Na početku je osmanska arhitektura mnogo dugovala seldžučkom i, generalno, istočnom utjecaju. Manje jednokupolne seldžučke džamije diljem Anadolije ostavile su utisak na rane osmanske arhitekte koji preuzimaju njihov oblik. Međutim, s vremenom se pokušalo doći i do vlastitog izraza, unutar kojeg je bilo i određene neujednačenosti. Poznate jednokupolne džamije brusanskog stila, poput Jesil iz Iznika (1378–1392), Ilyas-begove iz Balata (1404), ili Yavukluoglu iz Tire (prva polovina 15. stoljeća), ni po čemu ne liče jedna na drugu, što ukazuje na manjak standardizacije i traženja ujednačenog oblika. Mnoge od njih nisu imale munare, ili su bile postavljane i s lijeve, a ne samo s desne strane.
Neke su imale neobično visok tambur. Yildirim Bayezid džamija u Mudurnu (kraj 14. stoljeća), kao poseban primjer, ima ogroman tambur neproporcijalno velik u odnosu na kubus. To se isto može zaključiti i za Haci Ozbek u Izniku (1333–1334) i Yigit Kohne džamiju u Bursi (prva polovina 15. stoljeća). Odstupanja su bila i u proporcijskim odnosima te u materijalu gradnje. Neke su građene samo od kamena, dok su druge bile u kombinaciji kamena i cigle. Međutim, ono što se kod većine pojavljuje, a što će poslije postati standard, jesu zasvođeni trijemovi (narteksi). Kod Ilyas-begove ulaz je naglašen samo plitko zasvođenom lučnom nišom, kod Jesil džamije susrećemo veoma lijepo uobličen trijem sa stupcima i stubovima, dok konačno u Tiru otkrivamo otvoreni trijem s kupolicama. Različite varijante vidimo i u niza drugih džamija. Na kraju će otvoreni trijem odnijeti pobjedu.
S druge strane, razvijale su se i monumentalne forme, poput centralnih ulu džamija ogromnih dimenzija koje su mogle biti pokrivene različitim svodnim sistemima, a najpoznatije su one s kupolama. U njihovom slučaju, uzdužni i poprečni rebrasti ili ravni krovovi, koji su pokrivali molitveni prostor u ranijim islamskim epohama, sada su bili pokriveni redovima manjih kupola iste veličine, što predstavlja prvi značajniji originalitet osmanske arhitekture i nešto što će obilježiti brusanski stil, mada je izgrađeno malo takvih džamija.
Kao glavni enterijerni vizualni i konstruktivni markeri, isticali su se stupci koji su nosili svodove s mnoštvom identičnim kupola. To je bio interesantan prostor, ali koji je u svojoj suštini imao i bitna ograničenja, jer se zasnivao na repeticiji koja je mogla voditi u monotoniju. Ulu džamije imale su svojstvo organskog širenja u svim pravcima, što može izgledati praktično, ali i jednodimenzionalno. Na kraju se stvara utisak da su arhitekti željeli jednostavnim geometrijskim jezikom (kupola nad kvadratom) i simetričkim multipliciranjem ostvariti što obuhvatniju viziju molitvenog prostora kao nepreglednog polja koje se zauvijek može širiti dodavanjem novih stubaca i kupola.
Dvije najmarkantnije džamije tog tipa jesu Ulu džamija u Bursi (1399) i Eski-ulu džamija u Edirnama (1414). Obje teže impresivnim proporcijama, ali će, kao i slični drugi objekti, biti prevladane novim konceptima koji su težili isticanju glavne kupole. Osmanlije su s vremenom težile sažimanju prostora i većem osvjetljivanju unutrašnjosti. Ulu džamije imale su problem širenja, koji je onemogućavao ravnomjeran ulazak svjetlosti, pa su u određenom trenutku njihove dimenzije morale biti reducirane. Eski džamija direktan je odgovor na Ulu džamiju iz Burse, umjesto dvadeset, izgrađeno je devet kupola, što je omogućilo plansku koherentnost a da se pri tome nije izgubilo na monumentalnosti.
