Sekvence iz života: Potpisnik Trojnog pakta maštao je o ubistvu Višegrađana i silovanju njihovih kćerki

Pregršt referenci iz kulturnog, užeg književnog, diplomatskog i političkog života svjedoče da je bosanski nobelovac Ivo Andrić imao izuzetno bogat, ali i kontroverzan životopis. Najširi uvid u horizonte tog životopisa do sada je napravio Michael Martens, njemački novinar i publicista, čija je knjiga U požaru svjetova prevedena na bosanski jezik 2019. godine u izdanju Buybooka. Kako ističe Martens, Andrić je na ozbiljnu društvenu scenu stupio 1918. godine.

U godini u kojoj se formira država koju je priželjkivao, Kraljevina SHS, Andrić izdaje svoje prvo književno djelo, zbirku meditativne proze Ex Ponto. Uvidjevši da od književnosti neće moći živjeti, Andrić se obraća Tugomiru Alaupoviću, svom profesoru iz gimnazije i pokrovitelju iz Sarajeva, postavljenom na funkciju ministra za vjeru u Vladi Jugoslavije, koji mu svesrdno pomaže. Na njegovu inicijativu, prestolonasljednik Aleksandar Karađorđević potpisao je septembra 1919. dokument o Andrićevom postavljenju kao sekretara III klase u Ministarstvu vjera. No Andrić, kao ateista, vrlo brzo postaje nezadovoljan razvojem događaja te od Alaupovića traži postavljenje u Ministarstvu inostranih poslova kako bi putovao u inostranstvo.

I ovog puta njegov prijatelj bio je pun razumijevanja te se založio za pisaca. Sredinom februara 1920. godine Karađorđević potpisuje ukaz o Andrićevom izaslanju u New York kao vicekonzula III klase, ali Andrić traži da to postavljenje ipak bude u Evropi. U roku od 24 sata, kako navodi Martens, Andrić je dobio novo postavljenje. Umjesto u Ameriku, predstojao mu je odlazak u kraljevsko poslanstvo pri Svetoj Stolici. Početkom marta počela je u Rimu njegova diplomatska služba.

Iz Andrićevih pisama, piše Martens, moglo bi se zaključiti da je pisca u tim godinama zanimalo samo stanje u Jugoslaviji i sopstveno neraspoloženje, ali Andrić je sve vrijeme pomno pratio razvoj ranog italijanskog fašizma, o čemu je objavio i desetak tekstova. “Uvijek iznova bavi se Benitom Mussolinijem, čiji uspon doživljava iz neposredne blizine. Njegovi eseji Benito Mussolini, Slučaj Matteotti, Kriza fašizma, Stanje u Italiji i Fašistička revolucija politički su tekstovi s takvom jasnoćom kakvom on nikad više neće pisati”, ističe Martens. Kada mu je ponuđena saradnja s novoosnovanim Novim listom, u kojem su objavljeni ovi tekstovi, Andrić je zahtijevao da njegovi tekstovi budu nepotpisani pa su se pojavljivali pod oznakama “Res” i “R. R.”

Ova mjera predostrožnosti, smatra Martens, isplatila se i nakon dolaska komunista na vlast. “Andrić naime u svojim tekstovima početkom dvadesetih godina ukazuje na sličnosti između fašizma i komunizma u Sovjetskom Savezu, čak ih prikazuje kao dvije strane iste medalje koja prezire čovjeka”, piše Martens, što je, primjećujemo, identična misao koju će u nekoliko svojih tekstova ponoviti Mustafa Busuladžić dvije decenije poslije. Jedina razlika u promišljanu sličnosti fašizma i komunizma između Andrića i Busuladžića bila je ta što je Busuladžić svoje tekstove potpisivao imenom i prezimenom, a Andrić pseudonimom.

