Velikosrpska politika, koju u Bosni i Hercegovini otjelotvoruje Milorad Dodik, konstantno proizvodi novu realnost. Ono što je do jučer bilo nezamislivo postaje stvarnost, zatim normalno, a na kraju i uobičajeno. Navodne crvene linije ne prestaju se prelaziti, a prag tolerancije ne prestaje se spuštati. Upravo je to slučaj s blokiranjem entitetske linije koja ubrzano postaje buduća granica.
Istovremeno se bošnjačkoj političkoj misli ne dozvoljava da djeluje po novoj realnosti, čak i onoj od 1992. godine. To se ne dozvoljava čak ni bošnjačkom društvu, koje se i dalje tjera da se ponaša kao da su agresija, genocid i UZP bili neki incidenti koji nemaju nikakve veze s realnošću današnjeg života u Bosni i Hercegovini ili kontinuiteta s današnjom srpskom i hrvatskom politikom. Upravo zato imamo i današnju situaciju u kojoj bošnjački narod anesteziran i zaleđen gotovo nemoćno posmatra kako mu se približava katastrofa.
Eutanazija putem dvostrukih standarda
Bošnjaci su uspješno aklimatizirani i stalno ih se nanovo aklimatizira. Naviknuti su da novu realnost, poput blokiranja komunikacija na entitetskoj liniji, prihvate kao dato stanje koje se mora istrpjeti ili kao da je u pitanju neki zakon prirode koji se ne treba niti smije pokušavati mijenjati.
Bošnjaci su također sviknuti i na dvostruke standarde, u takvoj mjeri da ih počinju i sami primjenjivati pa je situacija gdje jedni kriteriji vrijede za Srbe, Hrvate i generalno nebošnjake, a drugi za same Bošnjake postala gotovo normalna. Upravo je zato malo kome upala u oči činjenica da se svojevremeno, zbog još uvijek nerasvijetljenog i krajnje nerazjašnjenog čina pojedinca u Zvorniku unaprijed okarakterisanog kao terorizam, kompletna bošnjačka politička i vjerska scena morala mjesecima posipati pepelom i izvinjavati dok se za upad srpske diverzantsko-terorističke grupe na Kosovo nije niko ogradio, a kamoli izvinio iz državnog vrha Srbije. Još gore, većina predstavnika MZ na Zapadnom Balkanu odbijaju da taj čin državnog terorizma Srbije nazovu terorizmom, a kamoli srpsko-pravoslavnim terorizmom, što i jeste.
Može li iko zamisliti šta bi se desilo da je obrnuto, da je u neku srpsku sredinu upalo tridesetak do zuba naoružanih i uformisanih pripadnika muslimanske vjeroispovijesti koji bi ubili policajca, a zatim se sklonili u džamiju punu već pripremljenog teškog naoružanja i municije? Treba li i napominjati kakvi bi naslovi kružili zapadnim i evropskim medijima i kako bi takav napad bio okarakterisan? Ovako, srpska diverzantska grupa, obučena od vojske Srbije, upala je na Kosovo i zauzela položaje u manastiru, a američki sekretar državnih poslova Antony Blinken, u nastupu kojeg se ne bi postidio ni Boutros Boutros-Ghali ili Jasuši Akaši, tek poziva sve strane da „prestanu s akcijama koje podgrijavaju tenzije“ te „da se vrate dijalogu“. I to je ta nova-stara realnost koju smo već imali priliku živjeti za vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Slične dvostruke standarde vidimo i na primjeru naoko manje važnih tema. Prisjetimo se samo neprekidne medijske demonizacije i dehumanizacije Fadila Novalića, ubjedljivo najuspješnijeg premijera FBiH kojeg se brutalno linčovalo i prikazivalo priglupim samo zato što kao ratni vojni invalid nije mogao iz prvog puta na lice staviti medicinsku masku. Sve se to radilo iako je bilo poznato da je razlog za Novalićevu „nespretnost“ povreda zadobijena u ratu. Neprestano izvlačenje riječi iz konteksta, otvorene laži, produciraju afera da i ne spominjemo. S druge strane, Novalićevom nasljedniku, oktroisanom i nametnutom Nerminu Nikšiću, iako je već jednom doveo Federaciju pred bankrot, danas se gleda kroz prste, čak i kada u Mostaru svojom voljom glumi maskotu Dodiku i Porfiriju.
