Ustao sam u rano jutro i otišao do stadiona. Milankovićani su imali lijep prostor za igranje fudbala. U dimenzijama. Teren nije bio travnat niti s tribinama. Širim stranama prostirao se odmah do drvoreda četinara, koji je činio prirodni hlad. Ipak, u augustu, ako nije bio oblačan dan bez padavina, jedino je bilo moguće šutati loptu negdje do 11 i iza 18 sati, sve dok sunce ne zađe. U svim ostalim terminima bilo je pretoplo. Već smo dogovorili i vrijeme utakmice. U 9 sati. Igrao sam u špicu. Ekipe bi činile lokalna i izbjeglička djeca. Osim nas iz Olova, tu su bila i djeca iz Rogatice, Višegrada, Bratunca... Oni su bili u daleko nepovoljnijoj situaciji. Agresor je već bio ondje. Preplašeni, traumatizirani, probijajući se kroz šume, dolazili su do slobodne teritorije. Olova. Kladnja. Živinica.

U Milankovićima stanovali su u “kolektivnom smještaju”, područnoj školi. Našlo se nešto spužvi, deka, jorgana, garderobe s čardaka i cipela koje su manja djeca prerasla... Već su bili i bijeli transporteri s UN naljepnicama, osiguravajući improvizirane česme, sanitarne čvorove, nužnike, ponešto hrane i higijenskih potrepština za napaćenu djecu i žene Istočne Bosne.

I uvijek je bilo isto... Srbija se željela proširiti na račun Bosne i Hercegovine. Prvo su stradala naselja uz rijeku Drinu. U sljedećem valu i sve ostalo što je bilo u dometu, na projiciranoj trasi zla, gdje je mogla doći četnička čizma! Isti je bio obrazac i u Drugom svjetskom ratu. U rijetkim prilikama djed bi pričao o svojim izbjegličkim putešestvijama. Nakon što su četnici zauzeli Petroviće, krenuli su u zbjegu dolinom rijeke Stupčanice prema Olovu. U nekom momentu porodica se podijelila. Krenula su u dva suprotna smjera. Njegova majka s troje djece – njegova dva mlađa brata i sestrom – završila je u Tuzli. S druge strane, njegov zbjeg, preko šuma, trajao je danima. Nekako su se probili do Sarajeva. Već je bila uspostavljena NDH. Evidentiran je od ustaških vlasti kao siroče i smješten u dječiji dom na Bjelavama. Tek se nakon rata porodica spojila. Imao je isti broj godina kada je počeo Drugi svjetski rat kao i ja kada je počela Agresija na Bosnu i Hercegovinu. Historija se ponavljala u svoj svojoj besprizornosti.

Gol! Dječak Harun iz Vlasenice dodao mi je loptu. Bio sam u naletu i postigao gol. Gotovo da sam uzviknuo: “Piksi u prodoru i gol”, kako bih svaki put ponovio pri zgoditku. Ovog puta osjetio sam gađenje. U mahali, u Olovu, zvali smo je Gornja kolona, sad već, nekom bivšem, nepovratno izgubljenom životu, mlađe generacije navijale su dominantno za beogradske fudbalske klubove “Crvenu zvezdu” ili “Partizan”. Bio sam navijač “Zvezde” – “delija”, nasuprot “grobara”, navijača “Partizana”. Sjećam se, na školskoj priredbi upriličenoj povodom otvaranja drugog polugodišta, negdje u martu 1990, već smo se i polahko pripremali za predstojeći mundijal u Italiji, obučeni u dresove, noseći šalove jednog ili drugog kluba, pjevali smo: “Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala, nije mala, nije mala, ‘Zvezdu’ i ‘Partizan’ nam je dala!” Sada su iz Srbije dolazi samo grobari. Stvarni grobari.

MATADOR I ROSULJA

Završilo smo utakmicu nešto prije nego je postalo pretoplo. Fudbal se činio jedino poveznicom s normalnim vremenima. Umio sam se na improviziranoj česmi ispred škole, ne znajući kako ispuniti preostali dio dana. Krenuo do kuće mog novog druga Mačeta. Bio je to dječak crne kose i zelenih očiju kojeg su od milja zvali Mače. Jednom sam ga i pitao da li mu oči, u noći, zaista svijetle kao u mačke. Nije mu se svidjela moja dosjetka. Nije ga bilo kući. Njegovi roditelji uputili su me na obližnju njivu, ondje gdje je čuvao kravu.

Njiva je bila udaljena petnaestak minuta hoda od sela. Išao sam uz glavni put izbjegavajući vozila koliko sam to mogao, zatim se spustio putem koji je vodio do livada, iskrčenih šumskih prostora, za ispašu stoke. Njiva je bila ograđena bodljikavom žicom, meni malo ispod ramena. Na jednom dijelu ograde bio je ulaz. Sastojao se od improvizirane klupice, dva drvena stepenika na koje se gazi, propinje i prekoračuje ograda. Taj prelaz nalazio se na drugom kraju, suviše daleko od mene. Došao sam valjda s pogrešne strane. S one ostavljene kako bi stoka mogla izaći ili ući. Na tom dijelu, umjesto žice, bili su kolci zabijeni u dva reda. I s jedne i s druge strane. Između su bile dugačke oble prečke koje bi se izvukle kako bi goveda, ovce ušle, odnosno izašle iz ograđenog prostora za ispašu.

