Dvadeset i sedmi maj, datum koji u Turskoj ne treba objašnjavati jer se svi vojni pučevi pamte i spominju samo po datumu bez godine, bez ikakve je sumnje crna fleka historije Republike Turske. Tog dana godine 1960. vojnim pučem, koji su izvršili “mladi oficiri” izvan lanca komandne hijerarhije, čiji je idejni vođa bio četrdesettrogodišnji pukovnik Alparslan Türkeş, a vođa general Cemal Gürsel, svrgnuta je prva na stvarno demokratskim višestranačkim izborima izabrana Vlada premijera Adnana Menderesa. Tačnije, Demokratska partija, s Menderesom kao premijerskim kandidatom, osvojila je tri uzastopne izborne pobjede – prvu (1950) i sljedeću (1954) apsolutnom (53,3 posto i 58,4 posto), a treću 1957. godine relativnom (48,6 posto) većinom glasova.

Tokom suđenja u trajanju od 11 mjeseci, Menderes je optužen za pronevjeru državnih sredstava, ekstravagancije i korupcije. Zajedno sa svojim ministrima vanjskih poslova i finansija, obješen je na današnji dan – 17. septembra 1961. godine.

 

 

Isto tako je van sumnje da je Turska u 10 Menderesovih godina zabilježila ekonomski rast po stopi od 9 posto godišnje, da su preduzeti veliki infrastrukturni projekti, te da je njegova popularnost bila ukorijenjena u stvarnim promjenama kao što su mehanizacija poljoprivrede i napredak na poljima transporta, energije, obrazovanja i zdravstva. Za njegovog vakta Turska je postala članica NATO-a, jasno se (ideološko-ekonomski) orijentirajući ka Zapadu.

Svaki puč zahtijeva “pripremu terena”. Propagandna kampanja koja je prethodila 27. maju 1960. godine sastojala se od uobičajenih optužbi o diktatorstvu, cenzuriranju medija, korupciji, skretanju sa zapadne staze i sl., ali i od bizarno opscenih poput onih, koje je valjala ta “cenzurirana” štampa, uglavnom organ Republikanske narodne partije (CHP) Cumhuriyet, da se kemalistička omladina ubija, melje (da, melje) i ugrađuje da l’ u sudžuk, da l’ u asfaltne puteve (zavisno od mašte autora).

Dan-danas, poslije toliko decenija, raspravlja se o tome zašto je puč izvršen, s propozicijama – čitaj: pojednostavljenjima – koje idu od “zato što je vratio arapski poziv za molitvu” (koji je CHP u svom antireligijskom divljanju tokom jednopartijskog sistema “preveo” na turski), pa do toga “zato što se približavao Sovjetskom Savezu” jer se Menderes spremao u zvaničnu posjetu SSSR-u. U suštini, te rasprave reflektiraju pošast političke korektnosti jer nema sumnje da je odgovor na pitanje koje se postavlja poslije svakog zločina – cui bono – samo i isključivo CHP.

Naime, hunta, odnosno njen dio vrlo je brzo poslije puča predao vlast lideru CHP-a İsmetu İnönüu, koji je kao neizabrani premijer vodio zemlju sljedećih pet godina do izbora 1965. godine. Četrnaest pučističkih “mladih oficira” koji nisu bili saglasni s tim potezom, uključujući i samog Alparslana Türkeşa, pučisti su poslali na dužnosti daleko od zemlje, odnosno u egzil. Isto se tako Alparslan Türkeş usprotivio smrtnoj presudi Adnanu Menderesu, ministru inostranih poslova (Fatin Rüştü Zorlu) i ministru finansija (Hasan Polatkan), koju je pučistički vojni sud presudio nakon suđenja koga se ne bi postidjelo ni Staljinovo pravosuđe.

Također, nasmrt je bio osuđen i tadašnji predsjednik Republike Turske Celal Bayar, ali je preinačena u doživotnu robiju (pušten zbog zdravlja 1964. godine). Ta dva protivljenja uz veliku količinu političke tolerantnosti turskog naroda omogućile su Alparslanu Türkeşu da mnogo kasnije ostvari političku karijeru, te da bude praktično osnivač Partije nacionalističke akcije (MHP), koja je danas u savezu s vladajućom Partijom pravde i razvoja (AKP).

Ostrvo Yassıada, mjesto na kome se dešavalo to “ubistvo pravde” (predsjednik Recep Tayyip Erdoğan), je na 60. godišnjicu puča inaugurirano kao Ostrvo demokratije i slobode. Od 1978. napuštena škola turske mornarice, čije su prostorije 1960/1961. bile poprište suđenju upravo demokratiji, slobodi i volji naroda, 1993. godine pripalo je gradu Istanbulu, a nekoliko godina trajala je restauracija u svojevrstan memorijalni centar posvećen Menderesu, demokratiji i slobodi.