Još nije objavljena nijedna recenzija veličanstvene i strastvene nove knjige profesora Ilana Pappea o cionističkom lobiju. Ova tišina nije iznenađenje. Čak i usputno spominjanje lobija može dovesti do optužbi za antisemitizam i potencijalno uništenje karijere, piše Peter Oborne za MEE.
Faiza Shaheen odbačena je prošlog mjeseca kao kandidat laburista za londonsko sjedište Chingford i Woodford Green. „Navodno je bilo pritužbi na to da joj se 'lajkuje' tvit koji se odnosi na ' izraelski lobi' - koji se smatra antisemitskim tragom," izvijestila je pomoćnica političkog urednika New Statesmana, Rachel Cunliffe.
U sada već ozloglašenom pojavljivanju u Newsnightu nakon njenog defenestracije, uplakana Shaheen se izvinila što joj se sviđa tweet i prihvatila da je to bio "trop".
Nije imala mnogo izbora. Komisija za ravnopravnost i ljudska prava (EHRC), zakonski regulator, slaže se. Godine 2020. citirao je tvrdnju da iza pritužbi na antisemitizam stoji „izraelski lobi“ kao dokaz koji podržava nalaz nezakonitog antisemitskog uznemiravanja.
Pappe je ušao na opasnu teritoriju. Malo je kvalifikovanijih da ospori zvaničnu ortodoksiju da je diskusija o izraelskom lobiju van granica antisemitizma. Nijedan savremeni historičar nije više kaljen u ovoj borbi.
Jedan od najeminentnijih „novih historičara“ koji je derekonstruisao “službenu” priču o osnivanju Izraela, Pappe je osuđen u Knesetu nakon objavljivanja njegove kontroverzne knjige 2006. godine “Etničko čišćenje Palestine”. Izraelski ministar obrazovanja pozvao je Univerzitet u Haifi da ga otpusti, a jedna od najprodavanijih novina u Izraelu ga je slikala u centru mete, pored koje je kolumnista napisao: „Ne kažem vam da ubijete ovu osobu, ali ne bih se trebao iznenaditi ako neko jeste.”
Nakon niza prijetnji smrću, napustio je Izrael i imao sreću da je uspio pronaći mjesto na Univerzitetu Exeter.
Ciljanje na političare i novinare
Čuveni francuski izdavač Fayard nedavno je zaustavio distribuciju knjige Etničko čišćenje Palestine. Prošlog mjeseca, Pappea, koji je i dalje izraelski državljanin, dva sata su ispitivali federalni agenti po dolasku u Sjedinjene Države. Na kraju je pušten unutra, ali tek nakon što su kopirali sadržaj njegovog telefona. Ova vrsta uznemiravanja, Pappe je kasnije primijetio, nije ništa u poređenju s onim s čime se Palestinci rutinski suočavaju.
Napravio je djelo koje treba pročitati, a zatim ponovo pročitati, svako ko želi razumjeti međunarodni kontekst rata u Gazi. Knjiga opisuje kako je izraelski lobi ciljao i političare i novinare.
Dva britanska političara izgubila su poslove u kancelariji u inozemstvu zbog pritiska lobija zbog propalestinskih simpatija: Alan Duncan 2016. i Christopher Mayhew 1964. George Brown, bivši ministar vanjskih poslova laburista, također je bio na meti 1960-ih.
Lobi je krenuo na novinare kao što je Jeremy Bowen, koji je bio primoran da se suoči s dugom istragom BBC-a; bivša dopisnica Guardiana iz Jerusalema Suzanne Goldenberg; bivši urednik Guardiana Alan Rusbridger; i novinar Jonathan Dimbleby.
Izraelska vlada se više puta žalila BBC-u da je strana dopisnica Orla Guerin bila “antisemitska” i da je pokazala “potpunu identifikaciju s ciljevima i metodama palestinskih terorističkih grupa”, jednom čak povezujući svoje izvještavanje sa Bliskog istoka s porastom antisemitizma u Britaniji - optužbe koje su bile podjednako groteskne koliko i lažne.
Postoje i druga imena na ovoj dugačkoj listi.
