Strah i trepet sijali su sve do Alpa. I dalje. Pola Evrope drhtalo je pred njima. Skupa s akindžijama ulijetali su iznenada i na prepad. Omrknuli bi u Zagorju, a osvanuli u Štajerskoj. Od njihovih konja bijaše brža tek priča, koja je u sedlu straha jahala ispred njih. Pričalo se da kolju nemilice, da svaki u punom galopu može raščetvoriti jabuku na tjemenu prestravljenog sužnja – to da im je bila omiljena zabava. I sa strijelom i s kuburom jednako bijahu precizni. Pročulo se da znaju jahati od stojećke, ili odozdo, zgrljepljeni oko konjskog trbuha, ili naopačke, okrenuti prema repovima. Kazivalo se da nemaju milosti, ni prema sebi. Ako bi bili ranjeni pa postali teret svojim saborcima, sami sebi zasijecali bi vratne žile.

Brkovi im bijahu usukani u zift. Duge kose vezahu u repove i mazahu uljem, a kada su jurišali, raspuštali bi ih pa bi djelovali još strašnije. Svaki je na leđima nosio gunj od neobrađene ovčije kože. To je njihovom strašnom izgledu davalo aureolu mitskih sijača zla. Bili su to krvoločni vukovi. Pljačkali su, palili i robili. Čitavim narodima utjerivali su strah u kosti, kroz stoljeća. Kazivalo se da su im čakšire tako široke da sav plijen može stati u njih. Sablje im bijahu zakrivljene pa rane nanesene njima nisu ranjeniku ostavljale nikakvog izgleda. Rasijecale su meso do kosti. Bijahu nepredvidljivi. Ako bi ih, nakon pustošenja, sačekali u busiji, prije nego prihvate borbu ubili bi sve roblje koje su poveli sa sobom. Zbog toga im se bijaše teško suprotstaviti, pogotovo kada se proširi priča da robovi u Sarajevu često bivaju oslobođeni nakon nekoliko godina robovanja. Kazivalo se da nemaju nikakvu drugu platu osim onoga što otmu i orobe. Njima su pripadale tri četvrtine plijena. To ih je motiviralo. I još se pričalo da ne klanjaju, već se krste i na samrti dozivaju Isusovo ime. Bijahu Vlasi, a zvahu ih martolozi.

UHODE I PRELIVODE

I prije nego će se naseliti u kulu Radetinu, neki od njih dolaziše ovamo i tu konačiše. Pojavljivali bi se o ponoći i huktili iz šume poput sova. Bio je to tajanstveni znak svih uhoda i prelivoda koje angažovahu Kobasići, plemenitaši što stolovaše u Brekovici, odakle svoju špijunsku mrežu zabaciše sve do Stambola, kao ribari mrežu u more. Izvirali su iz pomračine zaogrnuti crnim kabanicama. Lica im bijahu namazana razvodnjenim ziftom, a kopita na konjima omotana krpama. Niko nije znao da dolaze, osim stražara koji bi ih primao, rasedlavao im konje i uvodio u pećinu pod kulom da ih konjušari nahrane, napoje, istimare. Oni sami bi se uzvirali merdevinama u kulu, gdje bi ih čekao Ivan Kobasić, ili njegov sin Juraj, ili unuk Gašpar. Dugo bi se sašaptavali gosteći se janjetinom i crmčući vino s vinograda u Svinjaku podno grada Hresna. Ostajali bi do prvih horozova, prenoseći sve što su saznavali i izdajući namjere svojih nadređenih njihovim neprijateljima. U praskozorje ih je ispraćao zveket krajcara što su se gnijezdili u njihovom dlanu. Nestajali su u velikoj bujadi prema Koprivni. Zato su, vele, od svih gradova koje Osmanlije osvojiše u Krajini izabrali baš ovu kulu. Bila im je poznata i zavoljeli su je zbog njene osamljenosti i tog nepojmljivog tajanstva koje je okruživalo.

