Od samog početka višestranačja u Bosni i Hercegovini, njezina prva građanska stranka i predvodnica demokratskih procesa SDA bila je i jeste i bit će i dalje predmetom stalnih optužbi za islamizam, pokušaje stvaranja islamske teokratske države, uglavnom za skoro sve krimene koje su Aliji Izetbegoviću i njegovim suoptuženicima na montiranom „Sarajevskom procesu“ obavještajne strukture komunističke diktature u Bosni i Hercegovini natovarile, a kontrolirani mediji augmentirali do optužbi za etnički čistu, muslimansku Bosnu. Malo se šta promijenilo od tada. A nije za očekivati niti da će se promijeniti u budućnosti.

Iz centara moći kontrolirani mediji i dalje, bez ikakvog dokaza, optužuju, političari spletkare, bivši komunistički obavještajci i okrutni isljednici lažu te ne postoje društveni mehanizmi zaštite istine. Narod je ontološki usporen pa dalje i ne razumije manipulaciju te srlja u arbitrarne presude i podršku „poštenima“. No, važno je shvatiti i vanjski kontekst. Islamofobija koja se širi poput metastaza po Evropi i širom tzv. zapadne civilizacije ima itekakvog utjecaja na odnose u Bosni i Hercegovini i tzv. regiji. U takvoj atmosferi generiranog straha od muslimana, a posebno od politički svjesnog i organiziranog muslimana, a pri tomu i u Evropi autohtonog, sve je dominantnija politika zazora, prijezira, zatvaranja i doživljaja Evrope i općenito Zapada kao gotovo ekskluzivno kršćanske teritorije i političke zajednice. Uostalom, ta kršćansko-civilizacijska odrednica i stoji u temeljnom dokumentu Evropske unije – onom osnivačkom. Zbog toga je sve manje sluha za opravdane težnje Bošnjaka koji ne žele biti „drugotni“, koje se artikuliraju kroz SDA jer ih se, kao muslimane suštinski, smatra stranim elementom, Bliskim istokom. I to ne više samo u srpskim akademsko-šovinističkim krugovima iz 80-ih godina, već i među konzervativnim i liberalnim poslanicima u Evropskom parlamentu.

O nacionalnima da ne govorimo. Stari antiturski i još stariji antisaracenski, esencijalno protuislamski sentiment budi se i sve je glasniji posebno nakon priliva nekoliko miliona, mahom sirijskih izbjeglica u EU, u posljednjih desetak godina, iako je među njima preko 20 posto kršćana. Taj sve više prevladavajući diskurs u EU, ali i šire u Evropi, putem svojih lautscprechera u Bosni, šire hrvaćanski, mahom hrvatski političari, ali i bosanski katolici (Ivo Komšić, od recentnijih), odnedavno i izraelski pijuni (Boris Havel), dok se iz Srbije i od Srba ništa drugo više i ne može čuti. Barem ne razgovijetno.

Transfer „grijeha“ teokracije

Sporno je što se narodi islamske kulturno-civilizacijske tradicije nastoje nezavisno politički organizirati na temeljima svog vrijednosnog sklopa, ali nije sporno što su čelnici protestantskih crkava u Britaniji, Danskoj, Holandiji, Švedskoj i Norveškoj njihovi državni poglavari, bez obzira na stvaran utjecaj i historijske razloge. Nije sporno što su u većini, ustavno sekularnih evropskih zemalja na vlasti partije demokršćanskog usmjerenja, ali jeste sporno što je u ustavno sekularnoj Türkiye na vlasti demoislamska stranka ili što je u isto tako ustavno sekularnoj Bosni i Hercegovini, u stalnoj kohabitaciji, do nedavno na vlasti, uz kratke prekide, bila konzervativna stranka muslimanskih Bošnjaka. Jer, njihovo učešće u vlasti, koliko god izboreno na demokratskim izborima, iz te perspektive znači islamističku agendu, ma šta to značilo. Ono je opasno jer nastoji biti samostalno, nezavisno.

Politički neartikulirano prihvatljivo je ako ostaje na razini ukrasa, egzotičnog dodatka, simpatičnog incidenta, pa čak i namjerne disonance. Baš kako su sve državne tvorevine, nakon povlačenja Osmanlija iz Bosne, tretirale Bošnjake, uz tu i tamo pokoji genocid, više kao odraz ontološkog divljaštva. Povlačenje Osmanlija u stoljećima prije iz srednje, istočne i jugoistočne Evrope popraćeno je i kulturocidom, potpunim brisanjem tragova civilizacije. Najčešće se optužbe svode na pokušaje stvaranja islamske teokratske države, iako je pojam teokracije u Evropi reduciran na vlast svećenstva kojeg u islamu nema, a semantički teokracija predstavlja vlast Boga. Stoga je zanimljivo promotriti koliko su sekularne evropske države iz kojih dolaze takve optužbe. Uzet ćemo za primjer samo dvije, Hrvatsku i Austriju.

