Književno djelo Ćamila Sijarića (1913–1989) ne sadrži u sebi većinu elemenata tipološke ilustrativnosti karakterističnih za bošnjačku pripovijetku nakon Drugog svjetskog rata. Stoga je upravu prof. dr. Enes Duraković kad uočava da se Sijarić već prvom zbirkom pripovijetki Ram-Bulja najavio izuzetnom zrelošću književnog izraza nepodložnog utjecaju književnih moda i programa. Književno stvaralaštvo Ćamila Sijarića, barda sandžačke pisane riječi, na prostorima bivše Jugoslavije veoma je dobro prihvaćeno i književno-teorijski valorizirano. Kritičari su isticali duboku vezanost za prostor svog zavičaja i ljudi u njemu. Sijarić je ubjedljivo i autentično odslikao život sandžačkih Bošnjaka, njihovu tradiciju, kulturu i običaje, govorni jezik Bihora, Pešteri, Novog Pazara. Među takvim djelima najpoznatiji su Bihorci, Kuću kućom čine lastavice, Mojkovačka bitka, Konak, Carska vojska i dr.

Literarni uspon i književnu slavu Ćamila Sijarića nije za života ostvario njegov ispisnik Muhamed Abdagić (1916–1991), koji je zbog niza neliterarnih razloga dobar dio života proveo u ispravljanju nepravdi i potrazi za onima koji bi bar iščitali i, eventualno, štampali njegova djela. Historičar Safet Bandžović, osvjetljavajući tu malo poznatu dimenziju Abdagićeve životne sudbine, piše: “Onaj prohujali sistem je Abdagiću zagorčao život, činio ga usamljenim i sumnjičavim, oduzimao mu je sva ona obična ljudska prava, prava na radost, mir, karijeru. Dok su drugi svoje knjige štampali uz pomoć države, on je bio prinuđen da sam iznalazi sredstva za to zadovoljstvo. No to su već neke priče, inspiracije za nekog budućeg Kafku, za nekog novog Orvela.” Raskošni talenat Muhameda Abdagića, opći je utisak, nije do kraja ispoljen, ali naknadnom valorizacijom njegovog literarnog opusa došlo se do spoznaje da je Abdagić pisac osobenog, modernog senzibiliteta koji je baštinio iskustva svjetske književnosti i duhovna razmeđa sredine iz koje je potekao i kojoj se stalno vraćao. Modernost Abdagićeve književne poetike neupitna je i danas, pedesetak i više godina nakon nastanka mnogih njegovih djela.

Golemom spisku javno neostvarenih sandžačkih spisatelja mogli bismo dodati i ime Meha Ćorovića, koji je, živeći u Turskoj i Bosni i Hercegovini, svijet svog djetinjstva i porodične genealogije pretočio u vrlo specifičan i obiman trotomni roman Ćor-pašin odžak, objavljen tek 2003. godine. Ovaj roman prva je bošnjačka porodična epska saga.

Nusret Idrizović (1930–2007) ušao je u književnost kao romanopisac i esejist specifične tematike i osebujna izraza. Od 1955. do 1970. napisao je nekoliko knjiga pjesama i dva romana, ali je tek romanom Ikona bez Boga (1970) slikovito pričanje stegnuo u guste ali čitke rečenice, s tragom orijentalne maštovitosti i opojnim sokom istočnjačke mistike, privukao čitalačku pažnju. Posebna je vrijednost Idrizovićev esejističko-beletrizirani “bogumilski ciklus”: tri knjige (Kolo bosanske škole smrti, 1984; Kolo tajnih znakova, 1987; te Kolo svetog broja, 1989) o bosanskohercegovačkom (humskom) srednjovjekovlju, oličenom u stećcima kao jedinim nijemim svjedocima duhovnih i umjetničkih težnji bogumilske kulture. Idrizovićeve interpretacije povijesnog i religioznog fenomena bogumilstva otkrile su da je on našao svoju životnu temu, u koju je ušao solidnom znanstvenom informiranošću i punim sklonostima svoje književne, umjetničke osjećajnosti i pjesničke maštovitosti; to mu je pomoglo da, upravo kao književnik, osvijetli i one tajne koje se samim znanstvenim postupkom možda ne mogu ni rasvijetliti ni oživjeti. Stoga je pojava Idrizovićevog povijesno-filozofskog romana Kolo bosanske škole smrti bila nesvakidašnji književno-umjetnički i kulturni događaj. Idrizovićev roman Efendija u tajnom gradu tretira politički status Bošnjaka u Sandžaku. Roman je izvanredna umjetnička slika društvenog stanja u Sandžaku nakon Drugog svjetskog rata.