Zaista, Andrić piše da je fašizam “svirepa reakcija i slepi teror plaćenih banda u službi kapitalizma i militarizma”, a da ga drugi vide kao “revolt nacionalne svesti i prosvećenih klasa protiv bezumnom crvenom teroru zavedenih masa”. Na drugom mjestu, navodi Martens, Andrić označava italijanski fašizam kao “naličje komunizma koji nije uspeo”. “Ovakva poređenja mu u komunističkom Beogradu nakon 1944. ne bi olako oprostili, upravo zbog toga što su bila toliko tačna. Ali ko je uopšte čuo za R. R.?”, pita Martens.

Već u novembru 1921. godine, nepune dvije godine nakon dolaska u Rim, završava se Andrićevo italijansko razdoblje u diplomatskoj biografiji. Kao novo mjesto službe, dodijeljen mu je Bukurešt. Nakon početnog oduševljenja, uskoro je ponovo uslijedio očaj. “Jedino u čemu on ovih godina nalazi zadovoljstvo očigledno su ljetovanja u Višegradu. Za razliku od ranijih godina, on sada ne planira više da stanovnicima Višegrada truje vodu i siluje im kćerke”, piše Martens.

Naime, Andrić je nakon dolaska na ljetni raspust iz Zagreba u Višegrad 1913. godine pisao svom prijatelju Vojmiru Dubrešiću: “Danas sam nervozan jače i ne mogu da pišem sve o njima samo ti velim da ih mrzim do kriminala. Mnogo sam puta premišljao – sjedeći s njima – kako bi bilo divno otrovati im vodovod da jednog dana pocrkaju svi upravo u času kad popuste iza ručka kajiš i posrknu vode. Ili im jedne noći deflorirati (razdjevičiti, obeščastiti, silovati, op. a.) sve kćeri i svastike, krivonoge i mutave djevojke.”

Nakon godine u Rumuniji, Andrić je premješten u Generalni konzulat Jugoslavije u Trstu, a nakon toga 1923. godine u Konzulat u Graz, gdje se susreće s novim izazovima. Po novom jugoslavenskom činovničkom zakonu iz jula 1923. godine, za visoku diplomatsku službu neophodne su završene univerzitetske studije. Da bi stekao uvjete za ponovno zaposlenje, Andrić u Grazu počinje pisati disertaciju Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine.

Martens navodi da su kritičari u Bosni ocijenili rad kao dokaz pretpostavke da je Andrić islamofobni mrzitelj Turaka, ističući da se u ovom tekstu nalaze osjećanja mržnje prema islamu i muslimanima. Martens smatra da disertacija, uprkos tome što je ocijenjena odličnom ocjenom, već po tadašnjim mjerilima na ispunjava savremene naučne zahtjeve. Velika slabost Andrićevog rada, piše Martens, jeste u tome što se vrijeme propasti Osmanlija projektira na sve vijekove njihove vladavine.

Ipak, Martens u odbranu Andrića navodi činjenicu da je disertacija napisana munjevitom brzinom, što je tačno. Međutim, kao kontraargument moglo bi se navesti to isto. Budući da je napisana nabrzinu i s vrlo oskudnim izvorima, disertacija uglavnom govori o onome što Andrić osjeća, o njegovoj percepciji i načinu razumijevanja Osmanlija i islama, kao i muslimana u Bosni i Hercegovini.

Istina, u usporedi s nekim njegovim pismima i političkim programima za koje se zalagao, Andrićeva disertacija, kojom su se uglavnom bavili neki Bošnjaci s namjerom dokazivanja njegova antimuslimanskog držanja, skoro je bezbolno svjedočanstvo o njegovim stavovima. Ipak, donosimo nekoliko citata iz njegove disertacije:

“Pitanje da li je u samostalnoj Bosni postojala kultura, kakva je ona bila i na kom stupnju se nalazila pre nego su je Turci potisli i uništili, samo po sebi ne čini odlučujući momenat u određivanju uticaja turske vladavine na duhovni život Bosne. Od odlučujućeg značaja je to da je Bosnu, u najkritičnijem trenutku njenog duhovnog razvoja, u doba kada je previranje duhovnih snaga dostiglo vrhunac, osvojio jedan azijatski ratnički narod čije su društvene institucije i običaji značili negaciju svake hrišćanske kulture i čija je vera – nastala pod drugim klimatskim i društvenim uslovima i nepodesna za svako prilagođavanje – prekinula duhovni život zemlje, izobličila ga i od tog života načinila nešto sasvim osobeno.”

