U Bosni i Hercegovini ne postoji tačna statistika o osobama koje pate od PTSP-a (posttraumatskog stresnog poremećaja), niti postoji institucija koja se bavi podrškom ili liječenjem onih koji imaju PTSP, iako je jasno da je Agresija na Bosnu i Hercegovinu ostavila veliki trag na psihi kolektiva. Prema programu “Praćenje, prevencija i liječenje demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica od PTSP-a u Kantonu Sarajevu” Ministarstva zdravstva Kantona Sarajeva iz 2008. Godine, procjenjuje se da svaki peti demobilizirani borac ima simptome PTSP-a. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacija, više od 10 posto stanovništva u Bosni i Hercegovini pati od posttraumatskog stresnog poremećaja.

Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata ne raspolaže podacima koliko demobiliziranih branilaca ima PTSP, ali ističu da se njihovi uposlenici svakodnevno susreću s braniocima koji vrlo često budu agresivni ili imaju određene simptome koji bi mogli ukazivati na ovu vrstu traume, posebno jer simptomi PTSP-a izazivaju značajne duševne tegobe kod bolesnika te istovremeno utječu na ukupno životno funkcioniranje.

“Federalno ministarstvo nema nadležnosti da se bavi ovakvim slučajevima, ali naši uposlenici svakom braniocu ili članu porodice pristupaju maksimalno posvećeno, trudeći se da saslušaju i upute na pravi način stranku, te da s ljudske i profesionalne strane učine koliko mogu u datim trenucima, gdje se vrlo često i sami nalaze u ulozi psihologa. Prema istraživanjima koja su radile nevladine organizacije u Kantonu Sarajevo, od ukupnog broja ispitanih demobiliziranih branilaca, 73 posto je pokazalo da ima neki poremećaj povezan sa stresom, dok je čak 62 posto onih koji imaju simptome PTSP-a”, kažu iz kabineta Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata.

Prema mišljenju ovog Ministarstva, vodeći se višegodišnjim iskustvom, ističu da bi bilo više nego korisno da postoji ustanova koja bi bila na raspolaganju braniocima koji, bez obzira na to da li imaju PTSP ili ne, vrlo često trebaju podršku u vidu psihološkog savjetovanja i pomoći jer stresni događaji koje su preživjeli u toku agresije mogu biti različite vrste i trajanja.

Iz Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo ističu da je Zakonom o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica FBiH propisano da demobilizirani branioci kojima je dijagnosticiran PTSP mogu ostvariti pravo na besplatne lijekove za liječenje PTSP-a, u skladu s pozitivnim propisima u oblasti zdravstvenog osiguranja. Također, naveli su da je u ranijem periodu bio projekt Ministarstva zdravstva KS po pitanju evidencije oboljelih od PTSP-a, koji je odobrila Vlada Kantona Sarajevo, ali se projekt nije nastavio. Mišljena su također da bi bilo korisno da u BiH postoji institucija koja bi se bavila istraživanjem i podrškom onima koji imaju PTSP.

Za potrebe ovoga teksta razgovarali smo sa ženama koje su pretrpjele razne strahote u prošlom ratu, te su zbog svojih trauma željele ostati anonimne. Sve su one korisnice Udruženja “Medica” Zenica. Naša prva sagovornica rat je provela u svom rodnom selu, a kada je postalo previše opasno, izbjegla je u drugo mjesto kako bi spasila sebe i djecu. Kako kaže, rat se odrazio i na današnje porodične odnose, a najveća posljedica koju ima jeste strah koji i danas osjeti. Upravo zbog toga je potražila i liječničku pomoć te danas redovno pije lijekove.

“Potražila sam stručnu pomoć kada više nisam mogla da se nosim sa svim tragedijama koje su me zadesile, rat, silovanje, gubitak sina, bračni problemi. Sve to je bilo previše za mene”, kaže ova sagovornica. Ističe da se ne treba ustručavati zatražiti pomoć, te da je njoj stručna pomoć mnogo pomogla jer se sama nije mogla sa svim izboriti. Bez pomoći, kako kaže, ne bi izdržala.

“Dovoljno je samo da se sjetim svega. Zato preporučujem svima da potraže stručnu pomoć, da ne čekaju. To što se piju lijekovi nije sramota, nego nešto što pomaže da živite. Pomogne ako za početak i samo razgovarate s nekim i kažete šta vas muči. A ako krijete od sebe i drugih, onda tu nema pomoći”, pojašnjava sagovornica.

