Jedni je nazivaju plemenitom damom, drugi gusarom. Ono što je sigurno kada je u pitanju Sayyida Al-Hurra je da ona predstavlja jedan od najosebujnijih i najutjecajnijih ženskih likova u zapadnom islamskom svijetu u 16. stoljeću. Njezina priča počinje u Granadi - tada pod maurskom vlašću - i nastavlja se na sjevernoj obali Maroka, gdje je tridesetak godina samostalno vladala gradom-državom Tetouan. Nepoznat je datum njenog rođenja (između 1490. i 1495.) i njezino pravo ime: Sayyida, "plemenita dama", zapravo je titula koja se dodjeljuje ženama koje su imale moćne uloge u muslimanskom svijetu. Al-hurra umjesto toga znači "slobodan", "nezavisan"...

Ono što je iznenađujuće je da se o njoj do danas tako malo zna. Historijskih izvora ne nedostaje, ali za rekonstrukciju cjelovitog portreta potrebno je spojiti različita svjedočanstva. Jednu priču o njoj ispričala je Hasna Lebbady, profesorica na Univerzitetu u Rabatu, u članku "Žene u sjevernom Maroku: Između dokumentarnog i imaginarnog", u kojoj prati život guvernerke Tetouana.

Potkraj petnaestog stoljeća dominacija nad zapadnim Sredozemljem bila je ključ sukoba između muslimanske države i katoličkih kraljeva Ferdinanda II. i Izabele I., nasljednika dviju najvažnijih kruna Španije. Prevlast se ogledala u zauzimanju gradova okrenutih moru, strateških s vojnog i trgovačkog gledišta. Među njima je bio sultanat Granada, posljednje muslimansko uporište u Španiji, koje je 1492. palo u ruke Reconquiste, osvajanja muslimanskih maurskih kraljevstava al-Andalusa od strane katoličkih kraljeva. Okupacija se nastavila na obalama južno od Gibraltara, gdje su Iberijci zauzeli Asilah, Tangier i Melillu, odvodeći zarobljenike u ropstvo.

Marokansko stanovništvo reagiralo je organiziranjem pokreta otpora, s uporištem u gradu Chefchaouenu. Predvodio ih je Moulay Ali Ibn Rashid, otac Sayyide El-Hurra. U odmazdu je bilo uključeno i stanovništvo iz zaleđa, ali sukobi su se odvijali prije svega na obalama: migranti koji su pobjegli iz osvojenih gradova u Andaluziji bili su dobrodošli i regrutirani za odbranu morskih granica.

Među prvima koji su se naselili na marokanskoj obali bio je Abu Hassan Al Mandri, vođa ( qa'id ) Granade i daidža Sayyidinog prvog muža, koji je između 1483. i 1485. sa skupinom lojalista obnovio grad Tetouan, sravnjen sa zemljom sedamdeset godina ranije od strane Portugalaca.

Sayyida je rođena u Granadi između 1491. i 1495., neposredno prije nego što je grad brutalno zauzet od strane Reconquiste. Odrasla je u Chefchaouenu sa svojom porodicom i stekla tamo izvrsno obrazovanje, koje će joj dati alate da se izbori u dominantnmo muškom svijetu. Godine 1510. udala se za Mohammeda Al-Mandrija, nećaka ponovnog utemeljitelja Tetouana: zajedno s njim vladala je gradom-državom, ojačavši savezništvo s Chefchaouenom. Između njih je stvoren odnos uzajamnog poštovanja i obzira: nije bilo neuobičajeno da joj njezin muž povjeri vladu tokom svoje odsutnosti.

To je omogućilo mladoj dami da stekne iskustvo: blizina Tetouana i Ceute, pod portugalskom vlašću često je bila teren sukoba prekidanih primirjima i pregovorima, u kojima je Sayyida razvila svoje dobre diplomatske vještine. Godine 1519. njen je muž preminuo, ostavljajući je da sama zapovijeda.

Godine 1541. ponovno se udala za Moulay Ahmeda Al-Watassija, sultana od Maroka. Bila je to strateška unija, čiji je cilj bio jačanje saveza između teritorijalnih domena. Ono što je iznenađujuće - i označilo je nešto bez presedana u marokanskoj historiji - bila je proslava vjenčanja, koje se protiv svih tradicija održalo u gradu Tetouan. Po prvi put je jedan sultan napustio prijestolnicu kraljevstva kako bi se pridružio svojoj nevjesti u vlastitom gradu, gdje je kraljevska ceremonija organizirana u velikom stilu.

Izbor je ponovno potvrdio nezavisnost Sayyide, koja je nakon vjenčanja zadržala kontrolu nad svojim gradom-državom na sjeveru kraljevstva. Sultan se umjesto toga vratio u Fez, priznajući joj pune ovlasti. Kako piše profesorica Lebbady, taj je brak izazvao veliku zabrinutost u Evropi.

U međuvremenu, pojačala se bitka za nadzor nad sredozemnim trgovačkim putovima. Tokom svoje vladavine, Sayyida je uspjela uspostaviti odnose sa osmanlijama u Alžiru. Strateški potez, iz dva razloga: osigurati njihovo savezništvo i zaštitu u slučaju napada Iberaca i jamčiti bogat plijen za njihove teritorije. Među najpoznatijim saveznicima ističe se ime Oruç Reisa, koji je već između 1504. i 1510. pomogao muslimanskim izbjeglicama koje su bježale iz Španije da dođu do Sjeverne Afrike. Ugled stečen u očima islamskog stanovništva priskrbio mu je nadimak "baba Oruç" (babo Oruč) a ubrzo će babo za Evropljane postati strašni Barbarossa.

Na to savezništvo kršćanski vladari nisu gledali blagonaklono, posebno jer su primali stalne zahtjeve za otkupninom za iberijske zarobljenike koje su korsari zarobili tokom svojih pohoda. Posebno je težak bio sukob s Don Alfonsom, guvernerom Ceute, koji je prekinuo sve trgovačke razmjene s Tetouanom. Prema nekim evropskim historičarima, taj je raskol izazvao jake podjele unutar samog grada, što je dovelo do naglog kraja Sayyidine vlade. Bila je kraljica koja je uspjela zaslužiti poštovanje i uvažavanje podanika i moćnika tog vremena, vladajući bez prekida više od trideset godina, sve do 1542.

Sayyida Al-Hurra predstavlja jednu od rijetkih dobro dokumentiranih ženskih figura kroz islamsku povijest. Ona je na svoj način utjelovila duh i nasljeđe velikog kulturnog vrenja koje je donijelo islamsko “zlatno doba”. Između 13. i 14. stoljeća, vojna osvajanja, trgovina i razvoj znanosti donijeli su neviđenu živost na područja između juga Evrope i Indonezije. A na tim prostorima na kojima su vladali muslimani žene su imale izrazito moderan status u poređenju sa ostakom Evrope, sredinom srednjeg vijeka.

Osim stjecanja obrazovanja, žene su se mogle okušati u trgovini i umjetnosti, imati diplomatske i zapovjedne uloge u političkim i vjerskim sferama, priznate od strane vlastitih zajednica. Ovo stanje variralo je ovisno o regijama i kulturama, ali od 12. stoljeća nadalje postojale su mnoge ženske figure koje su igrale temeljnu ulogu u oblikovanju društva. Nažalost njihovi glasovi i priče o njima često su izgubljene na stranicama službene historije.