“Već po osnovnim shvatanjima islama, a još više po načinu na koji su se ona u praksi sprovodila, raja je neizbežno morala dospeti u privredno potčinjen i zavisan položaj. Zbog toga su hrišćani počeli da napuštaju svoje kuće i zemljište u ravnici i duž drumova i da se povlače u planine. Na ovaj način hrišćani su se postepeno preseljavali u više, nedostupne krajeve, dok su muslimani zauzimali njihove dotadašnje položaje. (...) Ova sve jača izolacija i onako već izolovanog stanovništva, i ovo sve veće udaljavanje od javnih drumova i središta kulture nije moglo da ostane bez posledica po kulturni i moralni razvoj hrišćana. Oni hrišćani koji su živeli po gradovima i bavili se trgovinom i zanatstvom, nalazili su u postojećim zakonima muslimanskog poretka prepreku za svaki napredak, a ostajali su i bez zaštite za stečenu imovinu.”

“Prirodno je da su ta pesnička ostvarenja muslimana bila prožeta turcizmima, a da je jezik, ukoliko je srpsko-hrvatski, bio unakažen i utisnut u ruho tuđe poetske forme. Rima je gotovo uvek pogrešna i nepravilna, celokupan ton je suvoparan i ne retko trivijalan. Ova pesnička ostvarenja većim delom uče se napamet; neka od njih – na primer didaktička pesma Avdija – dostigla su među muslimanskim stanovništvom veliku popularnost. Prepisi koji su se sačinili bitno se razlikuju kako u pogledu oblika tako i po svom sadržaju. Drugačije nije ni moglo biti ako se uzme u obzir da su sva ta pesnička ostvarenja pisana jednom azbukom koja ne poznaje znakove za samoglasnike i usled toga otvara široku mogućnost za zbrku u ortografiji i za nejasnoće u smislu. I na ovom području, delovanje islama pokazalo se kao krajnje sputavajuće i neplodno.”

Nakon poglavlja o Andrićevom ulasku u masonsku ložu, u kojoj “svojoj braći drži predavanje o Bosni”, Martens se zanima Andrićevim službovanjem u Marseilleu, gdje stupa u službu 1926. godine, baveći se uglavnom istraživanjem arhivske građe koja će mu kasnije pomoći za pisanje Travničke hronike. Najviše su ga zanimali izvještaji Pierrea Davida, francuskog konzula u Bosni od 1806. do 1814. godine. I u Francuskoj Andrić ne ostaje dugo.

Već u aprilu 1927. godine premješten je u Madrid, gdje prvi put rukovodi jednim diplomatskim poslanstvom u inostranstvu. Bezbrižnu atmosferu i posao neopterećen nesuglasicama između Jugoslavije i Španije uskoro smjenjuje napeta situacija u Beogradu. Nakon ubistva Stjepana Radića i nemira izazvanih nezadovoljstvom Hrvata zbog blagosti suda prema ubici, kralj Aleksandar šestog januara 1929. godine raspušta parlament i uvodi diktaturu. “Andrićeva reakcija na događaje u Beogradu je karakteristična. On 1930. godine objavljuje esej Simon Bolivar Oslobodilac, u kojem indirektno opravdava jugoslavensku diktaturu. (...)

Kao jugoslavenski centralista on se naravno identifikuje sa zagovornikom integracije Venecuele, Kolumbije, Ekvadora, Perua i Bolivije, pa tako on Bolivarove diktatorske crte predstavlja kao nužno zlo. Za mnoge čitaoce u Jugoslaviji paralele su jasno uočljive: diktatura kralja Aleksandra treba time da se opravda. Jugoslavenski cilj opravdava diktatorska sredstva”, piše Martens.

