Od rođenja slijepa osoba, Salkan Delić (24) iz mjesta Osoje u blizini Tuzle, student je četvrte godine Islamsko-pedagoškog fakulteta u Zenici, a iz dana u dan dokazuje sebi i okolini da radom i zalaganjem može postići nevjerovatne rezultate, bilo da su ta postignuća mjerljiva materijalno: diplomama i priznanjima ili su to naizgled uobičajene aktivnosti poput vožnje bicikla i igranja fudbala, u koje slijepi i slabovidni mladići i djevojke moraju uložiti znatno više truda u odnosu na druge.

Delića smo posjetili u porodičnoj kući, gdje je s roditeljima srdačno dočekao ekipu Stava, a nakon što smo se upoznali i porazgovarali, još nas je srdačnije ispratio.

Ispričao nam je svoju inspirativnu priču od početka, odnosno od djetinjstva i o onome čega se sjeća. Prvo nam je pričao o svom školovanju i o tome da je period osnovne škole, odnosno pohađanja Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu u Nedžarićima u glavnom gradu Bosne i Hercegovine shvatao tragično. Razgovarali smo i o njegovoj odluci da propovijedanje i prakticiranje islama bude njegov profesionalni poziv, ali i o odlasku na umru koji su njemu i njegovom vodiču poklonili nepoznati ljudi iz džemata Vitinica u Sapni.

Kao dječak, pričaju njegovi roditelji, Salkan je bio radoznao i vesele naravi i nije dopuštao da ga to što je rođen bez očnih jabučica sputava u bilo čemu. Rado se igrao s drugom djecom, a devet godina starija sestra Alma nije se micala iz njegove blizine. Salkana su često znale pripaziti i komšije, a jedan od njih, hadžija, uvijek ga je, kada bi ga vidio da se igra u avliji, pozvao da ide s njim klanjati namaz u mjesnoj džamiji. No, ubrzo je došlo vrijeme da krene u osnovnu školu, kakve u blizini njegove rodne Tuzle nije bilo pa se morao preseliti. Samim time, kao sedmogodišnjak, odvojio se od porodice, rodbine, komšija i prijatelja.

„Škola u Nedžarićima je internatskog tipa, a u tim trenucima, zbog razdvojenosti od roditelja, brata i sestre, mislio sam da je to nešto najgore, da gore od toga ne može biti. Međutim, danas kada gledam na te godine, mislim da je to nešto najbolje što mi se moglo dogoditi u životu, jer sam se osamostalio i danas sam samostalan čovjek. Mene nikad nije bilo strah da hodam sam. Ono što sam želio da radim, radio sam i hvala Allahu, dž. š., što mi je podario dosta samopouzdanja i mnogo sigurnosti pa se nisam plašio, jer da jesam, možda bih se ograničavao u mnogo čemu. Poslije Nedžarića pohađao sam deveti razred. Naselje Osoje, gdje živim, nalazi se između Tuzle i Srebrenika pa sam deveti razred završio u Podorašju kod Srebrenika. Za osam godina u Sarajevu naučio sam kao prvo da sve samostalno radim, a naučio sam i Brajevo pismo, bez kojeg slijepa osoba ne može funkcionirati.

Kada sam kasnije došao u Behram-begovu medresu u Tuzli, koja je također internatskog tipa, nisam imao problema s navikavanjem na internat i na internatsku disciplinu. To je bio divan period života jer sam bio bliže kući i mogao sam doći kada sam htio, a i roditelji su me mogli posjetiti kada su htjeli, za razliku od Sarajeva. Kada sam tek upisao Medresu, imao sam cilj i želju da upišem Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, da završim Imamski smjer i da budem imam. Mnogi su mi profesori govorili da to mogu ostvariti bez ikakvih problema. U Medresi su me zanimali vjerski predmeti, mnogo više od matematike ili fizike.

Allah mi je podario dobro pamćenje i brzo sam savladavao i pamtio arapski jezik. Lijepo sam se uklopio u društvo, stekao mnogo prijatelja i dosta toga sam prošao i iskusio. Ne znam šta je razlog zbog kojeg se nisam mogao upisati na Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Ocjene nisu bile loše u smislu da ne bih zadovoljio upisne kriterije. Vjerovatno nisu bili spremni da se nose s tim izazovom. Behram-begova medresa u Tuzli me prihvatila, Islamsko-pedagoški fakultet u Zenici također, Osnovna škola ‘Podorašje’, u kojoj sam završio deveti razred, također me izvrsno prihvatila“, priča nam Delić.

