Prepisivanje rukopisa u osmanskom periodu predstavljalo je kontinuiranu intelektualnu djelatnost koja nije prestajala čak i u vremenu prisutnosti štamparskih mašina, sežući sve do početka 20. stoljeća, pa i kasnije, kada su u pitanju prepisi Kur'ana. Danas samo možemo pretpostaviti kolike su bila razmjere prepisivačke djelatnosti u našoj zemlji. Indicije, ali i konkretni podaci govore o prisutnosti te prakse u svih pet stoljeća, s tim da su neka bila posebna intenzivna.

Odanost Bošnjaka prepisivačkom radu bila je fascinantna. Kako ističe Tatjana Paić-Vukić: “Tiskara utemeljena u Osmanskome Carstvu 1729. godine nije u društvu izazvala ni brze ni korjenite promjene usporedive s utjecajem tiskarstva na europska društva. Očuvanju kulture rukopisa pogodovalo je povlašteno mjesto kaligrafije u islamskoj civilizaciji, sumnjičavost prema novotarijama te male naklade i slabo raspačavanje tiskanih knjiga. Sve do duboko u 19. stoljeće tiskane su knjige postupno potiskivale one rukom pisane, no bio je to polagan proces u kojemu se pokazala velika otpornost manuskripta.”

Ovo je posebno bilo specifično za Bosnu. Vjerska, svjetovna i umjetnička građa, domaćih ili stranih autora, u zavisnosti od prioriteta, bila je predmetom pojedinačnih ili grupnih prepisivačkih napora koji su u jednom trenutku toliko omasovili da u okviru nekoliko stoljeća nije bilo niti jednog značajnijeg naučnika ili pjesnika koji nije prepisivao i tuđe rukopise, otrgnuvši ih tako od zaborava, ali i pravivši selekciju u onome što bi se trebalo ponudili javnosti. Mnogi su prepisivanje shvatali kao neku vrstu vjerske dužnosti, bez da su tražili novčanu naknadu. Osim toga, postojali su i organizirani projekti unutar institucija koji su bili finansirani od države. Prepisivanje nije bilo prisutno samo u većim centrima, već i u manjim gradovima, pa čak i na selima. Drugim riječima, prepisivanje je stotinama godina bila intelektualna, a jednim dijelom možda i dokoličarska realnost kojom su se bavili svi vještiji majstori pera. Sve je to padalo u oči i stranim izvjestiteljima i putopiscima, a jedan od njih primijetio je kako Bošnjaci znaju lijepo pisati i pored toga što je “turski način pisanja ionako veoma težak”.

Međutim, ono što posebno fascinira jeste dugotrajnost tradicije prepisivanja koja je dosezala sve do početka 20. stoljeća. Razlog tome možemo tražiti u već potenciranoj tezi da su prepisivači svoje radove posmatrali koliko kroz prizmu očuvanja tradicije, odnosno izbjegavanja štamparske trivijalnosti, pa čak i nepovjerenja prema štamparskoj praksi zbog grešaka, već i zato što su svoj rad posmatrali kroz prizmu kreativnosti i estetske discipline koja je imala svoju kulturološku podlogu i povezanost s prošlošću. Zbog toga se prepisivačka djelatnost, možda i više nego i sama kaligrafska ili neka druga umjetnička disciplina, smatrala harizmom bosanskog čovjeka.

Prepisivanje je bilo stvar identiteta, a u vrijeme dolaska Austro-Ugarske i važan dio kulturnog otpora. Vremenom je arapsko pismo ustupilo mjesto latiničnom, međutim, i dalje su postojali prepisivački “repovi”. Bilo je sasvim uobičajeno, čak i duboko u 20. stoljeću, da islamski alimi svoje tekstove i dalje pišu arapskim pismom.

Prepisivačka djelatnost na orijentalnim jezicima bila je prisutna na ovim prostorima i prije zvaničnog dolaska Osmanlija. Tako se pominje da je kod Sarajeva 1445. godine na turskom jeziku prepisan perzijski spjev Husrew i Širin od nekog Yusufa ibn Ahmeda, o čijem etničkom porijeklu ne znamo ništa. Prvi zabilježeni bošnjački prepisivači pojavljuju se u vrijeme sultana Mehmeda II el-Fatiha. Oni su bili izdanci široke prosvjetne djelatnosti na tlu Bosne, s obzirom na veoma rano uspostavljen školski sistem. Osim toga, mogućnost studiranja u velikim centrima Osmanskog Carstva i kasnije seljenje i preuzimanje funkcija u različitim provincijama dovelo je do toga da je dobar dio prepisivačkog opusa bošnjačkog naroda nastao izvan granica naše zemlje. Riječ je o stotinama rukopisa koji se danas nalaze u bibliotekama diljem svijeta.