Drugi tip džamije, s obrnutim T planom, zaživio je u znatnijem obimu i imao je mnogo interesantniju konstrukciju. Osnova se bazirala na centralnom brodu i poprečnim prostorijama. Postojale su uzdužna, glavna molitvena sala i obavezne bočne tetime, koje su više ili manje komunicirale s centralnim dijelom. U uzdužnom pravcu postavljane su uglavnom dvije kupole. Zavijske džamije suočile su se s problemom razuđenosti i parcijalizacije prostora za razliku od kompaktnosti ulu džamija, ali su u isto vrijeme bile i prvi pokušaj da se prostor centralizira pod ograničenim brojem kupola. U jednom trenutku učinilo se da je takav koncept u potpunosti obuzeo i “zarobio” osmansku arhitekturu s obzirom na širinu njegove primjene. Ipak, oba ova tipa, ulu i obrnuti T plan, veoma su brzo prevladana stupanjem na scenu novog stila.
Ranocarigradska arhitektura ustoličena je poslije osvajanja Istanbula i odlikuje se težnjama prema vertikalizmu, isticanju centralne kupole, novoj razradi prostora, a u tom stilu gradi se i prva velika bazilikalna džamija. Prvi značajniji nagovještaj ovakve arhitekture vidimo u projektu Üç Şerefeli džamije u Edirnama (1445), gdje je dosta stidljivo i neodlučno bila istaknuta centralna kupola. Ono po čemu je Üç Şerefeli posebno značajna jeste njeno četvrtasto kolonadno dvorište pokriveno kupolama koje se kao takvo prvi put pojavljuje u osmanskoj arhitekturi, a što će poslije postati pravilo, naročito kod sultanskih zdanja. S ranocarigradskim stilom vjerski objekti će sve više dobijati prepoznatljive obrasce, koji će se dugoročno zadržati u osmanskoj arhitekturi.
Od najmarkantnijih projekata tog perioda treba izdvojiti Bajazidov kompleks u Edirnama (1488) te Sultan Fatihovu (1463–1470), Atik Ali-pašinu (1496–1797), Davud-pašinu (1485), Sultan Selimovu (1527–1528) i Sultan Bajezidovu džamiju (1500–1505), sve u Istanbulu, te Gazi Husrev-begovu džamiju u Sarajevu (1531). Ono što je karakteristično za ranocarigradski stil jeste igra kupola i polukupola u različitim varijacijama, što je molitvenom prostoru davalo novu širinu i zanimljivost. Interesantno je da se i dalje zadržava obrnuti T plan (s centralnom kupolom), što je uočljivo kod Atik Ali-pašine i posebno Gazi Husrev-begove džamije, ali u nešto izmijenjenom obliku, pri čemu su bočne prostorije sve više bivale dijelom cjeline, a ne samo zavijski dodaci. U ranocarigradskom stilu do izražaja dolaze i polukupole po uzdužnoj liniji, naročito iznad mihraba (apside), što je bilo vidljivo kod prvobitnog Fatihovog projekta. S druge strane, Bajezidova džamija, koja je i prva velika bazilikalna forma u osmanskoj arhitekturi, polukupolu dobija i na ulazu, što se može tumačiti utjecajem Aja Sofije, a kao takva, utjecat će i na projekt Sulejmanije džamije.
Prije nego što pređemo na klasični period, treba nešto reći o samoj centralnoj građevini koja će čak i kod velikih projekata – a pogotovo kod onih manjih – maksimalno doći do izražaja u osmanskoj arhitekturi. “Ideja centralne građevine jeste potpuno jedinstvo i zatvorenost. Spoljašnjost i unutrašnjost sasvim su usklađeni, jer pogled sa svih strana mora biti isti, tako da i spolja i iznutra svaka pozicija izgleda kao da je uslovljena centralnom silom koja sve ravnomjerno drži na okupu. Upravo to daje karakter trajnosti i spokojstva koji je svojstven građevinama ove vrste; (...) nigdje nema uznemirenosti i kretanja, svjetlost kupole ravnomjerno struji iz sredine u sve dijelove, svuda je dovršeno, cjelovito biće.”
