Prije nekoliko mjeseci rodila sam dijete hitnim carskim rezom. Sama pomisao da je moje tijelo prerezano u operacionoj sali me je prestrašila. Tokom carskog reza sječe se sedam odvojenih slojeva ženskog abdomena. Kada su efekti anestezije nestali, sve o čemu sam mogla razmišljati je bila nevjerovatna hrabrost žene koja je nakon tako strašnog bola razmislila o drugom djetetu.
Nakon carskog reza, liječnici propisuju multivitamine, lijekove protiv bolova i druge lijekove kako bi spriječili infekciju. Oslobađanje od bolova je ključno, ne samo za smanjenje boli, naravno, već i zato što majka mora dojiti svoju bebu i ona mora biti budna. Unatoč takvim lijekovima, suočila sam se s dvije vrste infekcija koje su dovele do čestih posjeta bolnici. Ukratko, bilo je to mučno iskustvo i propustila sam radost što sam nova majka, nešto o čemu sam dugo sanjala. Sada kada čujem vijesti da žene u Gazi rade carski rez bez anestezije, srce i duša mi zadrhte.
Palestinke u Gazi ne samo da trpe medicinske poteškoće, već se suočavaju i sa glađu i nedostatkom odgovarajuće, tople odjeće zbog oštre zime. Ne možemo zamisliti fizičku i psihičku bol kroz koju prolaze. Kritično pitanje je: ko je odgovoran za ovo i ko sve čini da se genocid zaustavi? Što je najvažnije, vjerujem, gdje su feministkinje koje tvrde da su na strani svih žena koje se suočavaju s diskriminacijom? Izraz “diskriminacija” jedva obuhvata veličinu onoga što žene u Gazi i ostatku Palestine moraju da trpe kao direktan rezultat izraelske okupacije i opsade.
Prošlog mjeseca, trebala sam predstaviti rad o feminizmu, i iznervirala me je pomisao da pitanja koja feministkinje zagovaraju izgledaju besmisleno kada ne tretiraju ili ne smatraju sve žene jednakima. Zašto stvarna, egzistencijalna pitanja nedostaju u njihovom narativu? Neprekidni brutalni genocid u Gazi, koji traje više od sto dana (prethodilo mu je 75 godina “sporog genocida”), razotkriva šutnju feministkinja, uključujući one na odjelima za “rodne studije” i samoproglašene aktivistice za ženska prava. Nečuveno je da šute pred ovakvim zločinima.
Da je ovo genocid koji su počinili takozvani islamski ili muslimanski vladari, feministički glasovi bi se ujedinili protiv njih.
Međutim, obeshrabrujuće je što mnoge takozvane feministkinje prave buku o pitanjima kao što je „hidžab“, ali šute kada je u pitanju ugnjetavanje izraelskih naseljenika i kolonija naneseno Palestincima. Ovaj selektivni aktivizam otkriva pristrasnost prema muslimanskim ženama, nastavljajući narativ koji ih smatra potlačenim isključivo od strane “svojih muškaraca”, muslimanskih muškaraca.
Vidjeli smo samoproglašene feministkinje kako aplaudiraju ženama koje pale marame u Iranu, ali šute kada se muslimanske žene suočavaju s ugnjetavanjem od strane brutalnih nemuslimanskih snaga. Narativ koji su konstruisale ove feministkinje sugeriše da palestinske žene tlače isključivo palestinski muškarci; ignoriraju svakodnevna poniženja koja nanosi najnemoralnija vojska svijeta, ID (tzv. Izraelske „odbrambene” snage).
Zahvaljujući novinarima koji rizikuju svoje živote da bi izvještavali o stvarnosti na terenu, možemo vidjeti i pokazati svijetu za šta se palestinski muškarci zalažu: porodične vrijednosti, ljubav, briga, poniznost i otpornost.
Naišla sam na video na Instagramu sa ženom koja priča kako su izraelske snage tretirale nju i druge žene i djevojčice. Vojnici su ih svukli i natjerali da predaju svoje dragocjenosti, uključujući mobilne telefone i novac. Oni su derogativno nazivani "životinjama", istim jezikom koji je koristio izraelski ministar odbrane u oktobru. Takvo zlostavljanje je uobičajeno od Izraelaca na ulicama i društvenim mrežama.
Prema UN-u, Izrael je u posljednjih nekoliko mjeseci u Gazi ubio dvije majke svaki sat i sedam žena svaka dva sata. Srceparajući video snimci na društvenim mrežama otkrivaju užasne uslove koje žene trpe, bilo u improvizovanim skloništima ili u ruševinama kuća koje su uništile izraelske bombe. Neki od njih žive sa saznanjem da tijela najmilijih leže zgnječena ispod ruševina samo nekoliko metara dalje.
Iako statistika pokazuje ozbiljnost situacije, ključno je zapamtiti da Palestinci nisu samo brojevi; da su oni pravi ljudi kao ti i ja; muškarci, djeca i žene, svi oni trpe neopisive strahote. Moramo gledati dalje od podataka i razmišljati o ženama koje nisu dio dnevnih ažuriranja, i razmišljati o njima kao o našim sestrama, i to stvarno misle. Podsjetimo i da su mnogi od njih u strašnim okolnostima izgubili sinove, kćeri, očeve, majke, muževe, a možda i sve u užoj i široj porodici.
Besmisleno je očekivati da zapadne feministkinje, koje su bile — ironično — paternalističke u svom tonu i nemaju mjesta za različite glasove, govore u ime žena u Gazi. Međutim, ono što je zaista razočaravajuće je da se nezapadne feministkinje koje su se borile da se njihov vlastiti glas čuje, nisu u realnom vremenu na društvenim mrežama progovorile protiv genocida koji se dešava u Gazi. Gdje su multikulturalne, postkolonijalne i feministkinje trećeg svijeta? Koliko bola i poniženja palestinske žene u Gazi moraju podnijeti prije nego što se takozvane “feministkinje” probude i izazovu kolonijalnu okupaciju?
