Emina Selimović, “Zembilj”, “Planjax Komerc”, Tešanj, 2019.
Pjesnikinja Emina Selimović objavila je početkom prošle godine treću knjigu poezije – a kuriozum je da su sve tri njene knjige štampane jer su dobile književne nagrade: prva (Genocid u “Crazy Horseu”) kao najbolji rukopis osvojila je Književnu nagradu “Mak Dizdar” na manifestaciji “Slovo Gorčina” u Stocu, druga (Ademove suze) ovjenčana je 1. nagradom “Ratkovićevih večeri poezije” u Bijelom Polju, a stihozbirka Zembilj nagrađena je na konkursu Fondacije za izdavaštvo FBiH 2019. godine. Magistrica je književnosti, a zaposlena je kao stručni saradnik Muzeja grada Zenice, radeći u isturenom odjeljenju Muzeja na tvrđavi Vranduk, nedaleko od Zenice.
Za razliku od prve dvije knjige, koje su motivsko-sadržinski okupljene oko tzv. “velikih tema” – Selimovićeva se u ovoj zbirci bavi (kako to i sam naslov simbolički nagovještava) “bagažom svakodnevice”, emocionalnim i egzistencijalnim “teretima” što ih danju (kao zbilju) i noću (kao snove) vuče sa sobom i u sebi njezin pjesnički subjekt; taj pjesnički subjekt daje se po boji i frekvenciji glasa prepoznati kao žena, s tim da su unutrašnje iskustvo, misli, stavovi i kritička reinterpretacija svakodnevice o kojoj je riječ samo inicijalno potaknuti rodnom pripadnošću, a u izvedbi, ideji i poruci mogu se prepoznati kao univerzalno ljudsko iskustvo življenja u dosuđenom nam dobu. Tom iskustvu pripadaju dominantna stanja i osjećanja usamljenosti, funkcionalizacije ili marginalizacije humanuma u najširem smislu te riječi – kad se u vrtložnom toku neprestano miješaju i prepliću stvarnost i fikcija, konkrecija i isposredovanost realnosti, punina žudnji i nadanja, s jedne, i deficijentnost efekata i rezultata s kojima se suočavamo, s druge strane.
“Često mislim/ na osjetljive stvari/ duboko unutar svoga tijela./ Osjetljive stvari/ koje su samo moje/ kao srce,/ i nervi i utroba./ Oni su moji/ ali nikada neću moći/ da ih dotaknem/ baš kao ni tebe./ Jer si i ti samo melodija/ u mojoj glavi/ sa riječima koje mogu pjevušiti.” (Odnos arbitrarnosti)
Intimizam je u Selimovićkinim pjesmama zapravo lirizam osjenčen osebujnom sepijom ironije i sjete: kad se god čitalac “zaleti” da detektira i prepozna njezin izraz kao “žensko pismo” (ili barem kao “ženski rukopis”), sudari se s tim efektnim, blagim, ali nipošto estetski neučinkovitim ironijskim sjenčenjima, kao što je to slučaj, naprimjer, u ovom izvanredno uobličenom poređenju, na kraju pjesme Carimin ici:
“Blizak si mi/ i previše ličan/ ali istovremeno/ mnogo udaljen,/ kao šećer rastopljen/ u čaši vode/ koju pijem da ne/ dehidriram.”