 Nusret Idrizović smatra se klasikom hrvatske književnosti. Zapanjujući je neodgovorni odnos bošnjačkih valorizatora književnosti spram ovog autora, kako generalno, tako i na zavičajnom, sandžačkom planu. Odnosno, djelo Nusreta Idrizovića mora biti iznova “pročitano”, medijski iznova aktualizirano, a potom valorizirano i pridruženo najznačajnijim imenima bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti.

Sead Trhulj (1935) pripada, uslovno rečeno, onoj vrsti pisaca koju bismo slobodno mogli nazvati “rezervna garnitura”, a da taj izraz u sebi ne sadrži ni natruhu bilo kakve negativne ili, pak, potcjenjivačke konotacije. Naprotiv. Njima je u udio pala teška, krajnje rizična i nezahvalna dužnost da se oslobode balasta “naučenih” istina i “naučenih” obrazaca i da sami zakorače u košmarnu rijeku jedne posve drugačije stvarnosti. U taj je svijet Trhulj zakoračio odvažno, što romanesknim, što dramskim, što publicističkim ostvarenjima. Nevelika zbirka ratnih priča Preko mosta aktualizira spisateljstvo Seada Trhulja. Sedam priča iz ove zbirke otkriva lice jedne vizije Bosne kao zemlje jakih poriva, silne strasti, iracionalnih postupaka, mržnje i ljubavi istovremeno. U pričama Seada Trhulja istraživana je ljudska sudbina, izražavano je njeno pulsiranje u nevremenu koje kao džinovski kazan guta ljude i prijeti da sve pretvori u slijepi, mehanički ritam smrti i bestijalnosti. Sve ove atribute posjeduje i Trhuljev roman Krik, koji tretira užase srebreničkog stradanja.

Redžep Kijametović (1937–2019) objavio je knjige pripovjedaka: Staze zavičaja (1985) i Ljudi iz sjenke (1988), Vraćena djevojka (2000), Život u čvorovima (2006). Jako vezivno tkivo Kijametovićevih proza jeste umjetnička slika: gotovo sve njegove pripovijetke sažimaju se u udarne blokove slika. A te slike, bilo da su maligne, bilo poetizirane – živa su predstava o trenutku i vremenu. Redžep Kijametović misli sliku i slika misao. U čudesnom energetskom polju njegovih pripovjedaka presudna i najpreča istina jeste upravo ta nepatvorena slika. Ako valja dočarati gustinu mraka trena i vremena, ako treba izreći dramski naboj i duhovno ključanje likova, pouzdan je tumač slika. Kijametovićeve priče najčešće su slike naše vlastite nesavršenosti, naše impulzivnosti, naše ogrezlosti u kanonu, naše implicitne nesnalažljivosti pred tajnama života. Takva slika, kao samostalna umjetnička sadržina, uzdiže se iznad društvenih i historijskih određenja vremena.

Husein Bašić (1938–2007) od objavljivanja svoje prve prozne knjige plijeni pažnju književne kritike koja u njegovom romanu Tuđe gnijezdo uočava da je roman moderno koncipiran, te da je sižejno posvećen događajima nakon berlinskog kongresa, a psihološki obojen dramom glavnog protagoniste Ibrahima Žioca, čuvara carskog arhiva. Ovaj roman snažna je parabola osjećanja sandžačkog čovjeka izloženog svakom zlu na razmeđu civilizacija i protoka vremena. Sličnu nit Bašić nastavlja i u dvotomnom romanu Krivice, da bi njegova umjetnička zrelost iznjedrila nesvakidašnje prozno ostvarenje, roman Crnoturci – san i jazija. Siže tog romana jeste pad Nikšića 1877. godine, te pogrom i progon bošnjačkog življa. Ovaj roman Husein Bašić napisao je još daleke 1979. godine. Njegovo štampanje dogodilo se sedamnaest godina kasnije, a čitalačkoj i književnoj javnosti još uvijek nije na pravi način signalizirano o kakvoj je umjetničkoj vrednoti riječ. Nije se to dogodilo ni nakon drugog izdanja ovog romana 2012. godine. Roman je komponiran iz 36 slika i pisan je u er-formi, jer iskazuje psihoanalitiku glavnih junaka, treperenje podsvijesti i tropističke engrame. Košmarni svijet Bašićevih junaka nije plod piščeve ekvilibristike ili mračnog zaumlja, već krvave svakodnevne historijske prakse u nastojanju da se jedan narod i definitivno uništi. Dopustivo je kazati da piscu nije podloga beletristika i pisana književnost, nego, naprotiv, usmena, govorom i pričama prenošena narodna umnost koja je iz dijaboličnosti vremena crpila svoju mudrost.

