Tugomir Matić, Nisam sagradio kuću, “Knjigoljubac”, Brčko 2020.

Lirika Tugomira Matića preobražava se jednim svojim dijelom, dakle u knjigama Obrati pažnju na detalje i Nisam sagradio kuću, u lirsku narativnost. Opisujući stvari oko sebe i nastojeći da svaka takva stvar bude simbolički proživljena i pretvorena u lirizovanu priču, pjesnik se, uglavnom u pjesmama izlomljenog, ne rimovanog stiha, otvara prema svojevrsnoj emotivnoj dokumentarnosti. U ovim pjesmama emotivni registar ne određuje se toliko prema panteističkom vitalizmu ili elementarnom lirskom izražavanju usamljenosti, tišine, idiličnog otočkog prirodoslovlja, dosade, smrti, egzistencijalne jeze i strepnje – već je privržen pojedinim elementarnim detaljima i proživljenom iskustvu, pri čemu se ta proživljenost u gotovo jednakoj mjeri odnosi na sam empirijski život i na život posvećen pisanju poezije i čitanju književnosti, a to je u Matićevom ponešto romantiziranom slučaju gotovo isti život.

U ovoj knjizi ima i velikih strasti, i retoričke energije, i tišine koja umije da sugerira autentičnu osjećajnost nastalu na literarnoj, kulturološkoj ili, još češće, socijalnoj i svakodnevnoj podlozi, daleko od buke i čangrizavosti urbanog svijeta. Kad kritički preispituje svakodnevicu i kad spoznaje svijet naklonjen vlastitoj propasti, pjesnikova je zebnja još uvijek metafizičkog karaktera. Lirski subjekt vidi duboku naprslinu u suštinskim odnosima svijeta i osjeća da s takvim spoznajama i s takvim stanjem stvari nije prijatno živjeti, ali je historijska drama čovjekova postojanja u samoj srži njegovih strahova. Ako se i pojavi imaginiranje historije, onda je u pitanju netom minula historija, doduše povezana sa socijalnom svakodnevicom iz koje lirski subjekt govori. U pjesmi Ispod šarenog barjaka riječ je o matrici zabluda koje proizvodi takozvani masovni patriotizam (kad vrijeme dođe/ i neki novi rat/ oni će se poklati/ s nekim drugim/ mladim ljudima/ za barjak/ komad zemlje/ Slavu/ i čast), dok je u pjesmi Izbjeglica u pitanju privatna izbjeglička priča prouzrokovana aktualnim zbivanjima iz bliske i prošlosti i sadašnjosti: Za tebe ja sam opomena.//Onaj koji bez namjere/ stalno opominje.// Kada me vidiš kako stojim na kiši/ pitaš se jesi li pretoplo obučen/ da li se preglasno smiješ/ i nije li prevelik svaki zalogaj kruha.//

Tumačeći Mallarméovu poeziju, Paul de Man zaključuje da “poezija ne napušta lako svoje mimetičke funkcije”. Poezija Tugomira Matića pokazuje da je to tačno, ali uz neophodan dodatak: poezija svoje mimetičke funkcije neprestano preobražava. To je nužan uvjet da bi ih uopće zadržala. Međutim, veliki dio savremene poezije na južnoslavenskim jezicima kao da je oslonjen jedino na mimetičke funkcije i kao da je suviše doslovno shvatio Enzensbergerov stav da je zadatak poezije da se “gnjev u svijetu uveća za jedan gram”. Kako bi rekao Charles Simić, “poezija je mačji koncert pod prozorom sobe u kojoj se piše zvanična verzija stvarnosti”. Poezija je to pogotovo ako se vjeruje da ona može direktnim dejstvom promijeniti zvaničnu verziju stvarnosti. (... Vidio sam / kako poput zapaljenih šibica/ gore neboderi/ na trgu Pere Kosorića/ i ljude kako se bacaju s prozora.)