Ovaj optimistični mladić, uvijek spreman da pomogne drugima, a naročito prijateljima i svojim džematlijama, pojašnjava da danas sprema ispite tako što sav materijal koji dobije od profesora i asistenata prepisuje na Brajevoj pisaćoj mašini, dok mu neko diktira sadržaj. Rado nam je i pokazao kako koristi Brajevu mašinu. Nakon što je precizno uvukao i poravnao list papira, počeo je energično kucati na mašini.

„Deset listova napisanih Brajevim pismom je možda pet-šest stranica iz knjige, možda i manje. Kada vam neko dadne da prepišete dvadeset stranica iz knjige, to je mojih pedeset listova. Profesori u Zenici mi izlaze u susret. Materijale koji su potrebni za ispit pošalju mi e-mailom, kao i svakom studentu, i ja to prepišem na Brajevo pismo uz pomoć kolega, prijatelja i porodice i poslije učim. Prošle godine sam pokrenuo i projekt prepisivanja Kur’ana po tedžvidu (pravilno učenje Kur’ana) na Brajevom pismu.

Nihad-efendija Ibrišević, moj veliki prijatelj i uzor iz djetinjstva, prvi je pristao da radimo na tome kada sam mu ispričao šta namjeravam. Rekao mi je da odmah sutra dođem i da ponesem Brajevu mašinu. Sada smo gotovo na samom kraju, a tokom prepisivanja Kur’ana bilo je uključeno još šest uvaženih imama: Mirsad-efendija Djedović, hafiz mr. Eldar-efendija Ćatibušić, Alija-efendija Mehmedović, Semir-efendija Bećirović, Safet-efendija Esmić i moj kolega s kojim sam išao u Medresu, a koji trenutno studira u Rijadu, Šemso Zakomac. Namjera je da taj Kur’an odštampamo u što više primjeraka kako bi bio dostupan što većem broju slijepih i slabovidnih osoba. Postoji takva verzija Kur’ana na turskom ili arapskom, ali još nisam čuo da je neko iz Bosne i Hercegovine radio nešto ovako.“

Razgovaramo o proteklom ramazanu, tokom kojeg je Deliću pripala velika čast da predvodi teravije u svom džematu. Iako je i kao učenik Medrese, ali i poslije ulazio u mihrab i predvodio određene namaze te održavao predavanja, prethodnih se godina nije htio prihvatati veće obaveze poput teravija, ali ne iz sumnje da ih neće efikasno i blagovremeno izvršiti, nego iz želje da skoro svakog akšama iftari u različitim mjestima i džematima.

„Do ove godine nisam htio preuzimati odgovornost da predvodim teravije u ramazanu. Više sam volio obilaziti druge džemate i susretati se s kolegama imamima, da se družimo, bez neke veće odgovornosti, mada mi oni i sami ukažu čast, poput Alije ef. Mehmedovića. Kada dođem u njegov džemat, on me i ne pita želim li predvoditi namaz i jesam li spreman, nego samo kaže: ‘Stigao si, gospodine, i bujrum.’ Volim ga i izuzetno ga cijenim. Nekoliko puta se dešavalo da on skine svoju ahmediju i stavi je meni na glavu i to je nešto što veoma cijenim. Ove sam godine samostalno vodio džemat Osoje u Medžlisu Islamske zajednice Tuzla. Zahvaljujem se Allahu, dž. š., na svakom stanju i smatram da bismo svi trebali biti zahvalni na svemu.

Najvažnije je istaknuti da je Medžlis Islamske zajednice Tuzla prepoznao moje sposobnosti i kvalitete i ukazao mi povjerenje da predvodim džemat tokom ramazana. Zahvalan sam glavnom imamu hafizu Ahmed-efendiji Huskanoviću. Ja to nisam tražio. Jednom mi je u jednom džematu bilo uskraćeno da predvodim džumu i to me povrijedilo. Ispričao sam to Nihad-efendiji i Eldar-efendiji. Razgovarali su s hafizom Huskanovićemm koji me odmah pozvao na sastanak. To je bio četvrtak, a u petak sam trebao predvoditi džumu. Kaže meni hafiz Huskanović da džuma nije nikakav problem. Nije me čak ni ispitivao da se uvjeri, jer je već saznao sve o meni. Razumijem u potpunosti druge ljude i njihovu odgovornost. Mislim da su se mnogi pribojavali da će to biti loša priča. No, hvala Allahu, to je bilo tako dobro i kvalitetno je urađeno. Poslije sam održao pet predavanja: prvo kod Islam-efendije Mehmedovića u džematu Vitinica u Sapni, kod Amel-efendije Mukinovića u Šerićima kod Živinica, s hafizom Nedimom Botićem u džematu Tušanj u Tuzli održao sam zajedničko predavanje, a održao sam i predavanje kod Benjamin-efendije Smajlovića u džematu Pasci, također u Tuzli, kao i u džematu u Mramoru u Tuzli kod efendije Edina Arapovića”, nabraja ovaj druželjubivi i komunikativni mladić.

