“Kao da smo se jednog jutra probudili i više nismo čuli turske riječi. Kao da je sve postalo rusko”, ispričao je prodavač Kaan Devran Ozturk (23). “Turci se ovdje osjećaju kao stranci”, dodao je.

Ruskom invazijom na Ukrajinu ogroman broj ljudi pobjegao je iz obje zemlje, a desetine hiljada njih završilo je u Antaliji, historijskom gradu na turskoj rivijeri, gdje se masovno naseljavaju dok kod kuće bjesni sukob.

Među njima su oni koji izbjegavaju regrutiranje u obje vojske, Rusi koji se protive Putinovoj politici i ratu i ljudi koji se plaše ekonomskih problema kod kuće i koji su iskoristili otvorene turske granice i relativno lahke uslove boravka da započnu novi živi u toplijoj i sunčanijoj klimi.

Rusi već godinama hrle na plaže u Antaliji na ljetni odmor, a neki su ondje živjeli tokom cijele godine. Međutim, ovogodišnji priliv dramatično je povećao njihov broj i prisustvo u naseljima u kojima ranije nisu često viđani.

Donijeli su mnogo prijeko potrebne strane valute, pomažući ovdašnjoj ekonomiji, ali njihovi susjedi Turci gunđaju zbog vrtoglavih cijena stanova i pitaju se koliko dugo će ti novi stanovnici ostati, potencijalno mijenjajući društveno tkivo.

“Uočljivi su i prepoznatljivi”, kaže Ismail Caglar, čelnik udruženja za nekretnine u Antaliji. “Šetaju plažom sa svojom djecom. Sjedaju u kafiće. Oni su svuda.”

Caglar kaže da je veličina ovogodišnjeg priliva dovela do utrostručenja cijena stanova i omogućila ruskim brokerima za nekretnine da vlasnicima nekretnina, uglavnom Rusima, naplaćuju previsoke naknade i izbace iz igre svoje turske konkurente.

“Ljudi misle da su to turisti i da će se vratiti nakon rata”, rekao je. “Ne vjerujem u to jer je Antalija zaista kao raj. Pogledaj vrijeme! Gdje je ovakvo vrijeme u Rusiji?”

U septembru je guverner provincije Antalije, koja uključuje grad i okolna područja, rekao da se broj stranih stanovnika u njegovoj nadležnosti više nego udvostručio za dvije godine, na više od 177.000. To uključuje najmanje 50.000 Rusa i 18.000 Ukrajinaca.

U novembru su stranci kupili više od 19.000 nekretnina u toj oblasti. Samo su u Istanbulu stranci kupili više nekretnina ali je populacija tog grada pet puta veća.

Turske vlasti zatvorile su desetak kvartova u Antaliji za nove strane stanovnike kako bi ograničile njihovu koncentraciju, što je Ruse i Ukrajince gurnulo u druge dijelove grada.

Spomenici i arhitektura Antalije odražavaju više od 2.000 godina historije — grčke, rimske, bizantijske, osmanske i druge. Prisustvo tolikog broja Rusa iznova mijenja grad, čineći da se neka područja osjećaju kao Moskva na Mediteranu. Rusi se gomilaju u tržnim centrima, džogiraju i bicikliraju duž šetališta uz more, popunjavaju mjesta u Starbucksu i voze svoje korpe s namirnicama na otvorene pijace kako bi se opskrbili turskim proizvodima.

S vremena na vrijeme, usred mješavine Turaka, Rusa i Ukrajinaca, tenzije su porasle. Pojavili su se posteri nepoznatog porijekla na kojima se Ruse naziva ubicama i s kojih im se poručuje da idu kući. Ukrajinci su nosili narukvice-zastave, a neidentificirani vandali u više su navrata kvarili kipove ruske babuške u javnom parku posvećenom rusko-turskom prijateljstvu. Nedavno je više od 14.000 ljudi potpisalo online peticiju kojom se traži da se strancima zabrani pristup tržištu nekretnina u Antaliji.

Uprkos tome, zajednice su uglavnom stvorile funkcionalan suživot.

S propovjedaonice u pravoslavnoj crkvi Svetog Alipija u starom gradu Antalije velečasni Vladimir Rusanen nastoji da bijes u Evropi zadrži izvan svoje kongregacije, koju čine 60 posto Rusa i 35 posto Ukrajinaca.