Nakon petnaest mjeseci službovanja u Madridu, Andrić je premješten u Bruxelles na jugoslavensko poslanstvo za Belgiju i Luksemburg, ali već osam mjeseci kasnije, u martu 1930. godine, stupit će na službu kao prvi sekretar i otpravnik poslova Stalne delegacije Jugoslavije pri društvu naroda u Ženevi, gdje ostaje tri godine svakodnevno uspostavljajući nove i održavajući stare diplomatske veze.

U julu 1935. imenovan je za rukovodioca političkog odjeljenja Ministarstva inostranih poslova, čim je zauzeo treću najbitniju poziciju u ukupnoj jugoslavenskoj diplomatiji, s koje je nadzirao i kreirao sve vanjskopolitičke procese u državi. To se poklopilo s dolaskom Milana Stojadinovića, predsjednika Jugoslavenske radikalne zajednice, na čelo Vlade i istovremenu poziciju ministra inostranih poslova.

“Zbog svoje već skoro poslovične lojalnosti Andrić će brzo postati jedan od najužih povjerenika predsjednika vlade. Stojadinovićevo povjerenje će zadobiti i time što pristupa njegovoj stranci”, piše Martens, ne zadržavajući se na ovome u nastavku. No treba spomenuti da je ova stranka do 1939. godine, dakle u vremenu kad je i Andrić bio njen član, ideološki bila orijentirana radikalizmu i jugoslavenskom nacionalizmu, a da je sam Stojanović izjavio kako mu je cilj napraviti stranku po uzoru na italijansku Nacionalnu fašističku stranku.

Nekoliko mjeseci nakon što je Andrić proglašen šefom političkog odjeljenja Ministarstva inostranih poslova, primjećuje Martens, Josip Broz vratio se sa “školovanja” iz Moskve. Dok Tito u političkom podzemlju postaje generalni sekretar zabranjene Komunističke partije, Andrić postaje zamjenik ministra inostranih poslova. “Stranim ambasadorima naravno nije promaklo koliko je Stojadinovićeva desna ruka važna u Jugoslaviji i oni o tome izvještavaju svoje glavne gradove.

Od sada će Andrić biti zasipan stranim ordenjem. Između ostalog će dobiti Orden preporoda Poljske, Veliki krst ordena italijanske krune, Orden visokog oficira francuske Legije časti, a iz Njemačke Veliki krst Reda njemačkog orla, koji je Hitler tek neposredno prije toga ustanovio, a nakon njega će ga u ovoj klasi dobiti i američki preduzetnik Henry Ford, švedski istraživač Sven Hedin i hrvatski fašistički vođa Ante Pavelić”, ističe Martens. Ovaj posljednji orden bio je počasno odlikovanje i dodjeljivan je uglavnom stranim diplomata koji su simpatizirali nacionalsocijalizam.

U ljeto 1938. godine ponovo je pokrenuto pitanje iseljavanja muslimana iz Jugoslavije. Kako objašnjava Mertens, vlast u Jugoslaviji smatrala je da “turska manjina” u ovoj zemlji broji oko 150.000 pripadnika, dok je Turska smatrala da ih ima i 250.000. O tome u jednom cirkularnom pismu Andrić izvještava ambasadore, objašnjavajući zašto bi trebalo požuriti: “Socijalni razlozi naročito nalažu da se što pre ostvari plan o iseljavanju turskog življa. Iseljavanjem Turaka oslobodile bi se velike površine ziratnog zemljišta na kome bi se mogao smestiti veliki broj naših sunarodnika”, piše Andrić. Albanci i drugi muslimani ohrabrivani su da emigriraju u Tursku kako bi se Srbi i Crnogorci naselili na Kosovu.