Na ovaj način Heinrich Wolfflin opisuje ideal centralne građevine u renesansi, a iste se riječi doslovno mogu prenijeti i na ideale osmanske arhitekture. Ovakvo prostorno tretiranje bilo je uslovljeno dominacijom centralne kupole. Iako su višeprostorne džamije težile širenju, pogotovo bočnom rasprostiranju, kompletna energija građevine bila je usmjerena prema centru. U svemu su se tražili zaokružen sistem, apsolutna simetrija i skladan pogled. Potpuno “jedinstvo i zatvorenost” posebno su se osjećali kod jednokupolnih džamija, kod kojih je došlo do usklađivanja i međusobnog definiranja vanjskog i unutrašnjeg. Uostalom, i sama priroda islamskog molitvenog prostora zahtijevala je jedinstvo i preglednost, a isticanje kupolnog sistema u svemu tome nastavak je težnje za dostizanjem snažnog duhovnog akcenta.
Klasična arhitektura obično se gleda kroz prizmu rada Mimara Sinana i u tom smislu stvari su prilično jasne. Veoma precizno možemo reći kada nastaje klasični stil, a otprilike su nam jasni i njegovi krajnji dometi. Ipak, ništa ne nastaje odjednom. Promjene se pojavljuju oko 1500. godine s projektima Atik Ali-pašine i Sultan Bajezidove džamije, koje će biti oslonac u Sinanovom budućem radu (kao i nešto kasnije izgrađena Sultan Selimova džamija 1524. godine), što definitivno govori i da su arhitekti poput Mimara Hajrudina ili Adžema Esira Alija mogli biti njegovi uzori.
Sinan preuzima mjesto glavnog mimara najvjerovatnije 1539. godine, poslije smrti Adžema Esira Alija i u prvih desetak godina ništa se spektakularno ne dešava u njegovoj karijeri. Na samom početku gradi džamiju sultanije Hurem. Međutim, to ni po čemu nije bio ambiciozan projekt. Odlučan korak naprijed dolazi s projektom Šehzade džamije (posvećena rano preminulom princu Mehmedu) iz 1548. godine, koja se smatra početnom tačkom klasične arhitekture. Tu se prvi put primjenjuje četverodijelna shema (s polukupolama na svakoj strani), koja će poslije imati dugoročan utjecaj.
Sljedeće veliko Sinanovo djelo jeste Sulejmanija džamija iz 1557. godine, koja predstavlja i njegovo najveće remek-djelo. Uzduž građevine dominiraju dvije polukupole, a sa strana manje kupole iznad galerija. Vertikalna konstrukcija oslanja se na četiri velika stupca, dok je bazilikalna forma omogućila veliki broj prozora u gornjim zonama. Formalno gledajući, Sulejmanija džamija svoje prethodnike pronalazi u Aja Sofiji i Bajezidovoj džamiji, s tim da je ovdje dodatno razvijena prostorna koncepcija te je snažnije generirana svjetlost. U međuvremenu, ali i praktično do kraja svog života Sinan projektira niz manjih džamija za vezire i dvorjane, a u kojima maksimalno razrađuje unutrašnje planove na osnovu heksagonalnih i oktagonalnih shema, što možemo vidjeti u primjerima džamija Mehmed-paše Sokolovića (1571–1572. na Kadirgi i Azapkapiji 1578), Rustem-paše (1563), Hadim Ibrahim-paše (1551), Kara Ahmed-paše (1572).
Sinanovo veliko pozno djelo predstavlja džamija Sultana Selima u Edirnama iz 1575. godine. U principu, to je jednoprostorna kupolna džamija s bočnim galerijama, dok molitveni prostor uokviruje osam velikih stubaca koji podupiru gornju konstrukciju. Ova džamija predstavlja ideal Sinanove težnje ka centralizaciji prostora.
Nema sumnje da je s klasičnim stilom osmanska arhitektura dobila na svojoj zrelosti. Postulati koje je zasnovao Mimar Sinan dugo su opstali jer niko nije imao namjeru da ih mijenja. Nove građevine u 17. i 18. stoljeću formirane su kao varijacije na temu, s dubokim poštovanjem prema Sinanovom doprinosu. Klasični stil zadovoljavao je ukuse punih 200 godina. U tom periodu postojale su dizajnerske promjene, ali je osnova ostajala ista. Interesantno da je plan Šehzade džamije doživio potpun trijumf kada su u pitanju veliki objekti. Osim na Sultan Ahmedovoj (1616) i Jeni džamiji (1665), isti tlocrt bit će ponovljen i na kasnije obnovljenoj Sultan Fatihovoj džamiji (1771).
(Iz neobjavljene knjige Kenana Šurkovića Uvod u osmansku arhitekturu)