U SAD-u, William Fulbright, najduži predsjedavajući Senatskog odbora za vanjske poslove, je najraniji i najrazorniji primjer. Užasna priča o njegovom uništenju 1974. godine dobro je ispričana u ovoj knjizi: „Novac lobija slio se u kasu kampanje njegovog rivala, guvernera Arkanzasa, Dalea Bumpersa... Od tog vremena do danas, put do Kapitola bio je razasutan kandidatima, iz elite američke politike, čije su karijere na sličan način uništene”, piše Pappe.
Fulbrightov zločin je bio tvrdnja da „umjesto ponovnog naoružavanja Izraela, mogli bismo odmah imati mir na Bliskom istoku ako bismo samo rekli Tel Avivu da se povuče iza svojih granica iz 1967. i garantira im“.
Ovo nemilosrdno postupanje prema pojedincima razlikuje proizraelski lobi od ostalih lobija, kako stranih tako i korporativnih. Michael Mates, bivši član parlamentarnog odbora za obavještajne poslove i sigurnost, jednom mi je rekao (u citatu ponovljenom u Pappeovoj knjizi) da je „pro-izraelski lobi u našem političkom tijelu najmoćniji politički lobi. Nema ih šta dirati.”
Pappe ide daleko u prošlost kako bi skicirao porijeklo agitacije za povratak jevrejskog naroda u Palestinu. Ova priča počinje s kršćanskim evangelistima prije dva stoljeća, što bi moglo objasniti Pappeovo korištenje termina “cionistički lobi” umjesto standardnog “pro-izraelskog lobija”.
U dalekoj prošlosti, koliko i danas, ova vrsta podrške Izraelu bila je potaknuta antisemitizmom. 1840-ih, religiozni učenjak George Bush, direktni predak dvojice američkih predsjednika, pozvao je na oživljavanje jevrejske države u Palestini.
Rane krišćanske pristalice jevrejske Palestine, kao i kasniji krišćanski cionisti, nisu bili svjesni palestinskog prisustva u onome što su oni percipirali kao Svetu zemlju. Za njih je Palestina bila nepromijenjena od Isusovog vremena. Papeovim riječima, “kasnije je zamišljeno kao organski dio srednjovjekovne Evrope: njeni ljudi nose srednjovjekovne haljine, lutaju evropskim selima”.
U Britaniji, Edwin Montagu, jedan od prvih Jevreja koji je služio u britanskom kabinetu, opisao je cionizam kao "nestašnu političku vjeru" - fraza zbog koje bi bio izbačen iz Laburističke partije Keira Starmera i osvanuo u medijima.
On je na Balfurovu deklaraciju gledao kao na antisemitsku, istovremeno upozoravajući da „kada se Jevrejima kaže da je Palestina njihov nacionalni dom, svaka zemlja će odmah poželjeti da se riješi svojih jevrejskih građana, a u Palestini ćete naći stanovništvo koje protjeruje svoje sadašnje stanovnike”.
Čuvanje legitimiteta Izraela
Nakon uspostavljanja Izraela, glavni posao lobija postao je zaštita legitimiteta izraelske države. Pape pokazuje da je Laburistička stranka bila jači i pouzdaniji pristalica od konzervativaca. On naglašava ulogu Poale Ziona, prethodnika današnjem jevrejskom radničkom pokretu, koji je prvobitno nastojao pomiriti marksizam i cionizam. To je uvjerilo sindikate i laburiste da je Izrael socijalistički projekat.
Pappe piše da je Poale Zion postao "dio lobija koji je trebao uhapsiti sve potencijalne anti-izraelske orijentacije u Laburističkoj stranci u Britaniji i ojačati odnos između Laburističke stranke i njenih proizraelskih jevrejskih birača".
Prema Pappeu, bivši premijer Harold Wilson, koji je vodio laburiste od 1963. do 1976. godine, bio je "pro-izraelski do kostiju". Pappe nagađa da je Vilsonovo divljenje Izraelu, poput Davida Lloyd Georgea u prethodnoj generaciji, bilo proizvod nekonformističkog kršćanskog obrazovanja. Pokojni političar Roj Dženkins primjetio je da je Vilsonova knjiga, Kočija Izraela, „jedan od najsnažnijih cionističkih traktata koje je ikada napisao nejevrej“.
