Godina se završila usvajanjem Zakona o beglučkim zemljama u pokrajini, prema kome je tek neznatno povećano obeštećenje za oduzetu zemlju, ali ni ono nije stiglo u ruke bivših vlasnika pošto je odmah nakon toga, 6. januara l929. godine u zemlji se zbila veoma krupna promjena – pukao pravni sistem. Kralj Aleksandar Karađorđević je ukinuo Ustav, raspustio Narodnu skupštinu te zabranio stranke i udruženja koji su imali narodno i vjersko obilježje. Ne dozvoljava da između sebe i naroda ima bilo kakvog posrednika. S nakanom da uništi identitet ustavotvornih nesrpskih naroda promijenio je ime države u Kraljevina Jugoslavija. To mu bješe odgovor na zahtjev za autonomiju Hrvatske njenog ideologa Vladimira Mačeka, koga je dao zatvoriti.

                              *

               U drugoj polovini maja, posljednjeg dana Bajrama, sastali su se na kahvi Ademaga Mešić i Edhem Mulabdić. Period književnikovog rada kao delegata u narodnoj skupštini potrajao je od početka ove godine, kad je šestojanuarskim kraljevim proglasom dokončano vrijeme kakvog-takvog uticaja naroda na upravljanje zemljom, kad je i gospodin Mulabdić umirovljen, pa je i to bio povod za razgovor.

               - Sad si dobio više vremena za književni, prosvjetni i humanitarni rad - rekao je Ademaga. - Prihvati se predsjedavanja našem potpornom društvu «Narodna uzdanica».

               - Hoću, mada osjećam da gubim korak - odgovorio je književnik, u čijem glasu je bilo više brige nego malodušnosti. - Katkad imam dojam da, što više radim sve manje postižem. Vidim posvuda samo sumorne slike. Stvari se kreću nekim drugim tokom.

               - Budi malo jasniji - zamoli ga prijatelj.

               - Evo: decenije su potrošene na izdavanje časopisa, dnevnika, knjiga; na otvaranje čitaonica, škola, formiranje potpornih i kulturnih društava... Šta je postignuto? Prema prosječnom stanju u državi, trebalo bi kod nas u Bosni i Hercegovini...

               - Nema više Bosne i Hercegovine, nažalost - prekide ga Ademaga - davno sam predviđao da će dolaskom Srbije ovako biti.

                 - Ja, opet, ne umijem drukčije razmišljati o njoj nego kakva je bila i, akobogda, nekad opet bude. Dakle, trebalo bi kod nas u Bosni i Hercegovini još 1504 osnovne škole, a imamo ih svega 666. Ili još gore: kakav je odziv djece sa upisom u osnovne škole? «Nikakav brate», reče mi nekidan sarajevski načelnik Asim-beg Mutevelić. «U gradu ima oko 1500 djece za prvi razred. Mi smo pozvali na upis i ni trećina se u određenom roku nije tomu odazvala. Onda smo rok za upisivanje produžili, ali i opet se upisala tek polovina djece. Sada nam ne preostaje drugo, nego protiv roditelja i staratelja da preduzmemo oštre zakonske mjere». Kad je tako u gradu, kako je tek u selu? Našim svijetom je ovladala potpuna malodušnost. Nije prestala ni seoba u Tursku. Samo lani i preklani odselilo se više od tri stotine porodica. A sjećaš li se onoga našeg žara na početku vijeka kad se naše društvo naprednih Muslimana spremalo da produhovi i obrazuje narod?

                 - Onda smo bili mladi - reče Ademaga - puni želja ali i iluzija, a sad svijet posmatramo realno, očima iskusnih ljudi. Puni elana, svi smo radili sve: pisali, prevodili, putovali; rješavali kulturne, socijalne, političke probleme, ekonomske... Otkud ja, trgovac, da pišem dramu? Nužda nagnala, mladi bi da igraju da glume, a nemaju štiva; pa sam pisao i osvrte, eseje... podupirao talentirane momke u školama, čak sam ulazio i u poslaničku klupu... Je l´ ti, učitelj, i pored prosvjetnog rada, nisi i književnik, sakupljač narodnog duhovnog blaga, urednik novina i časopisa, političar?... Je l´ Džemaludin ef. – osim što je reis – reformator vjerskih škola, objavio hiljade raznih djela u oblasti publicističkog i naučnog rada, sudjelovao u privrednom životu uže nam domovine, bavio se socijalnim pitanjima... Zalagao se za zapošljavanje muslimanki čiji muževi su na frontu u svjetskom ratu i čije su mnogobrojne obitelji ostale bez sredstava za život; pomagao je stotinama žena dok su drugi raspravljali da li je dozvoljeno da muslimanka otkrije lice; zauzimao se za školovanje muslimanki i njihovo sudjelovanje u javnom i društvenom životu te dozvoljavao moderniji način odijevanja; je l´ naš Mirza, filozof, jednako i pjesnik, i dramski pisac, i prevodilac, i prosvjetitelj, i urednik listova, i političar i... i... i šta sve ne? Ovo isto možemo reći i za Osmana Nurija, Fehima Spahu, Hamdiju Kreševljakovića... Polje rada ogromno, a nas malo. Stoga ne mislim da smo malo uradili. A ovo danas... Letargiju je povećala ekonomska kriza, ne samo naša nego evropska i svjetska. Kraljeva diktatura dođe u vrijeme kad će se suočiti s općim ekonomskim teškoćama, koje će još rasti i koje će jednako razarati selo, industriju, bankarstvo, trgovinu... Kriza je krenula iz Amerike i proširila se na sve kapitalističke zemlje, tako i na nas. Za vrijeme sankcija protiv Italije, koje su uvele međunarodne institucije zbog okupacije Abisinije, prestao je izvoz naših poljoprivrednih proizvoda u ovu zemlju. A kako je Italija jedan od najvećih kupaca naših poljoprivrednih proizvoda, tako su sankcije pogoršale ionako tešku privrednu situaciju. Obaraju se cijene poljoprivrednim proizvodima koje ne može da prihvati evropsko tržište, jer je zasićeno robom iz Amerike i drugih zemalja svijeta kao i domaćom proizvodnjom. Da bi preživjeli krizu, seljaci se zadužuju i istovremeno oko pola miliona nezaposlenih radnika gladuje skupa sa svojim porodicama. Ipak, sve je prolazno, tako će biti i sa ekonomskom krizom.

                - S njom smo i mi dočekali svoj kraj - rekao je književnik.

                - Ne, ne govori o našem kraju, usprotivio se Ademaga.

                - On je izvjestan - ponovio je književnik podigavši ton. - Mirza je od preklani u mirovini i uz to je bolestan; Osman Nuri je također u mirovini i ostao je u Beogradu; ja sam u mirovini; reis Džemaludin je pred njom, jedino tebi, hvala Bogu, vrijeme ne škodi. Samo, malo kome je suđena tako zdrava i duga istrajnost.

               - Ona će se nastaviti ulogom mlađih ljudi kojih, hvala Bogu, ima desetak puta više nego što ih je bilo kad smo mi počinjali. Ne mislim da će, recimo, historičar Kreševljaković uraditi manje nego što je uradio Mirza; Hakija Hadžić, bratić Nurijev, manje od Nurija; Hifzi Bjelevac od rahmetli Ćazima i da ne nabrajam imena kao što su Ahmed Muradbegović, Hamza Humo, Alija Nametak, Hamid Dizdar, Sait Orahovac, Enver Čolaković...

               - Tavorimo i tapkamo u mjestu, trpimo... Naučili smo ovdje da trpimo, ali i da otrpimo. Pomaže nam sabur.