Iako ne precizira vrijeme događanja, Bajram Redžepagić (1939) u svojim romanima Pobunjenik, Pustinjak, Brod, Bujice ostvario je neke vanvremenske situacije koje se odnose uopćeno na čovjekov život. U spletu uvjerljivog slikanja opadanja begovske vlasti i dominacije, koje je posljedica njihovog životnog i materijalnog pada, pisac ponire u psihologiju i mentalitet pojedinaca koji se deformiraju pod utjecajem vlasti. Iako pisana u tradicionalnom maniru, Redžepagićeva proza, opora i gusta, ponikla iz elementarnih gladi ljudske prirode za slobodom, pravdom, životom, razrješava sugestivno izvjesne čovjekove dileme i proturječnosti. Arhaika izraza i leksike u dijalozima i u narativnim tokovima daju posebnu aromu ovim prozama. Pripovijedanje je prirodno i nadovezuje se na bogatu pripovjedačku tradiciju Andrića i Selimovića, a još više na narodnu tradiciju.

Zuvdija Hodžić (1943) je nakon knjige pripovjedaka Gluva zvona (1973) objavio roman Gusinjska godina (1976), u kome se, između ostalog, govori i o pokrštavanju muslimana u Plavsko-gusinjskom kraju. Autor je ideološki napadnut, a knjiga je doživjela brojne kritike koje su potvrdile njenu izvrsnost. Uslijedila je pauza duga desetak godina, pa objavljivanje romana Davidova zvijezda, koji je ocijenjen kao prvorazredno prozno ostvarenje. Hodžić u ovom romanu prati skalu drame doživljaja naspram drame događanja, što podrazumijeva razaranje fabularne osnove romana i dominaciju sižejne organizacije. Dr. Radoslav Rotković kaže da je osovina romana Davidova zvijezda granica. “Ali ne samo granica između Crne Gore i Albanije, koja u jednom vremenu spaja, a u drugom vremenu razdvaja, nego je to vidljivi i nevidljivi zid između vjera i naroda, između dozvoljenog i nedozvoljenog, starog i novog, obraza i koristi, svojega i tuđega.” Roman Davidova zvijezda pripovijeda o jednom takvom mjestu i ljudima u njemu u uslovima tek završenog rata i nesigurnog mira, u bijedi i siromaštvu na zatvorenoj granici, u opskurnim mogućnostima življenja i strahu od svake slobodne riječi i koraka. To je vrijeme bolnog triježnjenja i razočarenja, opće pometenosti i straha, vrijeme zasjeda, hapšenja i ubijanja, kad ljudski život izgubi svaku cijenu, a ideali preko noći postanu opaka i opasna bolest koju treba sasjeći u korijenu. Pisac u radnju vješto uvodi rezonera (dječaka Davida Sahana) koji će mu poslužiti da neke vlastite doživljaje iz djetinjstva uobliči u sugestivnu priču koja svojom neposrednošću i doživljenošću naprosto plijeni. Uporedo s ovom pričom, u kojoj su isprepleteni san i java, teče druga priča, nastala trideset godina kasnije, u sjećanjima i reminiscencijama bivšeg čuvara granice (udbovca), čije pričanje doprinosi da se svi ti događaji osmotre i s druge strane, da se sve vidi i iz drugog ugla i s neophodne vremenske distance. Tako će se mnogo toga što je dječak smatrao čuvenim ili sanjanim pokazati istinitim, dočim ono što je iznošeno kao istina pokazat će se izmišljenim.

