Iako je giljotina bila poznata mnogo prije Francuske revolucije, a koristila je u Irskoj u 14. stoljeću i u Škotskoj u 16. stoljeću  pod nazivom “djevica”, tek od 1792. godine ona postaje sredstvo masovnih pogubljenja.

Francuska Nacionalna skupština na prijedlog doktora stomatologa Joseph-Ignaca Guillotina odlučila se za upotrebu “humanijeg načina pogubljenja osuđenika”. Smatra se da je Guillotin samo neznatno pridonio usavršavanja dotadašnje giljotine, a u jednom trenutku je i odustao od svoga prijedloga, te nikako nije bio zadovoljan što je po njemu dobila ime.

Prve giljotine imale su sječivo polukružnog oblika, kao kod sjekira za obezglavljivanje, ali nakon nekoliko isprobavanja ono biva zamijenjeno sječivom podešenim pod uglom od 45 stepeni, koje se pokazalo efikasnijim.

Prva testiranja giljotine vršena su na životinjama, a potom na ljudskim leševima. Nakon podešavanja ugla i brzine padanja sječiva, giljotina je bila spremna za upotrebu.

Prvo javno pogubljenje giljotinom izvršeno je 20. aprila 1792. godine, a žrtva je bila neprijatelj revolucije, Nicolas-Jacques Pelletier. On je bio prvi od nekoliko hiljada ljudi čiji je život tokom Revolucije prekinulo oštro sječivo giljotine.

Na vrhuncu Francuske revolucije, za samo četiri mjeseca, pod giljotinom je pogubljeno više od 4.000 osuđenika, među njima francuski kralj Luj XVI i njegova supruga Marija Antoaneta.

U Francuskoj se prije pojavljivanja giljotine plemstvo pogubljivalo sjekirom ili mačem, dok su obični građani vješani ili spaljivani na lomači. Ponekad je pri obezglavljivanju bilo potrebno nekoliko udaraca da se glava u potpunosti odvoji od tijela. Osuđeni ili njegova porodica često su plaćali dželatu da dodatno naoštri sječivo, kako bi smrt bila brza i bezbolna. Stoga je giljotina smatrana humanim načinom pogubljenja, iako se s vremenom dokazalo da ni smrt giljotinom zapravo nije trenutna.

Kao jedino zakonito i službeno sredstvo za pogubljivanje u Francuskoj giljotina je usvojena 20. marta 1792, što je ostala sve do ukidanja smrtne kazne krajem 20. stoljeća.

Suprotno legendi, doktor Guillotin nije pogubljen njegovom vlastitom mašinom; živio je do 1814. godine i umro je prirodnim putem.


Eugène Weidmann

Mnoge druge zemlje su usvojile ovu mašinu, uključujući Belgiju, Grčku, Švicarsku, Švedsku i neke njemačke države; Francuski kolonijalizam je također pomogao da se ovaj uređaj “izvozi” u inostranstvo.

Giljotina je korištena i u doba nacističke Njemačke. Smatra se da je u to vrijeme približno 16.500 ljudi ubijeno ovom spravom.

Njemački kriminalac i serijski ubica Eugen Weidmann pogubljen je na današnji dan 17. juna 1939. godine. Pogubljen je u Versaillesu. Ali “histerično ponašanje” gledalaca bilo je toliko skandalozno da je tadašnji francuski predsjednik Albert Lebrun odmah zabranio sva buduća javna pogubljenja.

Pogubljenja giljotinom nastavljena su van vidokruga javnosti sve do posljednje takve egzekucije 10. septembra 1977. godine kade je na ovaj način pogubljen Hamida Djandoubi, ubica porijeklom iz Tunisa.

Osim što je Djandoubi bio posljednja osoba na Zapadu nad kojom je izvršena presuda odsijecanjem glave, on je bio i posljednja osoba nad kojom je u Francuskoj izvršena smrtna kazna. Nakon izbora Françoisa Mitterrana, smrtna kazna u Francuskoj ukinuta je 1981. godine.


Hamida Djandoubi