Osim noćnih posjeta, upadahu oni ovamo i danju, desetljećima, pretvarajući sve do Brezove Kose, i do Mutnika, i do Cazina, u crnu pustoš, u mrtvaju. Tridesetak godina prije nego će pasti Cazin uletjeli su iznenada i silovito i zgrabili neviđen plijen. Potvrđuje to i hrvatski historičar Radoslav Lopašić, koji je prevrtao dokumente po štajerskim arhivima, pa našao ondje zapis o ovoj kuli i njenim gospodarima. Piše on ovako: “Jurjeva sina Gašpara posini g 1456. udovica Nikole Bojničića ili Forčića pa mu izruči imanje Radotinu više Mutnika, što joj bijaše ostavio pokojni muž. Udovica Bojničićeva kaže u posvetnoj listini, da joj je Kobasić mnogo koristio kao udovici i da je dugove pokojnog njenog muža isplatio. Proti tomu zapisu prosvjedova u kaptolu Zagrebačkom brat Nikolin Ivan Forčić od Butine Vasi, koji je nekoliko godina kasnije postao banovcem hrvatskim. Prosvjed nije naudio Kobasiću, već su mu naudili Turci, koji bijahu izpanuli g 1546. na Radotinu i Gradac kod Mutnika, zarobivši 200 ljudi i ugrabivši 2.000 komada stoke.”

Kako zamisliti dvije hiljade krava, ovaca, konja i koza, i mukanje, hrzanje, blejanje i meketanje, pomiješano s cikom preplašenih djevojaka, dozivanjima izbezumljenih majki, djetinjom vriskom i galamom ljutih martoloza koji pokušavahu svu tu kolonu usmjeriti i natjerati preko Koprivne, pored Jezerskog na Unu?

Kada su došli s namjerom da se konačno nastane ovdje i da odavde jurišaju na Baniju i Kordun, kula je već bila napuštena i sama im se nudila. Živjeli su povučeno, ne miješajući se puno s okolnim svijetom. Ta njihova rezerviranost činila ih je dalekim i tajanstvenim, silno je dražila maštu okolnih seljaka. U trgovini su bili nevješti, nisu se znali cjenkati, već bi plaćali onoliko koliko zacijeniš, odmah, bez riječi. Kazivalo se da su im kese s novcem “haman pa varićak”, a tek da je zaviriti u pećinu gdje kriju blago opljačkano po kaurskim zemljama.

Svašta se o njima još pričalo i, kako je vrijeme prolazilo, narod je između njih i sebe zabadao te pripovijesti kao kolje. Govorilo se da je s takvima najbolje ne imati posla, pa je svijet u širokom luku zaobilazio kulu i potok Kelečevac. Kako je vrijeme protjecalo i množile se sve strašnije priče o martolozima, taj se krug širio, da bi na koncu cijeli ovaj kraj između Cazina, Koprivne, Ćoralića i Brezove Kose bio prozvan Mrtolos. Taj naziv još dublje odbi ljude od njih, a priča o njihovom blagu izraste u legendu koja će se još dugo, stoljećima nakon što ih odnesu isti oni historijski muljevi koji su ih ovamo i doveli, vihoriti u svijesti i mentalitetu ovdašnjih ljudi.

VODENE PONJAVE

Od davnina se priča kako je pod kulom Radetinom zakopano toliko zlata da ti treba cijeli dan da ga natovariš na samare. Mnogi su dolazili ovamo i kopali. Neki su i živote ostavljali ovdje, a kod drugih se zlatna groznica pretvori u ludilo pa su poslije godinama, sasvim benasti, lutali selima i pričali jezikom koji niko ne razumije. A narod je za njima polijevao vodu i na mjesto gdje bi sjeli da otpočinu od svog neprekidnog hodanja nadnosio mašice sa žeravom šapućući tajanstvene dove za odgon šejtana. Ali je i dalje nastavljao sa svojom fantastičnom pripoviješću. Kazivalo se da je one koji su pobenavili kopajući pod kulom Radetinom i sanjajući zlato poljubila djevojka, lijepa da je očinji vid ne može obuhvatiti. Stoljećima, još otkako su je martolozi ugrabili u roblje i postavili za čuvaricu njihovog blaga, ona sjedi za tkalačkim stanom kraj pećinskog jezera i tka vodene ponjave. Kada se zamrsiš u te ponjave, ništa ti više ne može pomoći, nego ćeš dovijeka hodati okolo izbezumljen i govoriti nemuštim jezikom jurodivih koji niko ne razumije.