Roman Svi moji govori o autorovim precima, dervišima-bektašijama, i on objašnjava Hodžićevo duhovno nasljeđe.

Šefka Begović-Ličina (1949) u književnosti se javila relativno kasno, no njezine su knjige uspjele privući enormnu čitateljsku pažnju. U svojim prozama piše o svom narodu, o svom Sandžaku, o Sandžaklijama koje su odselile; predstavlja njihove adete, navike, mentalitet. On što je poseban kvalitet njezinih knjiga jeste sposobnost uočavanja društvenih promjena, mijenjanja psihologije sandžačkog čovjeka iz tradicionalnog i patrijarhalnog u savremeno.

Romaneskna trilogija Fetva, Zakkum i nesanica, Zapadne vode Murata Baltića (1952) ostavila je veoma snažan utisak na čitatelje i književne kritičare i potvrdila očekivanja nakon romana Duvarine. Ova je trilogija neobično ostvarenje iz više aspekata, od kompozicijskih do odnosa prema historiji i historijskom. Autor je pripovijedanje u tekstu dvostruko pomjerio: pošto je tematski okvir prvog romana omeđen zbivanjima vezanim za početak 19. stoljeća i krvavo osvajanje Sjenice 24. aprila 1809. godine, pri čemu autor prati pojedine sudbine, likove i događaje, zaokružujući neka zapažanja o historiji sjeničkog kraja. Demistificiranje otuđenih sila koje svijet uređuju u skladu sa sopstvenom nastranom logikom, nikada se ne pitajući o konačnom ishodištu i smislu reprodukcije zla, pripovjedački postupak u ovom slučaju ne distanciraju, ali i ne približavaju. Približavanje, odnosno pomjerena distanca, formulirana je u rečenici koja na kraju romana jasno aludira da će se razjašnjenje, odnosno pronalaženje znaka koji simbolizira jedinstvo u različitosti možda dogoditi u Sarajevu, ratnom (1992–1995). I upravo tu počinje radnja Baltićevog romana Zakumm i nesanica. Završni dio trilogije naslovljen Zapadne vode glavnog junaka Saila odvodi u Njemačku u aktuelnu sadašnjost, među egzilante, ljude s Pešteri, koji su po ko zna koji put opstanak potražili u tuđem svijetu, onom svijetu koji ih je zbog nekih dubljih i tajnovitijih geopolitičkih odnosa ustvari izgnao s vjekovnih ognjišta.

Safet Sijarić (1952) fabulom u romanima Rod i dom, Divina, Zmijski vez, Žena s tromeđe, Pohod na Visočicu ne izaziva senzaciju, niti nas intrigira kompliciranošću toka, ili zamršenošću i tajanstvenošću junaka i radnji. On nas provocira jezičkom ekvilibristikom zatomljenog i zaboravljenog svijeta, moralom i nemoralom patrijarhalne sredine u kojoj vrijeme stoji poput zaleđene rijeke. Spisateljski stil Safeta Sijarića odlikuje slikovitost, emocionalnost, figurativnost, ritmičnost, punoća i autentičnost proznog govora. Svaki Sijarićev lik posjeduje određeni vokabular kao sredstvo za misaono, osjećajno i duhovno izražavanje. Čitaoci uz prateće elemente govora – gestikulaciju, mimiku, jačinu, brzinu i emociju kojom je iskazan – vrše procjenu karaktera junaka o kojima čitaju. Kada je sadržaj koji se čita u skladu s formom u kojoj je prezentiran, kažemo da pisac ima autentičan, potpun i lijep stil, jer je riječima uspio da kod čitalaca stvori konkretne slike koje oni čulno doživljavaju i aktivno učestvuju u njima prepoznajući ih iz svakodnevlja.

