Petog je januara u Travniku klanjana dženaza nakšibendijskom šejhu Ezheru Bojiću, svjetioniku sufijske duhovnosti koji je desetljećima usmjeravao Putnike ka obzorima Božije Jedinosti. Cijelim svojim bićem bio je prožet onim plemenitim osobinama kojima je pozivao Muhammed, a. s., u svom misijskom zadatku usavršavanja morala.
Cio život, kako svjedoče oni što su ga bolje poznavali, šejh Ezher proživio je u bogobojaznosti i pokornosti Bogu, što je neporecivo svjedočila i njegova čehra – taj metajezik u kojem se zrcale naša djela i riječi, stanja i nadanja.
Šejha Ezhera upoznao sam prije dvije godine. I prije nego sam stigao nazvati selam, imao sam osjećaj da njegov bistri pogled prodire kroz moje krhko biće i s njega sapire nečistoće što se, poput prašine, skupljaše tokom godina zaborava.
Bez ijedne izgovorene riječi, u iskonskim slojevima bića znao sam, onako kako znamo da je more – more, da sam počastvovan susretom s jednim od onih Božijih robova o kakvim uglavnom čitamo u ćitabima, pitajući se ima li takvih danas...
Ima, i danas, i u svakom vremenu – kao da je poručivao njegov blagi osmijeh. Takvi su skoro uvijek negdje na margini, milošću sklonuti od dunjalučkog spektakla.
Pa, evo, meni je nezasluženo ukazana čast da sretnem jednog takvog! Četiri sahata druženja prošla su u jednom trenu. Žeđ za vodom s izvora, za živim govorom živog, ne bi utoljena. Šejhul-ekber Ibn Arebi objašnjava da naš odnos prema načinima usvajanja znanja o pravoj prirodi stvari treba biti poput odnosa prema abdestu i tejemumu.
Samo onda kada nema vode dozvoljeno je uzeti tejemum, potrati suhom zemljom lice i ruke i tako izvršiti simbolično ritualno pranje. Isto je tako i sa znanjem. Budući da je voda simbol znanja, samo onda kad nema živog insana može se posegnuti za knjigom – zemljanim prahom koji je dozvoljeno koristiti tek ako nema žive vode. Pa kako da jedan knjiški moljac utoli žeđ za živom vodom spoznaje kad je naviknut da umjesto abdesta svakodnevno uzima tejemum?
Šejh Ezer govorio je o ljubavi prema domovini i hizmetu prema drugim ljudima. Samo jednu rečenicu sam upamtio tako dobro da je mogu citirati (ostalo smijem samo prepričati): “Kad vidim našu omladinu kako odlazi na Zapad, naumpada mi ajet: 'A Džehennem pita: Ima li ih još?'”
U elaboraciji ove rečenice šejh Ezher je potcrtao da u Bosni možemo naći sve što nam treba, i za dunjaluk, i za ahiret. Prisjetio se svog djetinjstva i dana u kojima, kako je govorio, ako imaš ručak, ne znaš hoćeš li imati večeru; i ako večeraš, ne znaš hoćeš li doručkovati. Tako je težak život bio, govorio je, a ljudi su opet bili zahvalni i zadovoljni. Nikad se u Bosni nije ovako lijepo živjelo – kazivao je šejh – a svijet opet traži hljeba nad pogačom. Hoće li tamo, na Zapadu, naći Gospodara? Je li zbog toga tamo idu? A šta je vrijedno putovanja ako ne to? Ili idu samo za dunjalukom, a dunjaluk im podaren i ovdje? Slušajući ova pitanja, sjetih se stihova Mahmuda Derviša: “Ovdje je naša prošlost i sadašnjost / Ovdje je naš i dunjaluk i ahiret.”
Šejh Ezher rijetko je govorio o sebi pa o njegovom putu malo znaju i oni koji su godine proveli uz njega. Rođen je Travniku 1937. godine, a radni vijek proveo je radeći kao modelar u travničkom “Borcu”, za šta se školovao u Mariboru. Od rane mladosti je zavolio Kur'an i namaz, te se među svojim vršnjacima isticao posebnom pobožnošću. Upravo ga je ta pobožnost odvela do čuvenog kolosa, šejha Mustafe ef. Čolića, jednog od najplodnijih tarikatskih autora kojeg je Bosna iznjedrila.