Delić nam je ushićeno pričao i o posjeti Meki i Medini, za koje kaže da bi trebale biti san svakog muslimana, a koje je posjetio kada je uoči ramazana obavio umru. Odlazak na umru njemu i njegovom vodiču poklonili su anonimni ljudi, koje bi Delić, priča nam, volio upoznati.

„Bio sam prisutan kada su Islam-efendiji polaznici mekteba, bivši učenici i omladina poklonili odlazak na umru. To je bilo 23. decembra prošle godine. Neopisiva radost! Narednog petka, 30. decembra, imao sam predavanje kod Amel-efendije u džematu Šerići, a Nihad-efendija me prije toga zvao i rekao mi je da je to za mene važno predavanje, da ga shvatim ozbiljno, a kasnije ćemo nas dvojica otići na kahvu. Hajde, rekoh, nismo dugo popili kahvu, ali čujemo se svaki dan, a sjest ćemo kada bude prilika. Na to predavanje, nisam znao, došao je Islam-efendija iz Sapne i donio je taj poklon. Još ne znamo ko su ti ljudi koji su nas neizmjerno obradovali i u početku nismo mogli vjerovati. Ni sada, kada smo se vratili, ja još ne vjerujem da se to desilo.

Ne znamo ništa o tim ljudima, ali sve je išlo preko Islam-efendije. Kada je on dobio umru, tj. onog dana kada sam održao predavanje u njegovom džematu, ti nepoznati ljudi su rekli: ‘Islame, da li bi i Salkan-efendija mogao ići s tobom na umru, mi ćemo mu pokloniti da ide?’, a on im je rekao: ‘Salkan može ići, ali ne znam njegove navike i potrebe, nisam ga nigdje vodio, a kamoli na tako dalek put. Tek smo se upoznali.’ Onda su se počeli raspitivati kako bih ja mogao ići. Islam-efendija je nazvao turističku agenciju koja organizira put u Meku i Medinu i oni su mu rekli da mogu ići, ali da moram imati vodiča. Kada je Islam-efendija to prenio ovim ljudima, oni su rekli: ‘Tražite vodiča.’ Rekao im je da su to onda dvije umre, a oni su odgovorili: ‘Nije bitno, samo nađite vodiča i da svi idete.’ Naravno, vodič je bio Nihad-efendija. Da vam neko na današnjem vaktu pokloni dvije umre u vrijednosti sedam-osam hiljada maraka, to je rijetkost. Ma nema to nigdje! Nihad-efendija i ja jedva čekamo da pijemo kahvu s tim ljudima.“

Put je, priča Delić, protekao u najboljem redu i mnogo uspješnije nego što je očekivao.

„Nisam bio nesiguran jer sam imao sa sobom Nihad-efendiju i Islam-efendiju, a i cijela je grupa bila odlična. Boravak u Medini neopisiv je doživljaj. Boravio sam u Poslanikovoj džamiji, drugoj izgrađenoj u historiji islama i jednoj od najvećih na svijetu. Posjetiti Rewdu i Poslanikov kabur su stvari koje, i da pričate godinama o njima, ne možete opisati. Ondje ste prepušteni ibadetu i dovi i potrebno je da što više spominjete Allaha. Iako u grupi nisu napravili termin za Rewdu, efendija Nihad i ja uspjeli smo ući i klanjati pored mihraba Poslanika, a. s. Nakon toga slijedilo je obavljanje umre u Meki. Mislio sam da će biti malo naporno, ali Allah, dž. š., čovjeku da takvu snagu.

Krenuli smo u ponoć od hotela prema haremu i bez ikakvih problema smo do pola četiri ibadetili. Dan nakon što smo obavili umru, došli smo u harem da klanjamo ikindiju, akšam i jaciju i, nakon što smo klanjali akšam, učili smo Kur’an i dovili. U Medini i Meki na većini namaza se poslije farza klanja dženaza-namaz za osobe koje su tu preselile. Kada smo klanjali dženaza-namaz, Allah, dž. š., dao je Nihad-efendiji i meni posebnu priliku, jer se na dvadesetak sekundi prostor raščistio. Nije bilo nikoga ispred nas i mogli smo nesmetano prići Kabi. Tolike godine zamišljao sam kako izgleda Kaba, a sada sam mogao da je dotaknem! Bio je to vrhunac. Sekundu nakon što smo prišli i dotaknuli Kabu iza nas se pojavila masa svijeta i jedva smo izašli. Ondje smo se zahvaljivali i upućivali smo dove Allahu, dž. š. Bilo je još nekih mjesta koja smo posjetili i s grupom i, elhamdulillah, sve je bilo prelijepo.