Projekt iseljavanja muslimana s područja Kosova uskoro je stavljen po strani zbog većih briga. Pripajanjem Austrije Njemačkoj Jugoslavija se našla u situaciji da direktno graniči s jugom Rajha. Pad Čehoslovačke potvrdio je Jugoslaviji da u slučaju rata ne može uopće računati na ozbiljnu pomoć iz Pariza i Londona. Stojadinović, koji je aneksiju Austrije nazvao “čisto unutrašnjom stvari njemačkog naroda”, stoga insistira na politici zbližavanja s Njemačkom, na čemu će intenzivno raditi u predstojećem periodu.

U januaru 1939. godine u Jugoslaviju stiže Galezzo Ciano, italijanski ministar inostranih poslova, kako bi razgovarao o pitanju od ogromne važnosti: Italija želi anektirati Albaniju. Nakon početnog podozrenja, Stojadinović je s njim razgovarao o podjeli Albanije između Italije i Jugoslavije kao o najboljem rješenju. Nakon odlaska Ciana, Stojadinović traži od Andrića da skicira opcije Jugoslavije u vezi s albanskim pitanjem.

Referat koji je tada napravio Andrić, a koji je otkriven dvije godine nakon njegove smrti, bio je razlog da albanski intelektualci pokrenu inicijativu da se Andrićeva djela izbace iz školske lektire. U elaboratu “albanskog pitanja”, na dvanaest stranica kucanih mašinom, Andrić razmatra mogućnosti dogovora oko Albanije ako Italija i Jugoslavija budu održale prijateljske odnose. “Italija ima svoj životni interes u Valoni, taj deo arbanaške obale ne sme da bude od nas ugrožen; mi taj interes treba da shvatimo i da ga poštujemo. Životni interes Jugoslavije jeste da ne bude ugrožena na granici prema Južnoj Srbiji, niti prema Kosovu (naseljenom Arbanasima) niti prema Skadru i Crnoj Gori”, piše Andrić, navodeći da bi pakt o prijateljstvu između Italije i Jugoslavije iz 1937. godine mogao biti modus vivendi na albanskom terenu.

Andrić u nastavku preporučuje da, ako Italija napadne Albaniju, to isto treba učiniti i Jugoslavija. U tom bi slučaju Jugoslavija dobila dodatnih 300.000 albanskih državljana, “ali su oni većinom katolici čiji odnos s Arbanasima muslimanima nikad nije bio dobar”, piše Andrić, ističući da bi time bio nastavljen i proces iseljavanje Albanaca muslimana u Tursku, jer ne bi bilo jače akcije koja bi ovo mogla spriječiti.

Sedmicu dana nakon napisanog referata, Stojadinović je svrgnut od strane princa regenta Pavla Karađorđevića. Iako je smjena Vlade relaksirala unutarnje srpsko-hrvatske odnose te odnose s Londonom i Parizom, koji su Stojadinoviću zamjerali previše blizak odnos s Hitlerom, ipak je ovakav razvoj situacije doveo do problema. “To što je Stojadinovićeva Vlada izdala više antisemitskih zakona, a Jevrejima u Jugoslaviji između ostalog zabranila pristup univerzitetima, u Berlinu je dočekano uz gromki aplauz. Zato se tamo Stojadinovićevo rušenje smatra antinjemačkim činom”, piše Martens.

Znajući da samo u slučaju dobrih odnosa s Njemačkom Jugoslavija može odvratiti Italiju od napada, a da bi otvoreno protivljenje Njemačkoj bilo ravno samoubistvu, Pavle u Berlin kod Hitlera šalje Stojadinovićevog najboljeg čovjeka: Ivu Andrića.

Kad je Jugoslavenska vlada zamolila njemačkog ambasadora u Beogradu Viktora von Heerena da se raspita može li se računati na agreman Andriću, Heeren je poslao telegraf Berlinu: “Za vreme svoje dugotrajne službe u Ministarstvu inostranih dela, Andrić je uvek imao bliske veze s nemačkim poslanstvom i u svim pregovorima pokazao veliko razumevanje za potrebe i interese nemačke politike.”