Hrvatska tako kao državni praznik i neradni dan obilježava katoličke blagdane Božić i Uskrs, s po dva dopunska neradna dana koji se tretiraju praznicima/blagdanima, Dan Sveta Tri kralja, Tijelovo, Veliku Gospu i Dan Svih svetih. Oni čine preko polovine od ukupno petnaest državnih praznika, uz napomenu da je Nova godina 1. januara po gregorijanskom kalendaru ionako izvorno kršćanski praznik. Državna RTV kuća svake nedjelje na Prvom programu prenosi svetu misu, uz svete mise za svaki od katoličkih/državnih praznika, a programi državnih i lokalnih stanica saturirani su vjerskim, uglavnom katoličkim sadržajima. U Austriji su, od četrnaest, samo dva državna praznika nekatolička – Nacionalni dan i Prvi maj. Hrvatska se, uz poštivanje svojih državnih svetinja, ugledala baš na austrijski model prilikom određivanja blagdana/državnih praznika.

Dok se za Božić i Uskrs uglavnom zna šta i zašto se obilježava, za ostale šire pučanstvo koje za sebe uglavnom tvrdi de pripada rimokatoličkoj crkvi u velikoj mjeri ne zna. Stoga, hrvaćanski mediji imaju svetu dužnost na svaki od tih blagdana informirati javnost o čemu se zapravo radi jer progone ad hoc ankete pokazuju da pučanstvo ne zna, nema pojma. Tako je za nedavni blagdan/državni praznik Tijelova u Hrvatskoj na nekim portalima osvanula kratka uputa. Iako će čitalac možda biti iznenađen što ovo donosimo, smatramo da je važno znati do koje mjere, u hrvaćanskom slučaju, Crkva ima utjecaja na navodno sekularno društvo, a posebno na državu. Poređenja radi, s bosanskim društvom.

Uputa kaže da je to dan na koji Katolička crkva slavi ustanovljenje Euharistije na Posljednjoj večeri na Veliki četvrtak i koji se slavi deveti četvrtak nakon Uskrsa. Blagdan se u nekim hrvaćanskim krajevima zove i Brašančevo. Naziv potječe iz 18. stoljeća i dolazi od riječi brašno, od čega se pravi hljeb koji u transsupstanciji – pretvorbi u svetoj misi postaje Kristovim Tijelom. U Austriji se ovaj državni praznik i zove Corpus Christi – Tijelo Kristovo. No, nisu niti Italija i druge većinski ili tradicionalno katoličke države bitno drukčije. Samo što su neke od njih bile pod većim i trajnijim utjecajem protukatoličkih, zapadnih ideologija, od masonstva, do fašizma i boljševizma.

Obilježavanje Tijelova noviji je blagdan i datira u 13. stoljeće, kada se, prema tvrdnjama Katoličke crkve, augustinskoj redovnici svetoj Julijani iz samostana kod Liegea u Belgiji u jednom viđenju na punom mjesecu pokazala mrlja. Puni je mjesec redovnica protumačila Crkvom, a mrlju kao svetkovinu koja joj nedostaje i kojom bi se častio Presveti Oltarski Sakrament. Na njenu molbu lokalni biskup Robert de Thorote u svojoj je biskupiji uveo blagdan Presvetoga Tijela i Krvi Kristove – sv. Euharistije. Sveta Julijana i njezini savremenici širili su slavljenje tog blagdana u cijeloj Crkvi. Postoji i drugi događaj koji je utjecao na čašćenje Tijela i Krvi Kristove. Taj je povezan uz, kako tvrdi Crkva, euharistijsko „čudo“ iz 1263. godine u mjestu Bolseni u Italiji. Tada je jedan svećenik slaveći svetu misu posumnjao u pretvorbu kruha i vina u Isusovo Tijelo i Krv. Kad je lomio posvećenu hostiju, zapazio je, tvrdi Crkva, kako iz nje kaplje krv koja se slijevala po oltaru. Nakon ta dva događaja papa Urban IV 8. septembra 1264. objavio je bulu kojom ustanovljuje blagdan Tijelova (Euharistije), želeći tu svetkovinu proširiti na cijelu Crkvu, no u tome ga je spriječila brza smrt. Tek u 14. stoljeću papa Ivan XXII proširio je blagdan na cijelu Rimokatoličku crkvu. Blagdan Velike Gospe, Gospojine kod bosanskih katolika, službeno se naziva blagdanom Uznesenja Svete Djevice Marije, a ustanovljen je tek 1950. ukazom rimskog biskupa Pia XII.

