbije podrazumijevao osvajanje teritorija susjednih zemalja i etničko čišćenje. Upravo su Bosna i Bošnjaci bili najveće žrtve takve velikosrpske ideje i politike. Sam je Vučić iz toga vremena zapamćen po onoj čuvenoj prijetnji: “vi ubijte jednog Srbina, mi ćemo sto Muslimana”, izgovorenoj javno, za skupštinskom govornicom, svega nekoliko dana nakon što su srpske snage okupirale zaštićenu zonu UN-a Srebrenicu i provele genocid nad Bošnjacima.

Slobodan Milošević je 1998. godine ovog srpskog radikala postavio za ministra informiranja, sa zadatkom da u djelo provede restriktivni srbijanski zakon o slobodi medija, odnosno da što efikasnije ograniči medijske slobode u Srbiji.

Nakon što su ostali izvan vlasti 2008. godine, Vučić s još nekoliko stranačkih kolega napušta Radikalnu stranku Vojislava Šešelja i formira Srpsku naprednu stranku, nakon čega je ubrzan njegov politički rast. Već 2012. godine SNS je pobijedio na parlamentarnim izborima i sa Socijalistima formirao vladu, za čijeg je predsjednika 2014. godine imenovan Vučić. Tri godine poslije izabran je za predsjednika Srbije, i to u prvom krugu. Od tada je učvršćivao i osnaživao svoju poziciju, uspostavljajući punu kontrolu nad državnim aparatom, civilnim društvom i medijima.

Prema mišljenju njegovih protivnika i mnogih političkih stručnjaka, Vučićeva autokratska vlast udaljila je Srbiju od Evropske unije i demokratskih načela, a on se na to obazirao kao na “lanjski sneg”. Sve je vrijeme vodio politiku “na dvije stolice”, između Rusije i Kine s jedne i Zapada s druge strane, formalno opredijeljen za evropske integracije, a suštinski jačajući veze s Vladimirom Putinom i otvarajući široki prostor za kineski kapital. Iako su evropski i američki zvaničnici u više navrata tražili da Srbija uvede sankcije Rusiji nakon invazije na Ukrajinu, Vučićeva Srbija to nikada nije učinila, a sam je njen predsjednik samouvjereno izjavljivao da su “građani Srbije i srpski narod uvek uz Rusiju”.

Posljednji parlamentarni izbori u Srbiji pokazali su da je desničarska vlast u Srbiji i njena hegemonistička politika prema susjedima iz svega izašla neokrznuta, dobivši u međuvremenu puni nadzor nad političkim procesima u Crnoj Gori, ali i nad sigurnošću Bosne i Hercegovine, u liku i djelu ministra Nenada Nešića, prvog čovjeka bosanskohercegovačkog sigurnosnog sistema i člana Vučićevog izbornog štaba.

Zatreba li pragmatičnom srbijanskom lideru, kako ga odmilja nazivaju zapadni mediji, otvaranje žarišta s ove strane Drine, to će moći učiniti s lahkoćom jer mu je državni aparat u Bosni i Hercegovini na usluzi, a u sigurnosnim strukturama ne postoji niko ko bi mu se mogao suprotstaviti. Što bi rekao Vučićev nekadašnji prethodnik Slobodan Milošević: opet smo u bitkama i pred bitkama, one nisu oružane mada ni takve nisu isključene.