No da je anestezija bošnjačke javnosti uspješno aplicirana, može se vidjeti i na tome da se u tom istom Mostaru obrukao ne samo Nermin Nikšić već i klub skakača koji je odlučio izvesti skok u čast Milorada Dodika, iako je ovaj prije tek koju sedmicu psovao Genocid u Srebrenici! Šta reći za takvu anesteziju pameti, morala i obraza osim da više podsjeća na eutanaziju. Bošnjaci više ne skaču u Neretvu već u ambis gubitka svakog samopoštovanja. No zašto je to tako?
Licemjerje ili promišljena zloba
Postoji osmišljena, usmjerena i vrlo aktivna politika dijela međunarodne zajednice u BiH koja ne dopušta da se bošnjački narod pomakne iz začaranog kruga navodno katarzičnog samoproždiranja i fatamorgane euroatlantskih integracija. Činjenica da se takva politika naslanja na već dobro poznate bošnjačke slabosti koje su opet posljedice gotovo stoljeća života u kolonijalnim režimima situaciju samo čini još težom.
Bošnjacima se ne želi dopustiti konačna politička emancipacija i status slobodnog naroda s vlastitom državom već ih se stalno vraća na poziciju onoga koji je slab, poražen, ugrožen, nesiguran te stoga mora praviti kompromise oko temeljnih vrijednosti i načela. Sve to dok Zapad sprovodi vlastitu imperijalnu politiku i nagrađuje srpsku i hrvatsku etnopolitiku, istovremeno trošeći vrijeme, sredstva i utjecaj kako bi onemogućio bilo kakav pokušaj artikulacije ili zaštite bošnjačkih nacionalnih interesa. To je danas prešlo iz faze sponzorisanja servilnih političkih projekata i kojekakvih NVO u otvoreni kolonijalni diktat i suspenziju Ustava.
Nazvati takav proces zavjerom nekorisna je simplifikacija jer zavjera podrazumijeva određeni vremenski rok i ograničeni cilj. Bošnjaci nažalost imaju posla s nečim daleko gorim od privremenog političkog plana. U pitanju je čitav svjetonazor koji Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu vidi kao geopolitičke labilnosti kojima se ne može dozvoliti da funkcioniraju kao druge samostalne države i narodi te koja, stoga, ima da posluže kao geopolitički kusur kojim se uspostavlja regionalna, a ponekad i kontinentalna ravnoteža. Baš kao i Makedoniju, Crnu Goru ili Kosovo. Upravo zato su za veliki dio međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini srpski i hrvatski nacionalizmi prihvatljivi u onoj mjeri u kojoj ne izazivaju „neprijatno“ nasilje dok se ima odijum čak i spram bošnjačkog patriotizma.
Buđenje iz košmara
Bošnjaci moraju, jednostavno moraju, da se konačno probude te prestanu prihvatati novo stanje stvari i podanički položaj koji im je namijenjen kao neku novu normalnost ili propisanu sudbinu. Nemojmo zaboraviti da su Bošnjaci to već jednom učinili 1992. godine kada su odbili „mirno poći u noć“ kao što je to bilo planirano, čime su se nametnuli kao neizbježna činjenica s kojom se mora računati.
Tzv. međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini potrošila je proteklih gotovo tri decenije kako bi bošnjački narod ponovo vratila na status geopolitičkog kusura, nekakvu bezimenu skupinu individua koju niko ništa ne pita. Nažalost, danas im je uspjelo ono što im nije pošlo za rukom za vrijeme Agresije, kada su sponzorirali razne veleizdajnike od Fikreta Abdića pa do drugih, danas zaboravljenih, regionalnih separatista. Danas su uspjeli dovesti svoje poltrone i sluge na vlast, i to nasiljem nad Ustavom, demokratijom i pravom.
Ipak, upravo to bi moralo probuditi još snažniji otpor u bošnjačkom narodu i javnosti koji moraju shvatiti da im se sprema sudbina slična onoj iz 1918. godine, da ih se bez glasnog protesta a kamoli opaljenog metka ostavi bez države, prava i sloboda. Probudimo se dok nije kasno, dok još nismo osvanuli u situaciji koju više nećemo moći promijeniti
