Dok prolazimo kroz 13. godišnjicu Sirijske revolucije, ustanka koji je bio dio šireg pokreta Arapskog proljeća koji je započeo početkom 2011. godine, osjećaji su gorko-slatki. Jasno je da ova revolucija nije proizvela pobjedu kojoj se sirijski narod nadao na početku. Dok su diktatori Egipta i Tunisa smijenjeni s vlasti u roku od nekoliko sedmica, a Libiji i Jemenu trebalo je malo duže, to se nije dogodilo u Siriji. Vlast Bashara Assada, iako oslabljena, još uvijek postoji, piše  Zaki Kaf Al-Ghazal za Middle East Monitor.

Revolucije, za razliku od naše percepcije vremena, nisu linearne. Navedene revolucije, međutim, nisu, u stvari, dovele do promjena za kojima je njihovo stanovništvo žudjelo. Egipat, preteča stvari koje dolaze, pokazao je koliko su kontrarevolucionarne snage zaista moćne, budući da je njegov prvi demokratski izabrani predsjednik, koji je započeo svoj mandat godinu dana nakon Arapskog proljeća, svrgnut vojnim udarom nakon manje od godinu dana na obnašanja vlasti. Rahmetli predsjednik Mohamed Morsi nije imao kapacitete da se suoči sa društveno-političkim izazovima, ali nije zloupotrijebio svoju moć i borio se protiv snaga Duboke države.

Jemen i Libija svrgnuli su nepopularne diktatore Alija Abdulaha Saleha i Muamera Gadafija, ali su brzo zapali u haos zbog načina na koji su ovi moćni lideri postavili državni apparat i društveni poredak. U suštini, oni su bili država. Tunis, donedavno jedina “priča o uspjehu” Arapskog proljeća, također je ozbiljno nazadovao, jer je njegov predsjednik izvršio tihi državni udar, zamrznuo parlament i otpustio premijera kako bi sebi konsolidirao vlast.

Kada se posmatra kroz navedenu perspektivu, lahko je postati ciničan i zapitati se šta je revolucija ako ne dovede do političke promjene  i materijalnog poboljšanja položaja svojih ljudi?

Arapsko proljeće je ilustrovalo da čak i za one države za koje se činilo da su uspjele rano, promjena rukovodstva nije značila promjenu režima. Vojska je bila ta koja je na kraju primorala Egipćanina Hosnija Mubaraka da podnese ostavku nakon što je svjedočio narodnim protestima protiv njega početkom 2011. godine, učvrstivši svoju poziciju u srcima i umovima egipatskog naroda. Ista vojska je potaknula državni udar protiv Morsija dvije godine kasnije. Sudan, posljednja arapska država koja je svjedočila ustanku, iako mnogo kasnije od Arapskog proljeća, sada je zaglibljena u građanskom ratu.

Za revolucije je potrebno vrijeme. Najbolji primjer za to je možda Francuska revolucija; Bastilja je osvojena 1789. godine, a prva republika je uspostavljena 1792. Uslijedila je vladavina terora u kojoj je ubijeno  između 30.000 i 50.000 Francuza od strane Komiteta javne sigurnosti, čiji je član bio zloglasni Maximilien Robespierre.

Godine 1799., ovu vladu je svrgnuo Napoleon Bonaparte vojnim udarom i on je vladao Francuskom kao autokrata koji se krunisao za cara do 1814. godine. Poražen je naredne godine u bici kod Vaterloa 1815. Nakon toga, saveznički pobjednici uspostavili su monarhiju u Francuskoj koja je trajala do 1848. godine.

Zanimljivo, nakon što su održani izbori i izabran Louis Napoleon Bonaparte (nećak prethodnog Napoleona), zakonodavna vlast je i dalje bila u ćorsokaku i Bonaparte je preuzeo apsolutnu vlast, vladajući do 1871. kada su ga zarobili pruske trupe. Francuska je tek više od 80 godina nakon revolucije počela da liči na državu kakva je danas – koja uz sve svoje mane, ima funkcionalnu demokratiju i poštuje vladavinu prava. To ne znači da bi svim revolucijama trebale biti potrebne decenije da bi uspjele, a postojali su periodi između 1789.-1871. u kojima je narodu Francuske bilo daleko bolje nego pod “Ancien Regime”, ali promjena se ne dešava preko noći.

Sirijska revolucija nije bila organiziran i koherentan pokret od samog početka. Iako su postojale opozicione ličnosti koje su se decenijama borile protiv režima i zbog toga su bile zatvorene i prognane, oni nisu stajali iza revolucije. Ustanak je organski započeo na pozadini popularnih pokreta u drugim dijelovima arapskog svijeta, te činjenice da je grupa dječaka u Darai, južnoj Siriji, počela ovo slikanjem anti-Asadovog slogana (Tvoj je red, Doktor) na zidu, to demonstrira.

Vjerovatno je revolucija mogla započeti godinama prije; smrt Hafeza Al-Assada, Basharovog oca i njegovo nasljeđe, iako je bio mlađi, manje politički iskusan sin, mogla je biti prekretnica. Eksperiment takozvanog Damaškog proljeća , gdje je Assad malo popuštao državni stisak na političkoj debati i dozvolio kratko otvaranje muntadajata (foruma) da se otvore u kućama ljudi kako bi se raspravljalo o političkoj i društvenoj situaciji u državi, je završio do kraja 2001. Režim se tada vratio istim represivnim metodama koje je uvijek koristio.

Iako revolucija nije proizvela pobjedu kojoj se sirijski narod nadao, to ne znači nužno da je propala. Barijera straha je slomljena; sirijski narod zna da se povratak na status quo iz Sirije prije 2011. godine ne može dogoditi. Previše krvi je proliveno. Previše ljudi je nestalo. Bez obzira na to što su druge države normalizirale odnose s Asadom i Arapska liga koja je ponovo priznala njegov režim prošle godine, u konačnici je bitno mišljenje sirijskog naroda.

I dok je Asad još uvijek na vlasti, on nije istinski na vlasti. Podržavaju ga Rusija i Iran i vodi vazalnu državu Ruske Federacije. Assadova pobjeda je pirova, a povratak protesta u južnoj Siriji u protekloj godini pokazuje da ljudi nisu zaboravili zašto su ustali prije 13 godina, zaključuje 

Više od 500 000 poginulih u 13 godina sukoba u Siriji

Više od 507.000 ljudi ubijeno je u građanskom ratu i stranim intervencijama u Siriji koje traju već 13. godinu, tvrdi Sirijski opservatoriji za ljudska prava.

Protesti su počeli 15. marta 2011. godine u nekoliko područja Sirije, a vlasti su ih dočekale nasiljem. Situacija se brzo pretvorila u destruktivni sukob koji je pogoršan porastom militantnih grupa i uključivanjem nekoliko vanjskih strana.

Opservatoriji navodi u izvještaju da je broj civilnih žrtava tokom sukoba premašio 164.000, uključujući više od 15.000 žena i 25.000 djece. U njemu se navodi da je ubijeno više od 343.000 boraca, uključujući pripadnike sirijske vojske, pojedince u grupama lojalnim Iranu, kurdske borce, borce opozicionih frakcija i druge naoružane frakcije.

Broj poginulih je porastao sa oko 503.000 prošlog marta, a intenzitet borbi se postepeno smanjivao.

Uprkos postepenom vraćanju pod kontrolu teritorija od strane vladinih snaga, uz pomoć Rusije i Irana, ogromna područja na sjeveru i sjeverozapadu zemlje ostaju izvan kontrole Assadovog režima.