Skinuo sam jednu prečku i ne vidjevši, ne lociravši gdje bi mogao biti, počeo sam dozivati: “Mače, Mače” i mlatarati rukama. Bio je na drugom kraju ne opazivši me. U momentu sam osjetio podrhtavanje tla. “Mače” je poskočio. Nešto je vikao također mlatarajući rukama... Odjednom se u mom vidokrugu pojavio stvor od 500 kilograma, rogat, ljut, u trku... U momentu sam shvatio šta sam uradio. Izazvao sam grdosiju noseći crvenu majicu i mašući rukama, baš kao u crtanim filmovima. Sada sam razumio Mačeta. Glasno je pomagao: “Bježiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii!” Potrčao sam prema izlazu. Ukazala se ograda te sam u stilu Michaela Johnsona, najboljeg američkog atletičara tih dana, ne znam ni sam kako, pretrčao do ograde, a zatim je i preskočio. Pri doskoku sam pao na lijevu ruku... Proklinjao sam sve krave na zemaljskoj kugli, povraćajući dah, razderane majice. Nisam krvario. Došao je i Mače, sav zajapuren, prestrašen, isprva me napavši: “Jes’ lud? Šta činiš, bolan? Trebam te na duši nosit’'? Dobro, jesi čitav? Rosulja te mogla zbosti!”

Počeo sam se luđački smijati. Nije mu bilo jasno šta se sa mnom dešava. Rekao sam, kroz smijeh koji nisam mogao suspregnuti: “Zamisli, preživiš četnike, granate i onda ti dohaka Rosulja iz Milankovića.” Slavni matador Kulo, već smo zbijali šegu... Bilo je dovoljno toplo, skinuo sam crvenu majicu ostavši samo u potkošulji... Kao da je taj čin značio kraj neprijateljstva s Rosuljom. Odjednom je bila u “mirnom modu”.

STADION PUN K'O PUŠKA

Bili smo okruženi visokim zimzelenim drvećem. Mirisala je smola. Pogled se pružao na lijepo ograđene, uređene livade i dalje na drugu stranu Konjuh-planine. Gotovo istovjetni pejzaži ovjekovječeni su na omotu mliječnih čokolada koje sam dobijao kada bi rodbina dolazila iz Njemačke. Samo je jedna stvar kvarila idilu. Bjesnio je rat. Petnaest-šesnaest kilometara, od mjesta gdje smo čuvali kravu, vodile su se borbe. Tu je zaustavljeno zlo. Četničko. Velikosrpsko. Povampireno u punom zamahu, još snažnije i perfidnije nego je to bilo prije pedesetak godina. Za manje od sat vremena motorizovane jedinice mogle bi biti na ovom mjestu. Ako pukne linija!?! Sjetih se daidžinih riječi: “Olovo neće pasti” i izgovorih ih naglas, da odagnam crne misli. “Šta neće, ko neće”, upita Mače. Duga je to priča: “Nego, kad Rosulja ide kući?”

U selo smo se vratili oko 17 sati. U daljini stadion. Krcat ljudima. I ozvučeno je tu. Pomislih. Ovi mora da su ludi! U ovom trenutku organizirati malonogometne turnire! Kako smo se približavali, vidjeh da su izmiješani muškarci, među njima i pokoja žena, različitih dobnih skupina. Mora da je vjenčanje? Vjenčanje na stadionu! Ne, ne može biti. Misli su “prestizale” jedna drugu. Uključeno je i ozvučenje. Muzika, instrumentalna, potom nešto što nalikuje vojnoj. Sad smo sasvim blizu. Formirani su redovi. Ispred izlazi, “vojno lice”, fino dotjerano, svečarski, i počinje: “Zaklinjem se da ću braniti nezavisnost, suverenitet i cjelovitost Republike Bosne i Hercegovine...” Ovi u redovima ponavljaju “...da ću savjesno i disciplinovano izvršavati sve obaveze i dužnosti pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, da ću braniti njenu slobodu i čast i u toj borbi istrajati.”

Stajemo svi. Čak je i Rosulja stala, valjda zbunjena. Na prozorima, balkonima, izašli su, žene, djeca, staro i mlado, svjedočeći čin zakletve.

Rađa se jedna Armija. Jedna vojska. Jedna sila. Ona koja će se suprotstaviti zlu. Odbraniti domovinu. Odbraniti narod. Odbraniti jedan sistem vrijednosti. Bosna neće pasti! Toliko je naboja, toliko je želje, toliko je elana, neka kosmička energija prelijeva se i odjekuje padinama i dolama, neukroćenog i nikad osvojenog, slobodarskog Konjuha.