Knjige kratkih proza Staklenici (2004), Strah od behara (2013), Ulični budilnici (2017), Dalge (2018) Refika Ličine (1956) mješavine su fantastičnog i realnog, ironičnog i tragičnog, lokalnog i univerzalnog u umjetničkom viđenju zlim vremenom okovanog zavičajnog ambijenta. Ličina se oslanja na folklorno-antropološke potencijale koji se odlikuju fantastikom i magijskim elementima, pri čemu je skloniji čudesnom nego fantastičnom, jer mu je bliža bajkovitost koju kontrolirano ugrožavaju u njegovom mitski zamišljenom paskvalijskom svijetu, jednom od hronotopa bošnjačke književnosti uopće. Ličina je predstavnik onog fikcionalnog modela pripovijedanja koji je iskustvo književne tradicije, ne samo narodne već i umjetničke, oblikovao specifičnom strategijom jezičkog izraza i stila te tehnike pripovijedanja. Sadržajno se usidrio na području stvarnog i mogućeg kojima je pridodao paraboličnu auru metaforičnosti i simboličnosti.

Romanima Bukvica, Pazarska trilogija, Očinstva, Mazija, a potom i romanom Kvadriga Šaban Šarenkapić (1956) potvrdio je jednu zanimljivu i osobenu pojavu u bošnjačkoj književnosti uopće. Naime, Šarenkapić se pridružio nekolicini autora koji su u književnost ušli i afirmirali se isključivo kao pjesnici, a zadnjih su godina ispisali i objavili zanimljive, moderne i vrijedne romane, uspijevajući zadržati mnoge formalne, ali i suštinske karakteristike poetika koje su izgrađivali i njegovali godinama, postižući i čuvajući u proznom tekstu one suptilne vibracije čulnih efekata svojstvene samo poeziji. Bliskost poetičkog koncepta s proznom motivacijom kod Šarenkapića vidljiva je i u vanjskom i u unutarnjem obliku. Roman Bukvica je, između ostalog, još i hronika pazarskoga odseljavanja i doseljavanja. Bukvica svjedoči i o tragičnom stradanju novopazarskih Jevreja. Stotinu i četrdeset nedužnih ljudi odvedeno je na Banjicu i tamo strijeljano. Roman tu priču izvlači ispod debelog ćilima šutnje i unosi je u odaju savjesti čovječanstva. Šarenkapićev roman “Mazija” ovjenčan je nagradom “Ćamil Sijarić” na anonimnom konkursu za najbolji roman u konkurenciji 30 autora iz regije. U njemu je autor potvrdio svu raskoš svog pripovjedačkog talenta, ali i ovjerio specifikum pazarskog govora, još jednom pokazao svu njegovu ljepotu i trajnost uprkos mijena vremena i nadolazeće sveopće kompjuterizacije i drukčijeg kodiranja savremenog govora.

Faiz Softić (1958) je romanom Pod Kun planinom na velika vrata ukoračio u svijet sjajnih sandžačkih pripovjedača. Ovaj je roman, kako zapaža književnik Nenad Radanović, djelo u kome dominira “primordijalno, elementarno, nagonsko. U pitanju su sile koje čovjek, bez obzira na posljedice, što ih s vremena na vrijeme biva čak i svjestan, gotovo ne može potčiniti vlastitoj samosvijesti, jer je riječ o zahtjevu kojemu zaista valja odoljeti, preobrazivši se u ličnost koja upravlja okolnostima, a ne one njome. Nude se samo dva odjelita rješenja: pristati na kob, ili odbiti negativnu proceduru njene dramatike.”

Da roman Pod Kun planinom nije tek slučajan i usputan pogodak pokazao je Softić romanima Strah od rodne kuće, Ljudi bez adrese, Noćni čuvar pasa, te knjigama priča i pripovijetki Čovjek koji kisne, Mjesečeve priče, Mutna voda.

U romanima Goli otok i La Perla Bisere Suljić-Boškailo (1965) miješaju se faktografija, autobiografsko, fikcija i civilizacijsko misaono i emotivno naslijeđe. Pripovjedački postupak koji primjenjuje u Golom otoku i onaj koji je primijenjen u romanu La Perla umnogome se razlikuju. Goli otok, dosljedno poštujući žanrovske okvire, pravi je roman lika. Historijske činjenice tek su malo pomjerene, tek toliko da se otvori prostor za preispitivanje nekakve nove “drukčije” istine. La Perla je mješavina formi: dramskog dijaloga, eseja, čistog pripovijedanja, epistole smještene u e-mail formu, porodične hronike, te proze unutrašnjeg monologa. Da je Bisera Suljić-Boškailo izrasla u jednu od značajnijih bošnjačkih spisateljica, potvrđuju njezini kasniji romani Pešter, Karakondžula i Slika od milion dolara. Roman Pešter doživio je nekoliko izdanja i nekoliko prevoda na strane jezike.