Doživljavajući poeziju kao mogući svijet, Matić u knjizi Nisam sagradio kuću spoznaje poeziju i kao prostor refleksivnosti i stišanosti. U odličnoj pjesmi Volim jasne misli samoizolacija je izbor i izvor nadahnuća. Predstavljajući se u lirskim opisima elementima stvarnosti, ova poezija pokreće složen odnos opisa, slika i mišljenja.

Matićeve pjesme konstituiraju se kao slike produženog trajanja. Kad čitamo pjesme iz knjige Nisam sagradio kuću vidimo kako na prvi pogled zaokružena slika dobiva razvojnu logiku i proširenja. Slike u ovoj poeziji uvijek su pomjerene iza horizonta očekivanja i prepoznavanja, a vrlo često javljaju se ukrštene slike iz različitih planova svakodnevice. Ulančavanjem ovakvih slika, koje se derealiziraju u međusobnom dodiru, pjesnik svakodnevicu i podrazumijeva i preobražava. U Matićevim pjesmama slike obično nastaju naslojavanjem stvarnosti. One nikada, pa ni kada problematiziraju svijet ili nešto u svijetu, nisu veristička projekcija. Iako se slike u ovoj poeziji produžavaju, one ne teže samoiscrpljenju. Opis nije konačan, jer ako bi bio konačan, izašao bi iz kruga pjesničke modernosti, a umjesto slika, dobili bismo imena ili imenovanja, što je zapravo suprotno osnovnom poetičkom stavu Matićevih pjesama. Opisujući svakodnevicu na otoku: svijet miruje, kopno je zateglo more, tek poneka brodica, izmaglica i galeb, u oku nepažljiva promatrača ništa se ne događa, a jedino vrijedno hodočašće je hodočašće u sebe sama. Matićeve pjesme pokazuju ono što je iz stvarnosti postalo unutarnji dnevnik lirskog subjekta. Opis nekog dijela stvarnosti jeste, zapravo, ono što je taj dio stvarnosti izazvao u lirskom subjektu, a ne kako taj aspekt stvarnosti neposredno izgleda. U tom se smislu Matić približio maksimi T. S. Eliota, u kojoj ovaj naglašava da zapravo svaka nadolazeća generacija promjene poetskog idioma legitimira osavremenjenjem vokabulara i prividnim izjednačavanjem s običnim govorom, čime se s jezikom izjednačava i samo postojanje i oni koji postoje.

U poeziji Tugomira Matića nalazimo rezignaciju i pomirenost, vedrinu i ironiju, izraze očaja u času spoznaje da četrdeset dugih godina svaki dan započinje pokušajem da nahrani dobrog vuka u sebi (kao u pjesmi *** U trpezariji), i trezveno prepoznavanje smisla govora jer su riječi, kao svete krave, precijenjene, što je suprotstavljanje velikonaracijskim pozivima na razum i smisao života. U dubljem sloju vidimo da je osnovni ton ove poezije negdje na teško uhvatljivoj sredokraći ovih suprotstavljenosti, dakle, nije ni rezignacija ni pomirenost. Bivajući u isti mah i jedno i drugo, subjekt je Matićeve poezije, zapravo, u međustanju, u jezički omogućenom i produženom času refleksije.

I na kraju treba istaći da je zrelost najbitnije obilježje intonacije ove poezije. Zrelost je neka vrsta mjere poetske osviještenosti za koju ima malo srodnih primjera u našoj poeziji.

O AUTORU: 

Tugomir Matić rođen je 1957. u Zagrebu. Veliki dio života proživio je u Sarajevu, gdje je i počeo objavljivati u književnoj periodici. Objavio je knjige pjesama: Ponoćka u Sarajevu, Između neba i zemlje, Vrijeme šutnje, Kartolina, Obrati pažnju na detalje. Objavio je i knjige proze: Sarajevsko pivo i skandinavske noći, Jazz za zaboravljenog strica. Poezija mu je prevođena i objavljivana na viša stranih jezika. Od 1997. godine živi u Račišću na otoku Korčuli.