„Knjiga o momentu“ posve je neobično, osobeno i rijetko djelo u našoj književnoj i izdavačkoj praksi. Ponajprije zbog britkosti izrečenog, visokoj stilskoj razini ispisanog, a potom i žanrovskom miksu koji objedinjuje poetske (čisto lirske), prozne, esejističke, ezoterijske i sufijske tekstove iz kojih zrcali misao o dobru, suštinskom, onom koje postoji u svakom čovjeku bez obzira koliko god bio zatrpan konformizmom i konzumerizmom svakodnevlja.
Pjesnik Mustafa Širbić prezentira nam mnoge spoznaje koje su skrivene od neupućenih, otkriva univerzalne tajne i nevidljive odnose između pojedinca i Boga, unutrašnjih ozarenja univerzalnim božanskim mudrostima i porukama kao tačkama susretanja principa islamskog učenja i duhovnih potreba savremene epohe.
Moment je poseban trenutak u vremenu, naročito u sadašnjosti, jer je izdvojeni dio nečega što se zbiva, događa ili pojavljuje kao činjenica u okviru spleta događaja ili u traganju za izvornim oblicima svijesti i jezika u kojima se prepoznaje prvobitna vezanost jezičke svijesti za mitsko-religiozne pojavnosti.
Na početku knjige Širbić bilježi hikaju: „Putnik je molio učenog čovjeka da mu otkrije jednu mudrost. Ovaj mu reče da se zatvori u svoju sobu i taj prostor će mu otkriti tajnu koju traži. Ali ja nemam sobe na putu sam. Naravno da je imaš, pogledaj malo u sebe.“
Nakon toga objašnjava naum knjige da progovori o kretanju po mostu od prolaznog ka vječnom, da progovori o životu koji je samo momenat. Širbić ističe da se ova knjiga „bavi putnikom koji je između ovog i onog svijeta. On te svjetove osjeća ali ih ne poznaje. Preduvjet za to znanje je unutarnja skladnost tj. duša smirena koju on uporno traži. U biti je znanje koje traži znanje o jednosti između tragaoca i Traženog. Putnik svoja iskustva može samo u obrisima podijeliti s drugim tragaocima, jer Jednost je nemisliva i neizreciva.“
U tom smislu, posebno plijene poetski iskazi koji su zasnovani na nekoj vrsti poetičke askeze. Čini mi se da se Mustafa Širbić opredijelio za deduktivni put u poeziji. Pjesnika zanima rezultanta arhetipskog lika svih stvari, od kojih se nijedna nije odvojila od svog početka, ma koliko on, zapravo, bio potisnut. Put od arhetipskog se u ovoj poeziji sugerira, a ne izlaže. Pjesma iz arhetipa i iz spiska izabranih simbola obnavlja svijet jedinstven po svojim jezičkim i mitopejskim svojstvima. Razlikovno obilježje modernosti Jung je recimo pronašao u „neprestanom vraćanju na generičke prapočetke“, dok pozitivistička filozofija ističe idealizam. Savremenom čovjeku ono nesvjesno u njemu postaje iznimno zanimljivo, pa se to „neobično“ pretače u umjetnost i kulturu. Pojavljuju se misticizam i spiritizam kao „vječne“ teme, a njihova obojenost različitim religijskim simbolima daje razlikovnu patinu, puninu i nova značenja.
Mustafa Širbić svoj poetski nukleus oštri na sufizmu, njegovim teorijskim postulatima, spekulativnim filozofskim dimenzijama, ali i praktičnom institucionalnom posvećenošću.
Dobro je znati da ipak,
Cjelinu ne možemo sagledati,
unutar žiške vatra je skrivena,
a drvo je golemo unutar sjemena.
Sažimanje u jeziku praćeno je sažimanjem značenja koja razvijaju čitav jedan katalog mogućnosti kako iz jedne dubine preći u drugu, kako jednu mjeru zamijeniti drugom, preciznijom, suštinskijom. Pjesnička slika i govor Mustafe Širbića zasnivaju se na preciznim mjerama, tihim koracima, na onome što je osnovno, stožerno i što prethodi predmetnosti.
Na bijel papir bijelu misao ispisuje
kostur ovaj obložen mesom
dodvorava se i čeka duša u tajni zaključana
i ko onaj dobri ašik vrišti i tepa
ja sam TI, Ti si ja ...
Otud elementarna sažetost ove poezije. Kao što to biva kod sufi pjesnika, u svakom predmetu postoji manji i svedeniji predmet sve dok ne dođemo do jednog koji je sama suština, ono nakon čega nema više ničeg, tako da put od predmeta do predmeta izgleda kao put od svijeta do svijeta, sve do dosezanja prapočetnog stanja fluida koji je sastavljen od različitih oblika ljubavi, odnosno koji je ljubav sama i konačna.
Da bi bio ono što nisi – otiđi tamo gdje si niko.
Da bi postigao da si nešto – potraži društvo gdje si ništa.
Da pronađeš ono što nemaš – hodi tamo gdje nema ništa.
Da postigneš da sve dobiješ – potrudi se da u malom sve imaš.
Da dosegneš ono što ne znaš – obiđi mjesta koja ne poznaš.
Da postigneš da mnogo znaš – potrudi se o nepoznatom da saznaš.
Da iskusiš što nisi probao – idi tamo gdje nisi bio.
Da doživiš da u svemu uživaš – potraži u malom zadovoljstvo.
Sistemska htijenja u poeziji Mustafe Širbića (od poetičke dosljednosti i traganja za arhetipom do retoričke askeze i kompozicione strogosti) uvjetovala su osoben način pisanja, pa ga valja tako i čitati. Širbićev pjesnički sistem zatvoren je i konzistentan, uobličen i samosvjestan, s precizno označenim krugom interesiranja i bez incidentalnih iskoraka iz uspostavljene sheme.
Ovaj poetički sistem podrazumijeva naglašenu i višestruku povezanost elemenata s cjelinom i cjeline s elementima. Osjeća se da je svaka pjesma nastala i da je raspoređena u knjizi s mišlju o cjelini, s referencama na spoznaju da je „Čovjek na putu Istine ako u svakoj pojavi otkriva Božije prisustvo“.