“Šejha Ezhera sam upoznao negdje 1982/83. godine. Kad god bih došao kod šejha Čolića, viđao sam kod njega Ezhera. Tada sam o njemu znao samo da je iz Travnika i da još nije oženjen – a imao je pedesetak godina tada. I baš je šejh Čolić posredovao da se on oženi Asima-hanumom, kćerkom jednog Sadika, dugogodišnjeg sekretara Odbora Islamske zajednice u Jajcu. I ona je već bila u godinama, nije se udavala, pa je njih spojio dobri šejh Čolić”, kazuje nakšibendijski šejh Ibrahim ef. Babić iz Zenice, ističući posebnu vezu koju je šejh Ezher imao sa šejhom Čolićem.
“Ezher je totalno okabulio šejha Čolića i bio mu je jedan od najčvršćih murida. Mislim da je tome doprinijelo i to što je Ezher pristupio šejhu kad je već sazrio, pa u njemu nije bilo divljih snaga da ga odvlače od šejha. Bio je hizmećar i time se ponosio. Nije imao ambicija dunjalučkih. Bio je potpuno posvećen ahiretu i ibadetu”, poručuje Ibrahim.
Kao osobinu koja je posebno krasila šejha Ezhera, šejh Ibrahim ističe hizmet drugim ljudima. “On je bio rame za plakanje svima koji su bili ucviljeni. Allah, dž. š., preko njega je mnogima otvorio vrata i dao izlaz iz problema koje su imali. Nije se on isticao nekim posebnim znanjem pa da se drugi zadive onim što im kazuje, ali je bio potpuno predan Allahu, dž. š., i potpuno oslonjen na Njega.
Bio je u stalnom zikiru. Izvana je bio sa svijetom, a iznutra s Gospodarom. To su prepoznavali i drugi. Kad je odlučeno da ćemo se jednom godišnje skupiti svi koji smo dolazili šejhu Čoliću, njegovi muridi i simpatizeri, odmah je bilo jasno da će ta okupljanja biti kod šejha Ezhera. Ta druženja nismo organizirali samo ove godine, zbog pandemije”, kaže šejh Ibrahim, ističući da smo mi kao narod puno izgubili s njegovim odlaskom.
“Malo je stručnjaka za dragulje, pa je bilo malo i onih koji su posjećivali šejha Ezhera. Inače, vjernici su manjina u odnosu na masu, a i među vjernicima je malo onih koji su odabrani, kao što je malo poslanika u odnosu na odabrane. To je tako. Odabrani postoje u svakom vremenu, ali nisu javno izloženi”, kazuje Ibrahim.
Šejh Džemal Moćević iz Sarajeva kaže da je šejha Ezhera upoznao davno, ali da su se zbližili u posljednjih nekoliko godina, nakon što su organizirana druženja derviša i simpatizera šejha Mustafe ef. Čolića. “Od svih učenika šejha Čolića, Ezher je najviše ličio na šejha kad je u pitanju bogobojaznost i pobožnost. Pričao mi je da se prepadne kad vidi neke ljude jer su oni, kako Kur'an kaže, 'kao životinje, i gori'. Njemu je to bilo dato, da vidi stvari onakvima kakve jesu”, kaže šejh Džemal.
Šejh Ezher ostavio je hilafet svom učeniku, sada šejhu Senadu Bukureviću, unuku čuvenog Omera Bukurevića. “Ja sam ga upoznao prvih dana Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Od svih ljudi koje znam, šejh Ezher bio je najpobožniji. On se nije toliko bavio teorijskim znanjem, a kad bi govorio – govorio je iskustveno, iz svojih ibadetskih halova.
