Sa šejhom Džemalom Moćevićem se emotivnim tekstom, pod naslovom „Odlazak učitelja“, oprostio putopisac i publicist Hamza Ridžal te ga prenosimo u cijelosti:
Nekada osvanu jutra kojih smo se pribojavali, zore koje nas zalede. Jedna takva jutros je osvanula. Jedan haber porušio je svemir moje nutrine. Preselio je hadžija Džemal Moćević, nakšibendijski šejh čijom sam blizinom i ahbabstvom bio počašćen proteklih četrnaest godina.
Upoznao sam ga dok sam bio u medresi, ali smo se intenzivno počeli družiti 2011. godine. Bio sam zadivljen njegovim načinom razmišljanja, dubinama do kojih je ronio tumačeći Kur'an, okeanima iz kojih je vadio bisere čiste spoznaje. U tako burnom vremenu kada sam, predoziran apstrakcijama, tragao za duhovnim zavičajem - u dubinama njegovih nebeskoplavih očiju našao sam sigurnu luku. Fascinirala me njegova predanost, brižnost, fokus. Znao je svoj put i njime stameno koračao, napajajući sve oko sebe posebnom energijom koja nam je pomagala da nastavimo uspravno hoditi, ma kakvi uragani razdirali naša srca.
Nikad nisam upoznao nekog ko je toliko vodio računa o namazu. Nikad nikog ko je tako predano obavljao noćni namaz. Nikad nikog ko je toliko potencirao na treniranju zaboravljenog umijeća drugovanja. A njegov put bio je doista poseban. Valjda se najteža iskušenja daju onima koji su Bogu najdraži. On je bio iskušan onim do čega mu je najviše bilo stalo. Dovoljno poznajem samoga sebe. Dovoljno da, bez kalkulacija, znam da ne bih mogao podnijeti sve rastanke koje je on podnio. Da sam prošao samo dio njegova puta, više nikad ne bih mogao razvući onaj njegov osmijeh - širi od svemira.
U njemu sam nalazio učitelja. Oca. Majku. Svjetlo. I iznad svega - ahbaba. Svojom harizmom, svojim neodoljivim magnetizmom, privlačio je druge u zagrljaj Istine preko koje nije prelazilo vrijeme. Nikad nigdje nisam osjetio radost čistog druženja, apsolutno neopterećenog ikakvim interesom, kao što sam nalazio u njegovoj blizini. "Kad nekog volim, malo mi je da ga dnevno vidim stotinu puta", ponavljao je često. I to potvrđivao djelom.
Kada smo Edib Kadić i ja planirali putovanje ka Uzbekistanu, došli smo mu na sijelo, vjerujući da će biti oduševljen saznanjem da smo naumili ići Putevima svile, i na tom putu doći do Buhare u kojoj živješe Muhammed Behauddin Nakšibend, utemeljitelj nakšibendijskog derviškog reda. Znao sam da Hadži Džemo, kako smo ga od milja zvali, desetljećima pije na čistom izvoru što teče iz Buhare. Ali, kad mu rekosmo šta planiramo, on odmahnu glavom i reče: "Nema od tog ništa", i promijeni temu. Bili smo šokirani. Nismo znali šta se dešava... Sedam dana kasnije počela je pandemija virusa Covid-19. Njegove riječi same su nam se protumačile.
Godinu dana kasnije, kad je već panedmija jenjavala, ponovo smo došli tražiti savjet i dovu. Dovu, prije svega. Sa jezika koji cijelog života uči zikir, iz prsa u kojima se zrcale uzvišene istine postojanja, dove ne bivaju odbijene. Saslušao nas je i oduševljeno uskliknuo: "Mašallah! Plaho ste me obradovali. Nek su vam svi putevi otvoreni..." Sa frekvencija u koje nisam imao uvid došapnuo nam ne samo da ćemo sigurno doći do željenog cilja. "Ruhanijet će biti uz vas. Bit ćete lijepo dočekani." I bili smo, na način koji nadilazi govor.
Sve što je rekao, tako se i odvilo, pa smo u zahvali na početku knjige istaknuli da je više brinuo o nama nego mi sami o sebi. Najtačanija je to od svih rečenica u putopisu.
Zadnji put smo sjedili drugu noć Bajrama. Pričao je o starosti, nemoći. "Allahami, nemam više nikakvih dunjalučkih želja", ponovio je dvaput. Zanimao se za moje planove. Gdje ću dalje, kuda, kako, kada... Kada sam kretao, poljubio sam ga u ruku, a on me zagrlio i blagosiljao zbog svega što radim, učeći tako divne dove, tako iskreno i rječito. Sutradan je, sasvim neočekivano, završio na operacionom stolu. Osim najbližih članova porodice, više ga niko nije vidio.
Sa sobom je odnio sve moje tajne. Neke je samo on znao, čak i onda kada sam ih probao i od sebe skriti, čak i kad me je bilo stid zvog svojih tmina pogledati u njegovo mubarek lice. "Dođi, makar bio usrane guzice. Svi imamo nešto čega se stidimo. Ali opet dođi. Samo dođi. Ahbabstvo je ahiretska dimenzija prijateljstva. Ahbab neće ostaviti ahbaba nikad. Ako jedan bude trebao u Džennet a drugi u Džehennem, ovaj neće htjeti u Džennet bez svoga prijatelja", kazivao je često.
Sve što je tražio, sve što je cijenio, bila je iskrenost i dert. Jednom me u razgovoru pitao da li nešto što me je uzelo kao nikad ništa drugo doista vrijedi svega. Jesam li stvarno voljan i spreman ostaviti sve zarad toga? Odgovorio sam ono što sam iskreno mislio u tom trenutku: "Ostavio bih sve. Ostavio bih i tebe i otišao. I nikad te se ne bih sjetio". Ne sjećam se da sam vidio da se iko ikad tako lijepo smijao kao on tada. "To je dert! To je ašk! Allah mubarekola", izgovarao je ponosno, a upravo mu rekoh da bih i njega napustio zbog toga... Gledao sam ga s nevjericom. Tada sam shvatio da me nije želio u svojoj blizini zbog sebe. Želio me zbog mene.
Sada, dok nevrijeme iznad Sarajeva odražava djelić uragana koje razdire moja prsa, prisjećam se druženja s njim. Beskrajnih razgovora. Tako divnih snova. I njegove kuće koju maloprije napustih, dijeleći tugu s ukućanima. Kuća puna insana. A tako pusta. Pust je i sav dunja. Tako mračan bez njegove blistave svjetlosti. Ali, znam da ljudi poput šejha Džemala ostaju s nama i kad njihovi dunjalučki sati otkucaju posljednje sekunde. Takvi ostanu bdijući nad nama, u zvjezdanoj samoći, kao putokaz. Kao igla na kompasu naših srca. Otišao je odnijevši moje najdublje tajne sa sobom. Ja njegove nisam ni znao. Valjda jer takvi robovi Božiji i nemaju tajni. Oni su sami sobom Tajna.