Saladin Burdžović (1968) u romanu Konstablerwache kroz dvadeset i tri priče pripovijeda o emigrantima koji su u suludim balkanskim razmiricama ostali bez svoga doma, domovine, zavičaja i jezika. Konstablerwache stjecište je najrazličitijih sudbina, koje se ukrštaju u samom srcu Njemačke, saživljujući se i opstajući u svojim različitostima, isto onoliko ubjedljivo koliko su se satirale u posljednjem desetljeću na Balkanu. U ovoj prozi nema suvišnih podataka, nema nepotrebnih listanja biografija, nema pedagogiziranja, nema sentimentalnosti. Sve je precizno i neumitno. Ova je proza, na izvjestan način, ispisana u duhu ponajboljih proza Miodraga Bulatovića. Mozaik je to elemenata hronike, zapisa, sjećanja, portreta. Osnovno vezivno tkivo romana čine junaci radnje (emigranti, hulje, kriminalci, prostitutke, izbjeglice i umjetnici), te mjesto radnje (Konstablerwache – podzemna stanica frankfurtske željeznice). Podzemna je stanica i mračna slika balkanske prošlosti, ali i anticipacija isto takve budućnosti, ako budućnosti uopće i može biti. Sličnu tematiku Burdžović obrađuje i u knjigama pripovjedaka Frankfurtske i druge priče, Putopisi slijepog putnika, te Hessen via Montenegro. U romanu Brus Li je umro u Bijelom Polju oslikano je bezljudno Bijelo Polje podijeljeno međuetničkim zidom.

Roman Intimna groteska Zehnije Bulića (1970) predstavlja skup događaja i scena koje pripovjedač prenosi čitatelju u zajedničkoj šetnji gradom. Tokom te, uslovno rečeno, šetnje, i narator i čitatelj susrest će mnoštvo bizarnih i grotesknih likova, mnoštvo bizarnih i grotesknih sudbina koje može iznjedriti samo provincija i palanački duh. Bulić u romanu Čekajući Turke govori o dezorijentaciji jednog svijeta. Iako nosi atmosferu jednog minulog vremena, pokazuje i to da se suštinska slika svijeta nije primijenila do našeg doba. Zato je to knjiga o četrdesetak stanja u kojima se čovjek najčešće nalazi, čime zadire u sve ono što savremeni čovjek, gotovo isto kao i onaj od prije nekoliko stoljeća, ne uspijeva da prevaziđe.

Zbirka priča Zasjeda Kemala Musića (1972) posjeduje jedinstvenu simbiozu modernog i tradicionalnog, pogotovo u onim pričama gdje se ta dva toka susreću i prepliću. Kemal Musić je svakom novom knjigom uspio da proširi i inovira literarnu matricu i predmet svog interesiranja projektuje kao višeslojnu datost, da pretopi, fuzioniše granice stvarnog i nepoznatog, racionalnog i bizarnog, nužnog i efemernog. U najnovijoj zbirci pripovjedaka Dan poslije možda odlazi i korak dalje, tako da jedinstvo radnje upućuje na mogućnost da se ova knjiga tretira i kao postmodernistički roman. Uz to, ukoliko se ne bismo rukovodili strogom formalno-kompozicionom konstrukcijom građe, knjigu s punim pravom možemo tumačiti i kao roman. Sličnim se postupcima Musić služio u romanu Nedokazive istine Lameka Ćisuma i postigao rijetko viđenu literarnu uvjerljivost.