Odstupanje od ograničenja realne svakodnevice zbiva se u snovima o kojima također svjedoči pjesnikinja – nadodajući još koju kap začudnosti svojim vizijama i poentama:
“Sanjam zelenu rijeku,/ zavezan splav na rijeci/ i pored rijeke kuću,/ malo trošnu./ Stepenice koje vode do kuće/ obrasle su mahovinom,/ i sebe kako čučim na koljenima,/ malom motikom čistim tu mahovinu./ Stružem do betonskog sivila./ Kad očistim sve/ odlazim do rijeke,/ zadižem suknju pa ulazim u splav./ Odgurujem se daskom od obale/ i odlazim,/ da tražim čovjeka/ koji me jednom zagrlio/ u nekom jesenjem snu.” (Svakodnevna regrutacija)
Njen je jezik nenametljiv, narativ joj vrlo vješto vođen, stilizacije i poetizacije unutar tog narativa nisu same sebi cilj – već pokrivaju upravo to polje na kom pjesnička sugestivnost zrije i cvjeta, polje spajanja nespojivog. Bilo da je riječ o “sazivanju” glasova preko “crte razgraničenja” između živog i umrlog, onog što je bilo i budućeg, materijalnog i duhovnog, proosjećanog i promišljanog – te su stilizacije uvijek na mjestu gdje i trebaju biti i uvijek u “dozi” i u jakosti s kojima se u imaginaciji čitaoca otvaraju mogućnosti “saučesničkog dovršavanja” slike ili vizije:
“Nisi smjela doći ovamo/ taj komad zemlje ne postoji/ to je fatamorgana u pustinji/ u kojoj gledaš/ visoke planine/ kako se uzdižu nad nama/ i pomisliš da/ još prije četiri stoljeća/ nisu ni postojale./ Lažno je sve što vidiš./ Dogodilo se sinoć./ Nije ušlo u povijest./ Zašto si opet došla?/ Ne želim da me vidiš/ niti uspoređuješ/ sa mnom/ od prije četiri stoljeća./ Ovo sada nije kao ono/ kada sam ti rekao:/ Ostani još jedan tren!” (Fatamorgana)
Gotovo bismo mogli govoriti o “propusnosti” tog pjesničkog narativa, koji se upravo svojom nepretencioznošću (u izražajnom smislu) pokazuje i potvrđuje dovoljno efektnim da posreduje i onaj najsuptilniji “govor između riječi i redova” teksta:
“Godinu dana prije smrti/ posadio si lipu ispred vikendice/ i čvrsto odlučio da nikada odatle/ ne odeš./ Dogodine,/ lipa je procvjetala/ i jedino što je ostalo od tebe/ je njen miris.” (Ostavština)
Postmodernistička obilježja i “začini” prepoznatljivi su u pojedinim tekstovima (naprimjer, intertekstualnost, citatnost, autoreferencijalnost, razsredištenje...), ali na njima se ne insistira, pjesnikinja vrlo odmjereno i nepretenciozno radi na autentičnosti i prepoznatljivosti svog pjesničkog izraza, ne dopuštajući da se on tek tako “katalogizira” ili “uladiči” pod egidom ovog ili onog “izma”. Njen najdragocjeniji “bagaž”, koji međutim s lakoćom i bez upinjanja nosi kroz sve tekstove, jeste ritam daha – upravo ono što bismo morali (a često to ne umijemo ili nećemo) prepoznavati kao pjesničku izvornost/autentičnost inspiracije: doslovan prevod tog latinskog termina i jeste udahovljenje (in – u; spiro – dišem, udišem). Dah je zapravo ruho u kome poetski tekst izlazi pred nas – ruho koje i simbolički i stvarnosno zapravo nosi (ili pronosi) “tjelesnost” ili upojedinjenost pjesme kao teksta.
TUMAČ SNOVA
Dugujem sebi da zabilježim u pjesmu
da su dani i dalje isti,
prolaze.
Samo je sa snovima drugačije.
Sinoć se naprimjer
u snu
pojavio jednorog
na nebu i ja sam osjetila neopisiv mir.
U tumaču snova piše:
visoki ideali, čista ljubav i nadnaravna sila.
Možda zato
jutros ne mogu
čak ni da ubijem muhu
na kuhinjskom stolu
a da ne pomislim na tebe.
LICE KOJE ĆE ME SPASITI
Abdulahu
Sin moje drugarice
mnogo voli proljetne mace
tako da u danima proljeća
sjedimo na livadi i pušemo.
Zamišljam da sa svakim puhanjem
vjetar odnosi
ono što je na mojim plećima
i sve sam bliže suncu.
Istina,
vjetar nema lice,
ali moj spasitelj ima,
i to najnevinije.
