Kada pjevač ljubljanske grupe “Buldožer” Marko Brecelj, Sarajlija po rođenju, u jednoj od pjesama s njihovog antologijskog nastupnog albuma Pljuni istini u oči postavi pitanje “ooo, ljubav – što je to?”, članovi njegova sastava horski odgovaraju: “To je ona stvar o kojoj pjeva Čobi/ to je ona stvar o kojoj plače Gabi.”
Gabi je naravno Gabrijela Gaby, odnosno Gabi Novak, pjevačica duge i postojane karijere koja će krenuti koncem 50-tih godina (a rođena je u Berlinu 1936. godine!), kada se ta školovana likovna umjetnica pojavi na sceni i otpjeva nekoliko pjesama; neke od njih i za crtane filmove koji su nastajali u produkciji svjetski proslavljenog “Zagreb filma”, u kome je tada kao svršena učenica Umjetničke škole radila. Bile su to pjesme ili prepjevi poznatih američkih i talijanskih napjeva ili pak skladbe napisane posebno za pojedine crtane filmove.
I tako će naša Gabrijela, sada već Gabi Novak ostaviti studije u kojima je crtala za potrebe filma i krenuti ka pozornicama na kojima će polako stjecati renome pjevačice senzualnog glasa, nježne ljepote i osjećaja da u moru autora izabere upravo one koji su joj znali i mogli skladati prave pjesme, a koje će otkriti njenu žensku rafiniranost i ujedno zaintrigirati široku publiku, koja se tih 50-tih i 60-tih polako stvarala, naporedo s napretkom socijalističkog društva u kojem smo živjeli.
I tako sve donedavna, kada će snimiti pjesmu Netko čeka na tebe, a koju je za nju skladala Aleksandra, kćerka velikog Kornelija Bate Kovača, za potrebe filma Šavovi. Dakle, punih je šest desetljeća Gabi Novak tu pored nas, uvijek elegantna i samozatajna, nenametljiva i s rafiniranim ukusom koji je privlačio sve – i one koji vole uspješnice, ali i one koji su u njenom glasu i stilu tražili (i dobijali!) nešto više. Svi odreda bili su zadovoljeni – Gabi Novak lavinirala je između tih prepreka s ukusom i lakoćom koja je sve odreda fascinirala.
Tu dugu karijeru sada će opjevati poznati zagrebački pop kroničar Siniša Škarica. O njemu smo na ovim stranicama već pisali iskazujući za njegov rad bezbrojne komplimente. Škarica će krenuti od toga da jedna od ključnih pjevačica zabavne glazbe s ovih prostora nije još uvijek dobila dostojnu antologiju na nosačima zvuka, pa se dao u istraživanje njene, kako je to on naslovio, “diskobiografije”. Rezultat je fascinantan: dobili smo njenu opsežnu biografiju koju je naslovio s Knjiga o Gabi i podnaslovio sa Soundtrack naših života (suizdavači su naklada “Ljevak” i “Croatia Records”), plus dva CD boxa s po 6 CD-ova na kojima su zabilježene izvedbe više od 250 pjesama, solo ili pak u izvedbi nje i njenih suradnika.
Tek sada postaje jasno kakva je i kolika gromada, i pjevačka i ljudska, Gabi Novak. Trajati toliko dugo i biti uvijek pri vrhu, ali bez bombastičnih egzibicija, skandala ili jeftinih estradnih trikova, to je zaista veliko čudo. Tajne te dugovječnosti Siniša Škarica pomno istražuje, otkriva detalje koje ne znamo, ali i podastire neke od temeljnih odlika njenog estradnog profila, sve do u sitne detalje i cizelirajući njenu dugu pojavnost s ljubavlju i zanosom koji naprosto fasciniraju. Jer Gabi Novak nije tek jedna od pjevačica, nego se njen pjevački habit sastoji od niza ponekad nespojivih na prvi pogled facetâ; neki su nam dobro poznati, a to su uglavnom velike pjesme koje su za nju pisali brojni autori; i oni koji su bili pioniri zabavne glazbe s ovih prostora, ali i oni koji su dolazili u generacijama iza njih, sve do najmlađih s kojima je s lakoćom komunicirala i nalazila inspiracije da u novim životnim uvjetima obnavlja svoj profil i prilagođava s lakoćom u dodiru s novom publikom, ali da pri tome nije gubila vlastiti identitet.
Naravno, ponajviše je znamo kao suprugu dva velika zagrebačka skladatelja popularne glazbe Stipice Kalođere i naravno Arsena Dedića, ali i majku Matije, sjajnog jazz pijaniste i kompozitora, koji će je svojom energijom iznova gurnuti na scenu, posebno u kontekstu jazz glazbe, kojoj se uvijek rado vraćala.