Nakon što je Hitler prihvatio prijedlog iz Beograda, Andrić je 10. aprila 1939. godine stupio u službu u Berlinu. Njegov zadatak jeste da preduzme sve kako Jugoslavije ne bi bila jedna od zemalja na listi za osvajanje, što se tada još čini kao rješiv i moguć zadatak. “Hitler nema namjeru da napadne Jugoslaviju, naprotiv: on se udvara toj državi, želi da je integriše u svoj savez. Zbogo ovoga Andrić uživa naročitu naklonost njemačkog firera kada je 19. aprila 1939. primljen na predaju akreditivnog pisma”, piše Martens, primjećujući da je, nakon protokolarnog prijema, Hitler proveo “izvjesno vrijeme u prijateljskom razgovoru” s Andrićem. Već narednog dana Hitler puni 50 godina, a Andrić se na proslavi rođendana nalazi među počasnim zvanicama. U narednim je danima Andrić, kako ističe Martens, ali i Miroslav Karaulac u knjizi Andrićeve godine u diplomatiji, gost kod Hermanna Göringa, s kojima vodi teške pregovore o isporuci oružja u Jugoslaviju.

U brojnim povjerljivim izvještajima u njemačkim arhivama do kojih je došao Martens navode se ne samo zabilješke o službenim susretima već i tajni transkripti nastali sistematskim prisluškivanjem Andrića u Berlinu. I jedna i druga vrsta dokumenata otkrivaju Andrića kao osobu koja ima izrazito pozitivan stav prema nacističkoj Njemačkoj.

U jednom takvom dokumentu ističe da je tokom diplomatske večere u Ambasadi Brazila bio i Andrić: “U razgovorima se jugoslavenski poslanik istakao svojim izrazito pozitivnim stavom prema Njemačkoj. (...) Izrazio je svoj lični stav da Jugoslaviji u sopstvenom interesu ne može ništa drugo ni da preostane osim da svoju politiku i bez zadrške usmjeri ka Berlinu”, navodi Martens, ističući da “ovakvih izvještaja o Andriću u političkom arhivu Ministarstva inostranih poslova ima na gomile”.

U drugom izvještaju nastalom nakon prisluškivanja stoji: “Jugoslavenski poslanik se u razgovoru s jednim povjerenikom – a da nije mogao računati s tim da će o ovome biti izviještena službena njemačka mjesta – izjasnio o stavu Jugoslavije prema novom projektu u jugoistočnoj Evropi, ovako počinje izvještaj jednog takvog doušnika, sudeći po kojem Andrić u pozno ljeto 1940. više nije gajio sumnju u konačnu pobjedu Nijemaca”, piše Martens. U drugom sličnom izvještaju navodi se sljedeće: “Jugoslavenski poslanik je u razgovoru s jednim švicarskim novinarom primijetio (...) da vodeći politički krugovi balkanskih zemalja uistinu ne žele da boljševizam na jugoistoku nastavi svoju ekspanziju. Jedina sila koja može spriječiti daljnju ekspanziju boljševizma na jugoistoku je nacionalsocijalistička Njemačke”, govorio je Andrić nekoliko mjeseci nakon što je podignut logor Auschwitz i u njega dopremljeni prvi logoraši – poljski pripadnici pokreta otpora.

Godine 1939. zbirka Andrićevih novela prevedena je i objavljena na njemačkom jeziku. Njegovi dani u Berlinu bili su ispunjeni i privatnim posjetama i odlascima u kino. “Na Göringov poziv on 1940. odlazi u Ufa palaču na premijeru nacionalsocijalističkog propagandnog filma Vatreno krštenje, koji veliča ulogu avijacije prilikom njemačkog napada na Poljsku. Sprijateljuje se s Hitlerovim omiljenim vajarom Arnoom Brekerom, kojeg je više puta posjetio na njegovom imanju istočno od Berlina”, piše Martens, ističući da je u Hitlerovoj Njemačkoj Andrić položio i vozački ispit.

