Tek što smo sišli u šumu, izgubili smo iz vida naše položaje i bunkere koji su ostali iza nas. Kretanje nastavljamo puževom brzinom u koloni zmijolikog oblika, potpuno tiho i samima sebi nečujno. Pognuti naprijed, gotovo do zemlje, slijedili smo onog ispred sebe. Zavijali smo oko stabala, zaobilazili grmove, nastojali nogom stajati na iste stope kako bismo izbjegli moguću nagaznu minu ili moguće krckanje suhe grančice i kore drveta koju su davno otkinuli geleri. Svuda uokolo unakažena stabla, polomljene grane i bijela debla gotovo bez imalo kore. Djelo je to agresorske artiljerije i dvije “prage” koje su jučer, prije pada dijela naše linije ispod Novalića, cio dan tukle liniju odbrane. Bili smo u razmaku tek toliko da možemo čuti šapat onog ispred ili iza sebe. Zastali bismo samo na znak onog ispred sebe dok se ne uvjerimo da je sve uredu za nastavak kretanja.

Po onome što smo na referiranju dobili kao zadatak, naš je cilj uvući se u sami džep ispred izgubljenog dijela linije. Onog momenta kada s naše linije krene napad na agresorske položaje, mi bismo trebali biti iznenađujući faktor. Do tada bismo trebali doći na petnaestak metara od njihovih rovova. Stigavši do samog džepa, gdje su se u špicu sastavljale lijeva i desna strana linije razgraničenja, trebali smo preforsirati jednu čistinu.

Još nije bilo počelo svanjivati. Naoblačeno nebo bez mjeseca davalo nam je zaštitu. Odlučili smo da u najbržem mogućem roku pretrčimo ovaj brisani prostor i stignemo na svoj borbeni položaj.

Na kraju ovog brisanog prostora zavijala je cesta koja je od Osmanovića vodila ka Novalićima. Raspoređeni “u strijelce”, krenuli smo brzo. Jedan od vojnika iz Gradačca, koji je bio pored mene, zaplete se o nešto i pade pod moje noge. Zapeo sam za njega i, srećom, pao samo na koljena. Ustao sam brzo povlačeći i njega da ustane. U tom momentu nešto je zviždukom zaparalo nebo. Sekundu kasnije “fenjer” ispaljen iz minobacača obasjao je cijeli teren oko nas. Jedni su stali kao ukopani, dok su se drugi bacili na zemlju.

Brzo smo se pribrali i potrčali naprijed prema maloj uzvišici ispred ceste. Krenuli smo složno trčeći i pognuti naprijed! Kad smo dovoljno ubrzali, svi smo zapucali nisko u prostor ispred sebe. Zapucali su i neprijatelji. Rafali i svijetleći meci dolazili su sa svih strana i zujali pored nas. Dvojica vojnika koji su bili skroz naprijed padoše pogođeni. Jasmin viknu na ostale da se ne okreću, čučnu na tren i naredi ljudima da ranjene vuku prema šumici iza nas. Tih stotinjak metara ravnice pretvorilo se u vječnost! Napokon, dokopali smo se niskih stabala i pokušali iz zaklona locirati odakle pucaju. Pred našim očima otvorio se širok pogled na udolinu bez stabala, samo su iz panjeva bile izrasle nekakve mladice. Prve minobacačke granate padoše na čistinu iza nas, a onda je uslijedila salva minobacačkih granata od 60 mm.

Do mene je Jasmin vrtio prekidač na “motoroli”. Zašumjelo je na vezi dva puta i onda se u onoj pucnjavi i haosu začuo glas: “Jastreb u pokretu. Jastreb u pokretu. Očekujte pojačanje – prijem!”

Žestoka vatra zasula nas je s poteza iznad ceste za Novaliće i agresorskih rovova tačno iza nas. A onda, na nekih pedeset metara, tačno prema prvim kućama u naselju, proključalo je od pješadijskog naoružanja. Neko viknu da su naši otpočeli napad, da se moramo izvlačiti i ojačat im bok.

