Početkom nedjelje ovdašnji je sportski portal Sport1 objavio vijest kako vlasnici FK Sarajevo, aktuelni i bivši, Ismir Mirvić i Vincent Tan, ovih dana skupa dolaze u Sarajevo. Vijest se pojavila dan-dva nakon što je na nekom slovenačkom portalu objavljena vijest kako trener „Sarajeva“, Slovenac Simon Rožman, na kraju sezone, dakle iduće sedmice, napušta klupu tog kluba.

O navodnom Rožmanovom odlasku iz Sarajeva priča se već neko vrijeme a kako su te priče brže kolale tako su se raspredale i mahalske teorije o razlozima (navodnog) odlaska i mogućim nasljednicima.

Nakon što se analiziralo ko koga više ne prati na društvenim mrežama, što je valjda krunski dokaz neizbježnog Rožmanovog kraja, licitiralo se različitim imenima. Od Husrefa Musemića, koji je prvi na spisku u takvim situacijama, preko Denisa Ćorića pa sve do Ivajla Peteva.

Uz njih se, naravno, spominje i dolazak gomile igrača, uglavnom skupih a izraubovanih, koji u Sarajevu mogu zaraditi posljednji ozbiljan novac u karijeri.   

Bile te priča tačne ili ne, ukoliko se Mirvić zaista odluči da smijeni Rožmana i njegove suradnike, biće to najveći u nizu pogrešnih koraka koje poduzima otkako je preuzeo vlasništvo nad klubom. I nekoliko je fakata koji su podrška takvoj tvrdnji.

Simon Rožman je vrlo dobar trener. Nije „kekec“ a sigurno nije ni „skijaš“ kako ga pokušavaju omalovažiti ovdašnji tiktok besposličari. Uostalom, „skijaši“, kako pošprdno nazivaju Slovence, igrali su na evropskim i svjetskim prvenstvima a njihovi klubovi redovito Ligu prvaka. Za razliku od ovdašnjih, bosanskohercegovačkih koji svoje evropske avanture uglavnom okončaju prije nego što djeca najesen krenu u školu.

Predan poslu, profesionalan, pristojan, posvećen. Trener koji u ovakvoj sezoni, sa skandaloznim, kriminalnim sudijskim odlukama u korist Borca, turbulencijama u klubu, užasnim događanjima u svlačionici (spominjale su se stvari koje više priliče kriminalnom miljeu a nikako sportskom klubu), nedisciplinom, odlascima i dolascima igrača i nije mogao napraviti više od mjesta koje vodi u Evropu i donosi klubu fin novac.

Uz sve to, iako mu je stalno visjela omča rezultatskog pritiska iznad vrata, afirmirao je Rožman dva iznimno talentirana mlada igrača (Buljubašić i Čelik) koji će klubu donijet golem novac svojim transferima a istu se afirmaciju očekuje naredne sezone od Mehmedovića i Krdžalića. Rožman je sklopio tim koji uz jedno ili dva pojačanja može biti itekako konkurentan u Evropi a borba za titulu naredne sezone vjerovatno će se opet više voditi u kuloarima, na sjednicama različitih komisija Saveza a manje na terenu. No, i u takvim okolnostima ovakvo Sarajevo itekako ima šta reći.

Pitanje je šta će na sve to reći Mirvić.      

Rožman je sedmi trener na klupi Sarajeva u svega tri godine koliko Mirvić gazduje Sarajevom (Sablića je Mirvić zatekao, nakon njega postavljani su redom Vasovski, Uščuplić, Dudić, Obuća, Varešanović, Dogan, Rožman) što zorno pokazuje koliko se luta u sportskom segmentu kluba. Svakom treneru treba vrijeme, svaki od njih kada ga se imenuje dovede svoje igrače, svaki od njih rad juniorskog pogona želi prilagoditi svojim idejama a te stalne promjene ne mogu niti su ikada donijele ičeg dobrog.

Vrijeme je da se konačno stane iza jedne osobe i da joj se da vrijeme da napravi ono što misli da treba. Sve ostalo je, kako je neko duhovito primijetio, kružni tok. 

Smjena trenera svakih pola godine nikada ne znači samo to, smjena trenera je poraz kompletne sportske politike kluba, smjena trenera je dokaz da se radilo i planiralo loše, da onaj koji odlučuje ima ili loše ili savjetnike koji ne žele dobro ni njemu ni klubu. Ili da reagira impulsivno, što je još gore. Jer impulsivno ponašanje znak je da je Mirviću zaista stalo, ali ono ne donosi ničega dobrog kada je posao u pitanju. Samo glavobolju, gorak ukus i gubitak.

Sada je vrijeme da se to promijeni.

Rožmanu i njegovim suradnicima su potrebni mir i kontinuitet. Pred njih se mora postaviti jasan cilj, ali im se isto tako treba dati mir, treba javno stati iza njih i pustiti ih da rade. Bez ikakvog i ičijeg miješanja u posao. Titule i pobjede cilj su svakog kluba, no puno je bitnije napraviti zdravu, profesionalnu, uređenu sredinu u kojoj se znaju prava, obaveze i odgovornost.

Sredinu koja će privlačiti najbolje mlade igrače iz BiH ili one u ranim dvadesetim godinama života kojima je karijera zapela i treba im je oživjeti da ih se opet može transferirati. A u isto vrijeme urediti poslovanje kluba u svim segmentima. Baš onako kako su uređene i privatne kompanije Mirvića i njegovih poslovnih partnera. Takav projekat donosi dugoročan rezultat.

Sve drugo, poput huje na društvenim mrežama jer se Rožman nije osvetio komšijama, „dao im pet komada“ i poslao ih u drugu ligu ili dovođenje „pjanića“, „gojaka“ ili „bešića“ samo je put u prosječnost i dubiozu.

I konačnu propast.