Meka kao Meka je posebna. I Kaba se tamo nalazi, ali Medina kao grad je mjesto u koje bih se sada preselio da živim. Sama spoznaja da je to grad Allahovog Poslanika čini je dovoljno posebnom kada ne bi ni imala drugih posebnosti. Osim toga, taj grad miriše. Svaka ulica u kojoj smo bili ima neki poseban miris. Šetajući oko pola dva-dva ujutro u haremu Poslanikove džamije, pitao sam Nihad-efendiju da li mi se čini ili su pustili negdje na CD-u cvrkut ptičica, ali zapravo te žive, prave ptice su tu uvijek, dan-noć, i one spominju Allaha, dž. š., i hvale Ga. Zemzem-voda je isto tako posebna priča. Da popijete deset čaša te vode, malo vam je, a istovremeno je osjećaj isto kao da ste popili nekoliko kapi. Nemate nikakve težine u stomaku. Imao sam umransku vizu i imao sam čast da ponesem određene količine zemzem-vode.”

Prije polaska u Meku i Medinu Delić se pribojavao da li će uspjeti dotaknuti Kabu, priželjkivao je potajno da uđe u Rewdu, a znao je da je to izuzetno teško zbog desetina hiljada ljudi koji imaju isti cilj. No, sve to mu se, kaže, ostvarilo uz Allahovu i uz pomoć Nihad-efendije i Islam-efendije.

„Kada je u pitanju spavanje, neki ljudi vjerovatno spavaju tokom noći, ali mi izađemo oko ponoći i idemo, hodamo. Pokušavali smo da uđemo u Rewdu i posjetimo Poslanikov kabur. Ne možete tu ući kada to istovremeno pokušavaju i svi drugi. Mi smo samo kružili. Odemo klanjamo dva rekata pa se opet vratimo, zatim opet kružimo i sve tako. Jedne smo noći stali u red i dogovorili smo se da ćemo čekati do ujutro, koliko god da treba. Nismo imali prijavu ni s grupom, ni putem aplikacije. Moglo se desiti da čekamo cijelu noć i da ne bude ništa od toga. Dogovorili smo se da nećemo spavati nikako, ali ćemo pokušati da uđemo. Stali smo i ispred nas je bilo sigurno deset hiljada ljudi. Nismo stajali ni pet minuta kada nam je prišao vojnik i proveo nas ispred te mase svijeta i stali smo pred kapiju. Čekali smo nekoliko minuta, a onda se kapija otvorila. Ušli smo! Allah nas je počastio. Ušli smo u Rewdu i Nihad-efendija mi je tek kasnije ispričao da je neko dijete od devet-deset godina sjedilo u invalidskim kolicima, a neki mu je čovjek učio i učeći ga je podigao iz kolica, a dijete je prohodalo. Allah, dž. š., je svemoguć. Mnogi mi ne vjeruju kada ovo pričam, ali tako je bilo“, priča uz osmijeh.

Dok razgovor privodimo kraju, Delić nam govori da se priprema za jednu dženazu, a na odlasku, kada je izašao da nas isprati, poručio je: „Čovjek kada se nauči brinuti o sebi, sve može sam, ali uz Allahovu pomoć.“

„Dok sam bio dječak, išao sam s komšijama u džamiju. Godine 2010. sam imao jedanaest godina. Bio je ljetni raspust, došao sam iz Sarajeva i otišao na akšam-namaz u džamiju. Rekli su mi da je došao novi efendija u džemat Previle. Selamio sam se s njim. Kada mi je nazvao selam i pozdravio se sa mnom, primijetio sam da je bio baš mlad, a pomislio sam: ‘Zašto i ja ne bih bio kao ovaj čovjek?’ On je imao tada možda dvadeset i pet godina. Krenuo sam kod njega u mekteb i imao sam želju da stječem što više znanja o našoj vjeri. Na neki način, bio mi je uzor da se više posvetim prakticiranju i življenju u skladu s islamom.

Dolazeći kod njega vikendom u džamiju, sve smo više razgovarali i upoznavali smo se, da bismo danas efendija Nihad Ibrišević i ja bili veliki prijatelji; poslije roditelja, a uz moje najbolje prijatelje Sabita Derviševića i Eldina Hodžića, on mi je najveća podrška. Sada je on u džematu Šići, nije više ovdje kod nas, ali to nas ne sprečava da se svaki dan čujemo, ma koliko imali obaveza“, priča Salkan Delić, kojem je Nihad-efendija Ibrišević prilikom obavljanja umre bio vodič.