“Imamo porodice u kojima ljudi ginu na obje strane ovog rata”, rekao je on u intervjuu, dodajući da postoji mnogo drugih mjesta na kojima ljudi mogu razgovarati o sukobu.

“Crkva je duhovna bolnica u kojoj se ljudi liječe”, rekao je. “Nije napravljena da bi se u nju unosila politika.”

Većina Rusa iskrena je kada govori o tome zašto su se preselili u Antaliju.

“Svi razumijemo zašto smo ovdje”, rekao je Igor Lipin (32) objašnjavajući da je ostanak u Rusiji mogao značiti da bude pozvan u borbu ili da bude bačen u zatvor zbog odbijanja.

“Ovdje je mnogo toplije nego u Sibiru”, kazao je.

Govorio je u luksuznom tržnom centru u kojem su se isticale jarko plave kose, blijeda koža i često neskromna haljina ruskih kupaca. Par Ruskinja naizmjence je njušio bočice parfema u jednoj radnji. Muškarac u kožnoj jakni snimao je fotografije svoje obilno našminkana saputnice u izazovnoj odjeći. Ruski par prošetao je s rukama natovarenim torbama za kupovinu.

Student Mehmet Cetinkal ispričao je da radi šest dana u sedmici za mjesečnu platu od približno 320 dolara. Dijeli jednosobni stan s još dvoje studenata kako bi sebi mogli priuštiti kiriju, ali im je stanodavac nedavno rekao da odu kako bi mogao podići cijenu.

“Osjećam kao da smo im predali Antaliju”, rekao je Cetinkal. “Osjećam se kao da sada postojimo da bismo služili Rusima.”

Većina Rusa koji su došli u Antaliju dovoljno je imućna da ondje uspostavi nove živote, ali se i dalje bore s poremećenim životima i srušenim snovima.

Kada je počeo rat Anastasija Raskopina, koja je radila za agenciju za modele u Sočiju, shvatila je da njena porodica mora napustiti Rusiju. Nisu mogli dobiti vize ni za jednu državu u Evropi, pa su razmišljali o odlasku na Bali, ali su otkrili da ondje neće prihvatiti njihova dva psa. Tako su ona, njen muž, kćerka, njihovi psi i mačka došli u Antaliju, gdje su od novca koji su dobili od prodaje kuće u Rusiji kupili stan u susjednom Beleku.

“Ne postoji plan B”, rekla je. “Ne možemo nigdje.”

Ona i njen suprug izgubili su posao u Rusiji, pa je on pohađao kurs za rad u nekretninama, a ona je osnovala pozorišnu kompaniju za djecu na ruskom jeziku. Kada je Rusija objavila vojni poziv u septembru, njen sin Gleb Farafonov pobjegao je iz Rusije prekinuvši studij veterine.

“Sada mi je cio život u ruksaku”, rekao je Farafonov. “Nemam planove.”

Mnogi Rusi žive u zapadnom okrugu Konyaalti, gdje natpisi prodavnica na ruskom jeziku nude transfer novca, Bitcoine, rusku kuhinju i šišanje.

Na pijaci ruski kupci brojem gotovo premašuju Turke. Dolaze s korpama za kupovinu na točkovima i svjetlokosom djecom u kolicima da probaju masline i da se cjenkaju s prodavačima sira. Turkinje i Ruskinje natječu se koja će pronaći bolje paprike i paradajz. Jedna Ruskinja prošetala je u fluorescentno zelenom šorcu za trčanje i odgovarajućoj dukserici.

Među kupcima je i Ukrajinac sa suprugom i kćerkom koji je pobjegao od regrutacije i koji je odbio reći svoje ime.

“Na kraju sam uspio izaći”, rekao je.

Yavuz Guner (44), Turčin koji prodaje domaći sapun, rekao je da razumije zašto je toliko ljudi pobjeglo od rata.

“Ovdašnji Ukrajinci i Rusi zajedno plešu po hotelima i barovima”, rekao je. “Ovo je besmislen rat zbog politike.”

Kaže i da razumije zašto su došli baš u Antaliju.

“Pogledajte ovo!” rekao je pokazujući na gomile voća i povrća u blizini. “Imaju li tako svježu hranu u svojoj zemlji?”

(Izvor: The New York Times)