S druge strane, mnogo rukopisa je bilo i uvezeno. Tako Kasim Dobrača navodi: “Muslimani iz naših zemalja (misli na prostor bivše Jugoslavije, op. a.) u toku vijekova održavali su tijesne kulturne veze sa tim svijetom (islamskim op. a.). Vrlo često su odlazili na studije u najpoznatije islamske kulturne centre: Carigrad, Kairo, Bagdad, Damask, Meku, Medinu i druge. Drugi su opet, kao hadžije, trgovci ili kao državni službenici često duže vremena boravili u zemljama Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Mnogi od tih ljudi slali su u domovinu ili, vraćajući se, sa sobom donosili knjige za svoje potrebe, za prijatelje ili lokalne biblioteke.”

Ostao je sačuvan podatak da je Osman Šehdija Bjelopoljak, prilikom povratka s jedne diplomatske misije u Rusiji 1759. godine, iz Istanbula, za biblioteku koju je osnovao, poslao 180 izabranih rukopisa. Sva ta uvezena literatura dodatno se umnožavala, pogotovo za potrebe u visokoškolstvu. Neke su knjige svojim obimom i brojem stranica bile ogromne pa se tražio izvanredan napor za njihovo prepisivanje. Tu možemo izdvojiti rječnik arapskog jezika Terdžeme-i Sihah Dževheri autora Ebu Nasra Ismaila ibn Hammada el-Dževherija, odnosno prevoda na turski jezik od Mehmeda ibn Mustafe el-Vanija Vankulija. Ovaj ogromni rječnik prepisao je Hadži Mehmed Razi Velihodžić, šejh i muderis Gazi Husrev-begovog hanikaha u Sarajevu. Opisujući ovaj prepisivački poduhvat, hafiz Haso Popara primjećuje: “Po svom formatu, obimu i opremljenosti, rukopis na prvi pogled plijeni pažnju i izaziva divljenje. Čovjek se jednostavno ne može oteti dojmu kako je prepisivač imao strpljenja, tako pedantno i ujednačeno, prepisati ovako ogromno djelo koje u rukopisu teži blizu 10 kg.”

Interesantno da je u vrijeme prepisivanja (1194) 1780/1781. godine ovo djelo već postojalo u štampanoj verziji, a da se prepisivač Velihodžić odlučio za ovaj poduhvat s obzirom na to da u Sarajevu nije bilo dostupnih primjeraka te da je potražnja za ovim rječnikom bila ogromna. Međutim, ono što nas posebno privlači kod ovog djela jeste stil i način njegovog prepisivanja. Ispisan je sitnim nash-pismom u 43 reda. Harfovi su toliko ujednačeni i konzistentni da posjeduju štamparsku preciznost. U radu se ne primjećuje bilo kakvo osciliranje. Rukopis ostavlja izvanredan umjetnički dojam i svjedočanstvo je velike vještine prepisivača.

Uopšteno gledajući, prepisivačka djelatnost mogla se podijeliti na onu unutar državnih i sudačkih kancelarija i pisarnica i onu koja je bila isključivo vezana za knjige. Službeni pisari obično su se kod dokumenata služili divani-pismom, a prepisivači knjiga nesh i talikom. Isto tako, prepisivanje je moglo biti individualni ili grupni poduhvat. U drugom slučaju osnivani su skriptoriji u kojima su se masovno prepisivali rukopisi potrebni na tržištu i u okviru obrazovnog sistema. Najpoznatiji takav skriptorij osnovan je u Foči u 16. stoljeću. Osvrćući se na jedan primjerak prepisa Sadra al-Šarija, koji je sačuvan u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, Kasim Dobrača navodi:

“Iz bilježaka u ovom rukopisu vidi se, naime, da je postojala, u prvom redu, grupa organizovanih dobrotvora (vakifa) koji su zajedničkim i planskim nastojanjima pokretali rad na prepisivanju i širenju knjiga i koji su taj rad finansirali. U konkretnom slučaju kod prijepisa navedenog djela, dotični dobrotvori su sabrali čitavu ekipu prepisivača i svakom od njih dali u zadatak da prepiše po jedan određeni dio dotičnog rukopisa za određenog dobrotvora. Svaki dobrotvor je onda svoj dio uvakufio i priložio za ovaj primjerak i tako je nastalo kompletno izdanje ovog djela.”

Foča je uz Sarajevo i Mostar svakako bila jedan od prepisivačkih centara, a zabilježeno je da su u tom gradu postojale biblioteke osnivane u sklopu medresa, a samim tim i skriptorijati koji su snabdijevali učenički i profesorski kadar.

Iz neobjavljene knjige Kenana Šurkovića “Kratka historija islamske umjetnosti u Bosni i Hercegovini”