Već 1941. godine Jugoslavija je satjerana u kut. Zahtjevi iz Berlina o pristupanju silama Osovine i potpisivanju Trojnog pakta sve su glasniji; s druge strane, Washington i London čine sve da do toga ne dođe. Ipak, Pavle popušta, ali je Andrić, zbog Pavlove predstave o Andriću kao Stojadinovićevom čovjeku, sistematski isključen iz pregovora koji vode potpisivanju Trojnog pakta. Andrić je bijesan, ali ne zbog politike Jugoslavije prema Njemačkoj – koju je sve vrijeme lično vodio – već zbog toga što je isključen i što se u njega nema povjerenja. Stoga traži ostavku.

“Da naglasimo: razlozi koje Andrić navodi u svojoj molbi da ga smijene nemaju nikakve veze s tim da bi on odbijao pristup Jugoslavije Hitlerovom paktu”, ističe Martens. Iako nije bio uključen u pregovore, Andrić je bio jedan od potpisnika Trojnog pakta 25. marta 1941. godine. “Doušnici zaduženi za njega podnose izvještaj da je bio izuzetno dobro raspoložen: ‘Povjerenik koji je danas u podne kod jugoslavenskog poslanika Andrića bio pozvan na doručak saznao je od njega da će sutra u Beču biti proveden pristup Jugoslavije Trojnom paktu. (...) Jugoslavenski poslanik je izrazio zadovoljstvo povodom toga da je ipak došlo do razrješenja situacije.’ Andrić je naglasio da je za njega najveće zadovoljstvo što je ovom razvoju prisustvovao kao izaslanik u Berlinu”, piše Martens.

Dva dana nakon potpisivanja pakta, u noći s 26. na 27. marta, Pavle je svrgnut, a pučisti se protive paktu. Andrić uvjerava Ribbentropa, ministra vanjskih poslova Trećeg rajha, da je riječ o provokaciji ljudi s engleskog platnog spiska, ali da to ne mijenja ništa jer on “sebe smatra šefom misije jedne nacije koja je saveznik Rajha” – kako piše Martens. Dok se Andrić nadao da puč možda i nije neoprostiva nesreća, Göring je već naredio da 500 borbenih aviona iz Francuske i Njemačke prebace u Beč kako bi bombardirali Beograd. Andriću je vraćen pasoš i naređeno da u naredna 24 sata napusti Berlin, što on čini 30. marta.

Godine 1951. JNA je u Beogradu organizirala izložbu o otporu njemačkoj okupaciji. Među eksponatima se našla i Andrićeva fotografija na kojoj se vidi kako potpisuje Trojni pakt. O onome što je uslijedilo izvijestio je Milovan Đilas. N

Nekoliko dana nakon otvaranja izložbe Andrić je zatražio prijem kod Đilasa te mu rekao: “Znate, ta izložba... Na jednoj slici sam i ja... Tu visi slika na kojoj sam ja prilikom potpisivanja pristupa Trojnom paktu... To je neprijatno, sada, nakon toliko vremena.” Iako je Andrić tražio “samo” da se njegov lika isiječe s fotografije, nakon što je Đilas nazvao nadležnog generala i objasnio situaciju, ovaj je naredio da se cijela slika ukloni s izložbe.

“Ovo je očigledno urađeno vrlo temeljito. U mnogim knjigama o Andriću riječ je o toj fotografiji iz 1941, ne samo kod Đilasa, ali ni u jednoj nije odštampana ova slika. U Vojnoistorijskom arhivu u Beogradu postoji fotografija trenutka potpisivanja pakta u Beču. Na njoj se vidi dvadesetak muškaraca. U zadnjem redu desno jednom mjesto je slobodno. Izgleda kao da je tu retuširanjem odstranjena jedna glava. Negativ ove fotografije se nigdje ne može naći”, zaključuje Martens.