Alec Douglas-Home, ministar vanjskih poslova u vladi Edwarda Heatha koja je naslijedila Wilsonovu administraciju nakon općih izbora 1970., bio je više prijateljski nastrojen prema Palestincima. Stari etonski aristokrata, Douglas-Home danas je odbačen kao beznadežna stara magla i aberacija u poslijeratnoj Britaniji.
Danas bi njegovi stavovi izazvali odobravanje Palestinske kampanje solidarnosti. Prema Pappeu, "on je bio jedini britanski ministar vanjskih poslova koji je otvoreno razgovarao o pravu na povratak palestinskih izbjeglica koje je Izrael protjerao 1948.", i, što je još značajnije, "jedini britanski ministar vanjskih poslova koji je osporio nepošteno posredovanje Amerikanaca”.
U svjetlu rata 1967. Douglas-Home je insistirao, uz Heathovu podršku, da Britanija više ne može ignorirati “političke težnje palestinskih Arapa”. U vladi je razbjesnio Izrael dozvoljavajući Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji da otvori ured u Londonu.
Pappe kaže da je Douglas-Home bio jedini visoki britanski političar, sa važnim izuzetkom žestoko pijanog Georgea Browna, koji je tumačio Rezoluciju UN-a 242 kao zahtjev za bezuslovno povlačenje Izraela na granice od 5. juna 1967. godine. Tokom rata 1973. godine, Heathova vlada je odbila isporučiti oružje Izraelu - iako je, kako Pappe primjećuje, to uglavnom zbog straha od arapskog naftnog embarga.
Pappeova historijska perspektiva omogućava mu da vidi vodstvo Laburističke stranke Jeremyja Corbyna u novom svjetlu. “Corbynovi stavovi o Palestini bili su praktično identični onima koje je izrazila većina britanskih diplomata i visokih političara od 1967. godine; kao i oni podržao je rješenje o dvije države i priznao Palestinske vlasti”, piše Pappe. To ga je učinilo mejnstrimom od Palestinske kampanje solidarnosti, koja je podržavala rješenje sa jednom državom.
U svjetlu ovoga, Pappe razumno pita: „Zašto ga je lobi vidio kao takvu prijetnju“? On odgovara: „Sumnjali su da on iskreno vjeruje u pravedno rješenje sa dvije države i da ne bi progutao izgovore Izraela da ga ometa.”
U odlomku koji izaziva razmišljanje, on dodaje: „Kristofer Mejhju, Džordž Braun i Džeremi Korbin imali su mnogo toga zajedničkog. Oni su bili na pozicijama moći koje su mogle uticati na britansku politiku prema Izraelu. Svi su bili potpuno lojalni zvaničnoj britanskoj politici koja je podržavala dvodržavno rješenje 'sukoba'. Niko od njih nije poricao pravo Izraela na postojanje, niko od njih nije dao nikakvu antisemitsku primjedbu u svom životu i nisu bili antisemitski u bilo kom smislu te riječi.”
Pappe također ima teške riječi za istragu EHRC-a o laburističkom antisemitizmu. “U razumnijem svijetu, ili možda godinama od sada”, piše on, “kada bi ljudi bili upitani šta bi vodeća institucija za ljudska prava istraživala u vezi s Izraelom i Palestinom, oni bi zloupotrebu ljudskih prava Palestinaca smatrali odgovor … [u ovom izvještaju], nije bilo ozbiljne rasprave o tome šta je antisemitizam, niti je bilo pokušaja da se napravi razlika između antisemitizma i anticionizma i kritike Izraela.”
U kratkom zaključku napisanom nakon užasa od 7. oktobra, Pappe piše: „Mnogi ljudi u dvadeset prvom stoljeću ne mogu da nastave da prihvataju projekat kolonizacije koji zahtjeva vojnu okupaciju i diskriminatorne zakone da bi se održao. Postoji tačka u kojoj lobi ne može podržati ovu brutalnu stvarnost i dalje se smatra moralnim u očima ostatka svijeta. Vjerujem i nadam se da će ova tačka biti dostignuta tokom naših života.”
Ova pravovremena knjiga jednog od najboljih historičara savremenog Izraela zaslužuje da postane predmet hitne savremene debate. Do sada je ignorisano u medijskom i političkom okruženju koje je, kako pokazuje nedavni slučaj Shaheen, nametnulo sistem omerte oko bilo kakve rasprave o izraelskom lobiju.