Siniša Škarica tako nas s lakoćom i darom za analitičke opservacije vodi kroz njenu dugu i bogatu karijeru, u kojoj se okušala i kao pjevačica jazza, i kao festivalska vedeta s brojnim nagradama, i kao šansonijerka i izvođačica kajkavskih popijevki, ali i osoba koja je u suradnji s brojnim kompozitorima, tekstopiscima i aranžerima znala odabrati brojne američke i talijanske pjesme i kancone i dati ih u potpuno novom obliku, približavajući nam taj svjetski odvojak popularne glazbe u vrijeme kada nam originali nisu bili pristupačni kao danas. A i kasnije je ona znala, posebno u suradnji sa svojim trećim mužem, odabrati pokoju uspješnicu sa svjetske trpeze i izvesti je s njoj samo svojstvenim stilom.
I tako Siniša Škarica portretira našu divu kroz njene snimke i nastupe sistematizirajući njenu karijeru u šest različitih poglavlja, kako u knjizi, tako i na pločama i kroz odabir pjesama. Prvo razdoblje, dakle jazz i film, pa onda dolaze coveri, tj. prepjevi poznatih stranih pjesama, potom nastupi na festivalima zabavne glazbe na kojima je znala pobjeđivati, ali i biti istisnuta na marginu, mada su pjesme kasnije zahvaljujući njenim interpretacijama bivale popularne širom nam biše domaje, onda se dohvata i njene diskografije, tj. EP i single pločâ, te albuma, a na koncu dolaze dueti i druge suradnje, kao i kajkavske popevke.
Zapravo, kao da Škarica skicira povijest zabavne glazbe na ovim prostorima. Dobro, de, znamo za braću Kalođera i Arsena Dedića ili Đorđa Novkovića, ali ovdje iz dubina prošlosti izlaze na vidjelo iznova veliki, a zaboravljeni autori poput Milutina Vandekara, Hede Piliš, Žarka Petrovića i Aleksandra Nečaka ili Ljube Kuntarića ili Miljenka Prohaske, čiju će svjetski priznatu jazz skladbu Intima izvesti u prvo društvu s ponajboljim zagrebačkim jazzistima njene generacije, a kasnije i u pratnji sina joj sjajnog jazz pijaniste Matije Dedića i njegovih vršnjaka s nove hrvatske jazz scene. Tu su i Boris Sorokin i jazz gitarist i autor brojnih glazbi za crtane filmove Aleksandar Bubanović ili Nenad Grčević, Stjepan Mihaljine, Drago Fiko Diklić, Alfons Vučer, Dubrovčanin Mario Nardelli, sarajevski Sefard ing. arh. Alfi Kabiljo i mnogi, mnogi drugi. A onda i mlađi Gabor Lengyel, pa Kornelije Kovač i kćerka mu Aleksandra, neizbježni hiperproduktivni Đorđe Novković, koji će Gabi pokloniti neke od njenih najvećih uspješnica.
Na koncu, priča kako je za nju skladao sarajevski kantautor Kemal Monteno, koji je volio dolaziti kod njih u čuvenu Haulikovu ulicu. Arsen Dedić, koji je bio ranoranilac, napisao je neki tekst, a Kemal Monteno i Gabi bi pili i eglenisali u njenoj kuhinji, onda bi oko podne ovaj otišao u sobu da malo prilegne, Kemo bi dohvatio tekst i za kratko bi vrijeme glazba bila gotova. I tako su dvadesetak puta nastajale pjesme koje će kasnije biti slušane i slavljene. Samo žena jeste naslovna pjesma njenog prvog pravog albuma iz 1974. i plod je te kolaboracije, a slijedile su Lutaj, srce moje, Što je ljubav, Pamtim samo sretne dane i druge. Ukratko, veze su i Arsenove, a i Gabi Novak sa Sarajevom bile uvijek naglašene i plodonosne: nije li napokon ona 1979. godine trijumfirala na “Vašem šlageru sezone” s pjesmom Jedini moj, kojoj su autori Kemal Monteno, naravno Arsen i dirigent i aranžer Ranko Rihtman?!
E sad, prošle će godine Gabi, iako u 86. godini, snimiti iznova duet sa Šerbedžijom i najaviti snimanje novog albuma. Uzbuđenjima kada je o Gabi riječ kao da nema kraja; i Siniša Škarica tu bogatu i plodonosnu karijeru sublimira i rekapitulira maestralno s ovim izdanjima. I kao da želi reći: Jeste, govori o Gabi Novak, ali i o pjesmama koje su ozvučile naše živote na najljepši mogući način.