Šta je u 21. stoljeću, nakon svih prosvjetiteljskih i racionalističkih upliva i revolucija, motiv slavljenja ovih neoriginalnih i upitno doktrinarno utemeljenih kršćanskih blagdana, i to još kao državnih praznika, ostavljamo čitaocu na prosudbu, uz poticaj na razmišljanje o sukusu i osnovanosti optužbi na račun politički organiziranih muslimana širom svijeta. A posebno o argumentima sekularnosti, laicizma i odvojenosti crkve i države koji se u rafalnoj paljbi usmjeravaju iz zapadnih prijestolnica. U svjetioniku (bolje rečeno cirkuskom lampionu) demokratije na tzv. Bliskom istoku kako zapadni neuki političari poput Ursule von der Leyen krste cionistički entitet, pod nazivom Izrael, na vlasti je najdesnija, jevrejska fundamentalistička, s obilježjima teokratske, i šovinistička koalicija ikada. Na to tek stidljivo dolaze blaga upozorenja, više kao savjeti iz zapadnih prijestolnica, uplašenih da bi vlast, a onda i ta država mogli nestati u valu velikih demonstracija. „Grijeh“ teokracije naprosto se transferira muslimanima. Iako, a oni to dobro znaju, islam polazi od dvaju aksioma. Prvi je da sve pripada Bogu, pa tako i ultimativna vlast koju On daje na određen rok nekima od svojih namjesnika – ljudi, kome hoće. Drugi aksiom prihvata od Njega postavljene granice u svemu, pa i obnašanju vlasti. Kada se te granice prijeđu, svaka civilizacija srlja u propast. To je teokracija u svom originalnom, iskonskom značenju i nema veze s vlašću svećenstva kao na Zapadu, odnosno prožimanjem Crkve i vladajuće strukture u potčinjavanju ljudi i njihove slobode. Teokracija, ako se tako može nominirati u islamu, jeste uvjet slobode, a ne njezino ograničenje ili uskrata kao na Zapadu. Priznati vlast Boga znači biti potpuno slobodan od ljudi.

Kraj historije ili početak sukoba civilizacija

Zanimljivo je da se na kršćanskim blagdanima kao državnim praznicima manje insistira u protestantskom dijelu Evrope, osim naravno na blagdanu rođenja Kristova (u mnogim jezicima se Božić ispravno naziva rođenjem – Noel, Natale, Navidad, Mewlid…), ili njegova navodnog uskrsnuća, a iz njih se šire nominalno protukršćanske ideologije koje postaju doktrinama i dogmama, ali uvijek zapadnim, dakle po definiciji naprednima. Zapadna se civilizacija, bolje rečeno civilizacijski krug, smatra dakle ekskluzivnim baštinikom kršćanske, po nekima i judeo-kršćanske, na kojoj je utemeljila koncept neotuđivih ljudskih prava koja se stalno dopunjavaju (koje navodno ne poznaju drugi civilizacijski krugovi), vladavine prava (iako je i Hitler imao vladavinu prava, samo kakvog), pa je i vlasnik i izvoznik njihovih aktualnih derivata, doktrinarno udaljenih od kršćanskih koje se onda, vremenom, inkorporiraju u judeo-kršćanski civilizacijski obrazac.

Ne treba zaboraviti kur'ansko upozorenje da „oni tobom neće biti zadovoljni sve dok ne budeš vjerovao u što oni vjeruju“. Od Svetog Trojstva do LGBTIQ+ dogme. Sve su to ultimativno zapadne doktrine. A, kako je upozorio Francis Fukuyama u eseju o kraju historije iz 1989, nakon propasti boljševizma i tzv. komunističkog bloka, pobjednik je zapadna liberalna demokratija i ona postaje svjetski sistem. Kako to ipak nije slučaj, Samuel Huntington manje je od četiri godine poslije predvidio sraz civilizacija kao sudbinu ukoliko se taj kraj povijesti ne prihvati kao činjenica i istina. Ne svjedočimo li upravo ostvarenju ovih koncepata? Nisu li Bosna i Hercegovina, a posebno Bošnjaci, kao narod na velikoj granici civilizacija (Alija Izetbegović), rubni, marginalan narod za obje, izloženi radijacijskom trovanju ratom civilizacija protiv globalizirajućeg liberalizma bez granica? Nije li to, naravno uz hronično neznanje i nesklonost stjecanju istoga, uzrok naše mentalne paralize i političke nemoći? Neznanja da odgovorimo na aktualne izazove i ugrožavanje stečenih i izborenih prava? Jer dok se katalog ljudskih prava neprestance širi, Bošnjaci su u fazi potencijalnog gubitka svojih teško izborenih kolektivnih prava, pa čak i identiteta, od naziva do autohtonosti kulture i civilizacijskih dosega kulture.

Znamo kako je sve počelo 80-ih. Prvo „Sarajevski proces“, pa Memorandum SANU, pa negiranje nacionalnog identiteta, pa negiranje države i njezinih granica, pa Agresija, pa... Genocid. Ove godine navršava se 40 godina od „Sarajevskog procesa“, montirane političko-sudske persiflaže i pravne travestije s centralnom optužbom za pokušaj stvaranja islamske države. Možda je ovo prilika da se, naučnim i publicističkim razobličavanjem suštine ovog procesa i političkog i vrijednosnog sistema koji ga je proizveo, i dalje paradoksalno proizvodi, konačno kaže jedino što se može – odlučno NE transferu krivice, potčinjenosti, uplašenosti, posebno tzv. akademske zajednice, zanemarivanju historije i zaboravu. Zar je Bošnjake trebao Željko Komšić na to upozoriti, u reakciji na snimak ratnog zločinca koji bi sve ponovio? Od nas mu – hvala.