Ako se pak i odupreš djevojčinom pogledu i njenom poljupcu, pa uspiješ proći pored mreže od vodenih ponjava, onda ćeš doći do gvozdenih vrata s halkom teškom da je ni divovi ne mogu podići. Valja imati toliko snage pa otvoriti ta vrata. Ako u djetinjstvu nisi na kakvom šumskom proplanku pored potoka sreo vile koje su te podojile svojim mlijekom, najbolje je da i ne pokušavaš, jer, ta vrata, jemda, ni Mujo Hrnjica ne bi mogao pomjeriti. A opet, ako ih i otškrineš pa se kako provučeš unutra, tu te čeka troglava aždaha, koju su sa sobom doveli ti martolozi iz vlaških zemalja. Oko nje se sve svijetli takvom silinom da bi slijep ostao svako onaj kojeg bi ta svjetlost udarila po otvorenim zjenicama. To je zlato, blista da ga ljudsko oko ne smije ni pogledati. Na njemu leži aždaha i bljuje vatru i pećinski zidovi svi su garavi od njenog daha. Samo onaj koji uspije da joj posiječe sve tri glave i da oči privikne na sjaj kakav oko ljudsko nikada nije vidjelo, uspjet će ponijeti onoliko zlata koliko uspije natovariti za vrijeme dok se prostorija ne napuni vodom, a ta voda su suze djevojke koja tka vodene ponjave.

Kažu, samo je jednom čovjeku, otkako postoji pamćenje, pošlo za rukom da savlada sve prepreke. Bio je to neki Džanić od Bišća. Uspio je natovariti puna kola zlata prije nego je voda njegovim vrancima došla pod vrat. Kazuje se da su konji lipsali dok su onoliki teret uzvukli preko Džehveruše. On sam već je bio slijep.

A kada ih, te martologe, jednom opkoli kršćanska vojska u njihovoj kuli i kada provali u nju, ne nađoše ni jednog od njih gore. Kažu da su sutradan ujutro izniknuli na Stovrelima. Izašli su iz pećine, vodeći konje za sobom i krpe im na kopitima. U podne se pojaviše neprijatelju, koji je njuškao oko njihove kule, iza leđa i sasjekoše ga u taljige.

Stotinama godina kasnije, kada više ne bude martologa, a naziv ovom kraju narod preimenuje u Karaula, priča o njihovim tajanstvenim stazama sasvim slučajno će biti potvrđena. Kazuje se da je tada u Cazinu živio kraljevski i carski činovnik Šmit. Bio je strastveni lovac i cijelu nedjelju ofijao bi po Karauli. Jednog dana ovdje, pod kulom, Šmit nanišani zeca i promaši. Za zecom se sjuri njegov lovački pas Šarov i natjera ga u pećinu. Kako nije imao pri sebi nikakve baklje, ili fenjera, Šmit ostade pred ulazom. Dugo se iz pećine, sve dalji, čuo lavež njegovog psa, a onda je sve utihnulo, ni glasa. Čekao je Šmit do podne i zaspao, uljuljkan, valjda, jednoličnim udarima tkalačkog stana na kojem djevojka kraj jezera tka vodene ponjave. Kada se trgnuo iz sna, već bijaše akšam, ali psa nije bilo, ni traga mu. Sutradan je Šmit doveo još činovnika iz Cazina, ali Šarova nije bilo. Trećeg dana, kada je sasvim odustao od potrage, dođe do Šmita glas da je na Stovrelima, s druge strane Karaule, Šarov izašao iz pećine. Šmitovoj sreći nije bilo kraja.