Nama koji uglavnom čitamo knjige mnoge stvari o kojima je govorio nisu bile najjasnije, ali smo znali da je to njegovo živo i da je istina, bez sumnje. Preko šezdeset godina je proveo u mihrabu. I prije nego je došao u svoju tekiju i džamiju šejh Ezher je u jednoj travničkoj džamiji desetak godina obavljao imamsku dužnost. Za taj svoj hizmet nikada nije primio platu niti je to želio”, kazuje Bukurević.
Kako kaže, svoje je učenike najviše podsjećao na to da budu dobri i korisni drugim ljudima. “Nikada nije dao ništa ružno reći o drugima, ni onima koji nisu bili toliko u vjeri. On ih je pokušao odgojiti, animirati, da budu bolji insani i da ih oplemeni
A koliko su to njegovi poznanici cijenili, vidjelo se i na dženazi, kada ljudi nisu dali da se njegov tabut vozi autom, nego su ga sve vrijeme nosili, a put nije bio kratak. On je bio magnet za ljudska srca, pa su ljudi dolazili i iz dalekih krajeva samo da ga vide”, kazuje Bukurević.
On ističe da je šejh Ezher bio u stalnom ibadetu. “Rekao mi je da je za svakog Bošnjaka u Bosni i Hercegovini proučio 1.000 riječi zikrullaha: La ilahe illallah. A samo dragi Allah zna koliko je nafila i namaza obavio”, poručuje Senad Bukurević. Njegova sestra Senada Šabanović, preko koje je Senad i upoznao šejha, kazuje da je Ezher svaku noć klanjao 30 do 40 rekata dobrovoljnog namaza. “Znate li vi ikog takvog? Ja ne znam. Njegovi tespihi su ogromni, za velike ibadete, i oni nisu bili tu za ukras, kao ornamenti. On je bio daija, savjetnik, prijatelj, dost!
Znam da se rado družio sa šejhom Zakirom iz Sarajeva, da su bili dobri ahbabi. Poznavala sam ga skoro trideset godina. On nikada nikog nije tračao. Sav njegov govor je bio o Allahu i Poslaniku, o smislu života, o tome gdje idemo i za šta se valja pripremiti. Zbog toga su mu ljudi dolazili po savjet i utjehu. Do kraja je provodio princip hazreti Alije: 'Ko trči za mnom, ne bježim od njega; ko bježi od mene, ne trčim za njim'”, kaže Senada.
Ona se još prisjeća kako joj je šejh Ezher kazivao o jednoj ruji – istinitom snu – koju je imao tokom Agresije. “Usnio je Ilhamiju, koji mu je rekao: 'Obuci džube i stavi tadž, prođi kroz Travnik tako, s ibadetom, i pokaži čiji je Travnik.' On je tako uradio, shvativši da će tako zaštititi Travnik od agresora”, kazuje Senada, te potvrđuje ono što je i meni šejh spomenuo.
Naime, govoreći o snazi zikira, šejh Ezher ispričao je tokom jednog od susreta kako je u toku Agresije na Bosnu i Hercegovinu njegovo jedino oružje bila dova i zikir. Bio je već tada isuviše star za oružanu borbu. Stoga je svakog petka sa svojim dervišima u turbetu šejha Abdulvehaba Ilhamije učio poseban zikir Jetmiš bin tevhid, u kojem se riječi La ilahe illallah izgovaraju 70.000 puta. Te je ibadete, kako je kazao, nijetio na Armiju Republike Bosne i Hercegovine i naš opstanak.
Koliko su njegove dove doprinijele odbrani Travnika i Bosne? Ne znamo niti možemo znati. Možda nam to bude objelodanjeno na Danu suda, kad nekim sijedim bradama, ljudima koji na dunjaluku nisu imali nikakvo, a kod Gospodara imaju istaknuto mjesto bude dozvoljen šefa'at – zauzimanje za grešnike koji u nemaru proživješe svoje živote. A evlijama će to, prema hadisu, biti dozvoljeno, baš kao što će biti dozvoljeno poslanicima i šehidima. Možda tada saznamo i za šejha Ezhera, smjernog derviša i hizmećara, potpunog insana što cio život proživi moleći za druge, a za sebe priželjkujući samo susret s Njim.