Još jedna sagovornica koja je rat provela u svom rodnom gradu, odakle nije uspjela otići, podijelila je s nama svoje mišljenje. Ona je također seksualno zlostavljana i ranjavana. Danas najviše osjeća strah i noćne more. “Pijem lijekove pa mi bude lakše, ali s vremena na vrijeme dođu krize, sjećanja. Sinoć sam se baš isplakala. Jedan lijep događaj koji se u tom momentu dešava vratio me u ružno što se dešavalo u ratu i prisjetila sam se svega”, priča ova sagovornica. Nasreću, vrlo brzo je prihvatila da joj je potrebna stručna pomoć i zatražila istu, ali nikome nije govorila o onom najstrašnijem iskustvu, silovanju.

“Tada smo u gradu imali jednog neuropsihijatra, nisam tačno rekla šta mi se desilo, ali sam govorila o drugim strahotama. Bilo me stid. Poslije izjave koju sam dala u Udruženju ‘Medica’ Zenica, kada sam smogla snage i ispričala o svom iskustvu, onda sam konkretno mogla o tome pričati i sa svojim neuropsihijatrom. Koristila sam dugo jaku terapiju, a onda mi je nju smanjio, a ja sam se aktivirala, počela sam da budem aktivnija u porodici, društvu, da se bavim svojom baštom”, kaže ova žrtva rata, naglašavajući da je jako bitno pričati, razgovarati, tražiti stručnu pomoć onih koji mogu makar malo da osobi rasterete misli, brige i poteškoće. Također, ističe da je važno biti i potpora jedni drugima, biti aktivan i u ličnom i društvenom životu.

Treća je sagovornica iz Prijedora koja je preživjela torture u logoru. Upravo zbog toga i ona danas koristi lijekove. “Moram, kad se nešto dešava, potresa me. Naročito me potresla sada presuda Ratku Mladiću. Svi znaju šta se u Prijedoru desilo, šta smo proživljavali, a posebno žene i koliko je samo žena silovano u logorima. Prijedor je izostavljen. Samo slušanje presude me podsjetilo na sve što sam ja preživjela i pitam se gdje je pravda”, kaže ova Prijedorčanka. Prvu stručnu pomoć dobila je u izbjeglištvu, u drugoj državi, ali tada nije govorila o iskustvu silovanja. Kako kaže, nije mogla, već je sve to sakrila duboko u sebi, da njena porodica ne sazna ništa o tome. O silovanju je prvi put progovorila u Udruženju “Medica”. Ističe da je jako potrebno razgovarati, pronaći osobu od povjerenja, pričati sa stručnim licima koja mogu pomoći. “Ne možemo o svemu sa svojom porodicom razgovarati, možda će nas osuditi, žaliti, uznemirit ćemo ih, ali ako to ne možemo, možemo naći stručnu pomoć ili razgovarati s onima koji su prošli isto ili slično i koji će nas razumjeti”, pojašnjava ova sagovornica.

Predsjednik Saveza ratnih vojnih invalida paraplegičara Federacije Bosne i Hercegovine Mujo Aganović kaže da i u njihovom Savezu imaju ljude koji su oboljeli od PTSP-a kako zbog borbe tokom agresije u BiH, tako i zbog stanja u kojem se nalaze i svakodnevne životne borbe. “Nismo u situaciju da precizno kažemo koliko je onih koji su oboljeli od PTSP-a, s obzirom na to da se BiH institucionalno nije pripremila ili odgovorila na ovu problematiku. Kada bi se i uradila procjena kroz federalne i kantonalne institucije, opet vjerovatno to ne bi bilo kompletno, jer postoje i oni koji nisu prošli kroz potrebne liječničke procedure, te nisu ni evidentirani.” kaže Aganović.

Prema onome kako zapažaju kroz svoje iskustvo, Aganović pojašnjava da se PTSP ispoljava na različite načine kao što je nervoza, brzo gubljenje kontrole, osjećaj nesigurnosti, povlačenje u sebe itd. “Također jedan od uzroka obolijevanja od PTSP-a jeste i činjenica da borci nisu dobili odgovarajući tretman proporcionalan zalogu koji su dali, a odbranu države i slobodu njenih građana. Posebno u poređenju s nerealnim privilegijama političara u državnim institucijama”, kaže Aganović. Govoreći da postoje i oni koji ne prihvataju i da im spomene PTSP, te pružaju određeni otpor, pojašnjava da je to najviše zbog dostojanstva. “Mi pokušavamo komunicirati sa svima. Razgovor i podrška porodice, prijatelja, institucija, države može spriječiti ili ublažiti PTSP. Ukoliko se uvjerite da vas neko uistinu priznaje za ono što ste uložili, imate i neku satisfakcije i onda se na drugačiji način psihološki filtrirate i odnosite prema samom sebi. To je i vrlo česta izjava pripadnika boračke populacije”, kaže Aganović, dodajući da smatra da bi itekako imalo smisla da postoji institucija za istraživanje i podršku onima koji imaju PTSP, te da bi trebalo biti na nivou države.