U NARUČJU HISTORIJE

I historija nadugo i naširoko pripovijeda o martolozima. Kazuju historičari da su se Osmanlije, prije nego će osvojiti prva područja na Balkanu, desetljećima tukle s bizantijskim armatolima. Ti armatoli bili su nešto kao lokalna policija, a njihov naziv je na grčkom označavao čovjeka pod oružjem, riječ je u grčki najvjerovatnije ušla od latinske riječi arma – oružje. Kako su se u borbi protiv janjičara pokazali kao izuzetno hrabri i izdržljivi, kada osvojiše Grčku, Osmanlije ih zadržaše u svojoj službi i koristiše ih za upade na neprijateljski teritorij. I ime im ostaviše, ali ga oni izgovarahu martolos, odnosno mrtolos. U ove jedinice uglavnom su novačili Vlahe i ostale hrišćane. U vrijeme kada je Carstvo ušlo u krizu pa se prestalo širiti i kada su usahli osvajački ratovi, martologe su koristili kao lokalnu policiju. Tako su postepeno gubili povlastice. Zato su sve češće prelazili na stranu Venecije ili Austrije ili su se odmetali u hajduke pa četovali za svoj račun i za slavu.

Kraj priče o martolozima začinje se 1689. u Makedoniji. Tada su se pridružili Karpoševom ustanku. Jurišali su s nekadašnjim svojim zapovjednikom, koji se odmetnu u hajduke, na Kratovo, i na Kumanovo, i na Veles, a posebno se istakoše u borbi za Demir Kapiju. Kazuje se da su učestvovali i u pljački Skoplja prije nego će austrijski general Enea Silvio Piccolomini narediti da se grad potpuno spali u ime osvete jer je u njemu nabasao na smrtonosnu bolest. Šaputalo se da su mu onakvom, okuženom, dok su mu pod pazusima i preponama iskakali crni čirevi, jedino martolzi smjeli prići i staviti mu obloge na usijano čelo. Plamtio je poput Skoplja obuhvaćenog plamenom, a martolozi ga pokušavahu liječiti travama, nepoznatim napicima i bajanjima na jeziku koje niko od njegovih oficira nije razumio. Umro je, priča se, u Prizrenu, predskazujući svojim liječnicima katilske gajtane. Mjesec dana poslije, kada je Karpoš iz Kumanova sprovođen na pogubljenje u Skoplje, u velikoj koloni onih na čijim rukama i nogama zvecahu lanci i bukagije, bilo je na desetine martologa. Tek kada su ih pogubili, do Osmanlija je došla priča da ni kuga neće na njih.

Tri godine nakon što je Karpoš ispustio dušu na Kamenom mostu, sultan Mustafa II izdaje ferman o zabrani primanja hrišćana u martologe. Tada su primljeni cijeli klanovi Albanaca, ali se i oni pokazaše nepouzdanim, pa je za narednih dvanaest godina Porta morala pisati novi ferman – sada zabranjuje primanje Albanaca. Sedamnaest godina poslije, Ahmet III, sultan zaljubljen u tulipane, stavlja konačnu tačku na priču o martolozima i, kao jedan od svojih posljednjih dekreta, prije nego će ga Mahmut I natjerati da abdicira, kao što je on trideset godina ranije natjerao njegovog oca, izdaje ferman o njihovom potpunom ukidanju.

Ovdje, u Krajini, očitovao se ferman Ahmeta III tako što narod tajanstvenu kulu u kojoj stolovahu martolozi prvo prozva Karaula. I ophodio se sada prema njoj tako, prolazio je pored nje svakodnevno bez imalo straha kao da je riječ o najobičnijoj stražarnici. Na kraju, kada martolozi potonuše u nepregledne močvare njihovog zaborava, oni cijeli ovaj kraj koji su zvali Mrtolos prozvaše Karaula. Stari naziv spominjao bi se samo za večernjih sijela kada bi starci razvezali svoje beskrajne priče o prohujalim vremenima u kojima je sve bilo moguće i koja niko više ne sastavi sa životom.