Priljubljeni i zaštićeni malom uzbrdicom, sad smo, kako se razvidnjavalo, jasno vidjeli da naši momci napadaju na dio linije lijevo od nas. Prolamale su se detonacije projektila ispaljenih iz “zolja” i “osa”. Jaka vatra iz pješadijskog naoružanja odjekivala je s obje strane.

Nastala je buka tenkovskih motora i škripa gusjenica. Začuli su se rafali i pojedini tenkovski plotuni koji su prosijecali krošnje stabala na brdašcu preko puta nas. Tenk se čuo tačno iznad nas u naselju. Trenutak kasnije ispalio je još dvije granate koje su pogodile dio ispred njihove linije napadnute od naših momaka. Jasmin je ustao u poluklečeći položaj i osmotrio teren ispred nas: “Mislim da možemo onim tamo kanalom pored puta stići do šumice ispred prvih kuća. Čini se da je to između dvadeset i trideset metara od naših koji napadaju na liniju.” Brzo smo se prisabrali i odlučili pretrčavati po dvojica do kanala. Za nekoliko minuta svi smo se prebacili. Dolje, ispred nas, i dalje je trajala žestoka borba. Naši momci pokušavali su probiti taj dio linije, ali im to nije polazilo za rukom.

Iznenada smo iza sebe ugledali veću grupu vojnika koja se kretala prema našem položaju. Jasmin je poslao momka da im ide u susret i da ih dovede do nas.

Ponovo su nas zasuli minobacački projektili. Novi momci, koji su stigli u ispomoć, bili su iz Sedmog udarnog bataljona Gradačačke brigade. Rekli su da su došli ranije, ali su se vratili da pomognu iznošenje naših ranjenika. Dogovorili smo da kanalom idemo do ceste, a onda će se preko ceste svi rasporediti i tačno na toj dionici pokušati izvršiti proboj agresorske linije.

Kanalom smo prišli neprimijećeni. Napad koji je konstantno trajao lijevo od nas dao nam je prednosti da neopaženo dođemo do same ceste. Tu smo se rasporedili zaštićeni malim nasipom. Plan je bio da na prepad pokušamo osvojiti rov ispred nas.

Momak sa “zoljom” istrčao je iz zaklona i ispalio projektil na rov. Pogodak je bio direktan, pravo u zemunicu. Druga dva projektila iz ručnih bacača također su pogodila cilj.

Prvi u napad krenuli su Salih i momak iz Gradačca s mitraljezima. Zasuli smo agresorsku liniju sa svih strana. Prvi od nas bili su za tren ispod bunkera i ubacivali ručne granate u tranšeje. Nakon što su detonirale, svi smo sa svojih pozicija krenuli u napad. Rafali su se spojili u gromoglasno tutnjanje u ušima. Momak pored mene pao je pogođen ali nismo se zaustavljali. Muhamed i Suad upali su u tranšeje, a za njima ostali. Pucnjava je odjekivala, gonili smo ih na desnu stranu, a oni su u paničnom povlačenju ostavljali sve iza sebe.

Za nekoliko minuta probijena je i linija na lijevom boku pa smo se sastavili s momcima koji su nam dolazili u susret. Pored bunkera, ondje gdje smo probili liniju izvučena su tijela tri agresorska vojnika, a u tranšejama ih je bilo još četiri ili pet. Jedan naš vojnik pričao nam je kako je tenk za nekoliko sekundi umaknuo našim momcima cestom prema Novalićima. Sjedio sam i razgledao okolo. U glavi mi je bilo samo ovo što smo od jutros preživjeli. Čuo sam razgovor vojnika oko sebe, ali ništa nisam razaznavao. Sve oko mene osjetilo se na paljevinu, na krv, na smrt.

Dolje u Gradačcu svirala je uzbuna za opću opasnost. Zvuk sirene bio je pomiješan sa zvukovima detonacija granata koje su padale po gradu. Agresor je radio ponovo ono po čemu je bio poznat. Ljuti zbog ko zna kojeg poraza po redu, svoju silu i frustracije iskaljivali su granatirajući grad i civilne ciljeve.