SKIDANJE SA SEBE ZEMLJE
Dušmanine, kako ti ne sine,
čekaš da te vaktisahat prevari.
Skidaj sa sebe zemlju za života,
da se tuđin pitominom ne pita –
ostaše mi djeca niočemu.
Dušmanice, ne kopaj me živa.
Neću zemlju pod zemlju ponijeti –
Djeca će je s mene poskidati.
Zatim - tišina i majčin uzdah
dublji od očeve šutnje.
Prvi pijevci sa zorom kasne.
Nevidljiv sabat zoblje vrijeme,
još - negdje sipac grede toči
ko majčin uzdah očevu šutnju –
uzdah joj dubok roni
u bezdan bunar očeve šutnje,
i - sve bez odjeka.
Nikad nisam našao da je otac zagrnut
zemljom. Opet, kratke su djetinje oči –
sem one vječne mrve iza nokata,
druge zemlje na njemu nisam znao.
Doduše, nisam vidio ni oca gologa!
Možda se i toplio samo da bi
prikrio na sebi zemlju –
s godinama se toplio sve više.
Dušmanin, dušmanica! -
Mora daje nešto u vezi duše.
To, biva, majka ocu tepa,
ko dijete ga ruži da se okupa
i tako skine sa sebe zemlju!
Biće daje noćas uoči petka.
I sve je češće bivalo uoči petka!
Na nemuštom jeziku sedam brava! -
raskovna ga trava pod ključem čuva.
Dijete je nicalo iz jezika zemlje,
tajna ga mamila sve dalje od kuće –
kroz knjigu u jezik zemlje urasta,
da bi, pitano mrvom zemlje iz jezika,
proniklo u tajnu skidanja zemlje.
Otac ne skide sa sebe zemlju,
već je navuče i preko glave.
Majka, za života, sirota
bez komada na sebi zemlje –
u smrti, godinama gole joj kosti
vapile za zemljom do neba –
duša da joj se napokon smiri.
Živa vatra moga oca
šume je dovodila u red –
nerijetko im i živac ižeže.
I šume su pred njim ustucale.
Ruke-plamen legoše pod kamen!
Šume se osilile, prihmale kući
da nam se i u kući nastane -
zidove plete zelengora,
mjesto oca
na vratima hrast me dočeka,
namjesto majke
u sobi trepti bijela jasika.
Nad svime - vrba plača,
sva u kosama.
I sam gotovo zemlja
nikako da proniknem
kako se pusta sa sebe skida.
Tajnu je kanda
znala moja majka.