Asmir Kujović (1973) je romanom Ko je zgazio gospođu Mjesec potvrdio raskošni talenat nagoviješten u pjesničkim knjigama. Roman je sastavljen iz dvanaest poglavlja i svako od njih reflektira određenu sliku ili događaj, prikazan iz drukčijeg ugla. Svaki od naslova dvanaest dijelova ovog romana direktna je aluzija na nešto, direktno preuzima naziv nečega, ili nešto podrazumijeva kao kontekst. Na primjer, Tunnel of Love je pjesma benda “Dire Straits”, Dnevnik o Džihadu aludira na Dnevnik o Čarnojeviću, Antifaust je varijacija na motiv Fausta u evropskoj književnosti, Ko je zgazio gospođu Mjesec je pjesma Curta Cobaina. Roman nema čvrstu fabulativnu strukturu. Fabula je spletena oko likova Bakira Kačara (koji je narator) i Jasmina, Bakirovog najboljeg druga, koji je glavni lik. Psihološki gledano, granica između Bakira i Jasmina vrlo je nejasna. Načas smo uvjereni da su njih dvojica samo najbolji drugovi, ali već u sljedećem trenutku shvatamo da oni misle i djeluju gotovo identično. Bakir poznaje sve tajne Jasminovog života, do najintimnijih pojedinosti. Ključni je moment kada shvatamo da se radi o jednoj osobi podijeljenoj na ego i superego. Faze odrastanja i traganja za sopstvenim identitetom, suicidne tendencije i adolescentska lutanja kroz mistifikacijski prozni diskurs Asmira Kujovića postaju stvarni svijet novih mikro i makromitologema, ali istovremeno demistificiraju mnoge arhetipove ljudskog odrastanja.

Enes Halilović (1977) u zbirci kratkih priča Potomci odbijenih prosaca tretira sudbine i neuroze običnih ljudi zagnjurenih u surovi život i neuralgiku sudbina koje im nisu naklonjene. Halilovićeve priče najčešće su opore i gorko humorne sekvence u čijem se podtekstu mogu prepoznati i naslutiti dogođene situacije koje narator “šminka” određenim postmodernističkim zahvatima. Halilovićevo oslanjanje na anegdotu, usmenu priču ili njen eho proizvodi efekt produženog trajanja. Na tom je fonu i Halilovićev roman Ljudi bez grobova. To je zrelo književno djelo, uvjerljivo, snažno, privlačno, samosvjesno, neodoljivo zbog nalaženja uvjerljivog okvira koji obuhvata prikaze historijskih procesa, poetičkih dostignuća i eksperimenata, književnih opsesija i folklorno-mitoloških naslaga. U opisu dominira teška, sumorna atmosfera nepravde i ljudske nesreće koja je oduvijek ničija i svačija, koja se odbacuje, ali i dobija u nasljeđe, koja se zaboravlja, ali i proglašava epicentrom svijeta i univerzuma. To u izvjesnom smislu i jeste epicentar svijeta u kome život nema nikakvu vrijednost nego je samo žrtva, gdje se ne žali za stradalim, već se samo želi spoznati stvarna istina.  

Sead Ramdedović (1979) u zbirci priča Međa donekle nastavlja, a odnekle stvara potpuno novi narativ u tretmanu zavičajnih scila i haridbi.

Jahja Fehratović (1982) je romanom Bedova (dova proklinjanja, anatema) skrenuo pažnju na svoj iznimni talenat. Fehratovićev roman vrlo je složene strukture i on lavira između porodične hronike i poststrukturalističke forme tzv. teorijskog romana. Prepoznatljivi zavičajni mizanscen, obogaćen arhaičnim folklornim supstratima, narodnim hićajama, legendama i vjerovanjima podario nam je roman markesovskog tipa.

* * *

Prozna produkcija sandžačkih Bošnjaka u zadnjih pedeset godina nalik je delti rijeke što se račva u nekoliko istosmjernih tokova različitih poetičkih odlika koje tvore realistički, modernistički, postmodernistički i maniristički tekstovi u svojim inačicama. To je kreativna derivacija kulturoloških i civilizacijskih kodova koji su zadržali svoj iskonski smisao ili značenje, ili su resemantizirani u novom literarnom i društvenom kontekstu. Predstavnici ove književne paradigme ostvarili su na zavidnoj jezičko-stilskoj razini transformaciju usmenoga u pisano, odnosno mitskog u povijesno. Na kraju moram reći da ovaj tekst ne objavljujem zbog klasifikacije i valorizacije autorskih rukopisa već radi toga da posluži zadovoljstvu čitanja knjiga o kojim je pisano, a to je najviše što se može u još jednom susretu s gospodarima balansiranja iznad ispražnjenog prostora.