Zemljopisnu i političku sliku jugoistočne Europe početkom 16. vijeka zahvatilo je osmansko osvajanje i njihovi sve jači prodori u srednju Europu. Osmanska se vlast do 16. vijeka utvrdila sve do rijeka Dunava i Save. Nasuprot Osmanskom Carstvu stajalo je hrvatsko-ugarsko kraljevstvo. No ono je tada bilo zahvaćeno slabom središnjom vlasti vladara te regionalnim jačanjem feudalaca. Pad Beograda 1521. godine pod osmansku vlast donekle je, ali nedovoljno, upozorio europske vladare na opasnost koja je zaprijetila i srednjoj Europi.

Porazom hrvatsko-ugarske vojske i pogibijom kralja Ludovika na Mohačkom polju 1526. godine bio je Osmanlijama (Turcima) otvoren put do Budima i omogućeno daljnje osvajanje, jer je poslije pogibije hrvatsko-ugarskog kralja država ostala bez vladara pa se plemstvo i stanovništvo podijelilo na dvije strane: jedna je željela za vladara kuću Habsburg (Ferdinanda), a druga, većinom ugarska, Ivana Zapolju. Građanski rat i sukobi između pristalica kralja Ferdinanda i Ivana Zapolje omogućili su Osmanlijama da do sredine 16. vijeka osvoje više od polovice hrvatskog i ugarskog područja, piše, među ostalim, za potrebe istraživanja perioda osmanske vlasti u Hrvatskoj u 16. i 17. vijeku za Arhiv u Osijeku dr.sc. Stjepan Sršan.

Poznato je da je osmanska vojska do kraja 16. vijeka zaustavljena u daljnjim osvajanjima na zapadu te se time i granica Osmanskog Carstva utvrdila u prostoru izmedu Drave i Save, nešto zapadnije od Virovitice i Čazme prema rijeci Ilovi i Savi do Petrinje, Dubovca, Slunja, Drežnika, te do Zrmanje. Dakako, pod Turcima je bila i sva Bosna i Hercegovina te istočna i središnja Ugarska.

Područje istočne Hrvatske Osmanlije su osvajale od početka pa do sredine 16. vijeka, dakle, pedesetak godina. Osijek je pao 1526. godine, Ivankovo, Đakovo, Gradiška, Brod, Pleternica, Našice, Cernik i druga mjesta 1536. godine, 1537. godine pala je Požega i Požeška kotlina, 1541. godine Našice, 1542. godine Orahovica, Slatina i Drenovac, 1543. godine Valpovo, 1544. godine Kraljeva Velika, 1545. godine Moslavina i na kraju 1552. godine, Virovitica te Čazma s okolicom.

Tu su Osmanlije zaustavljeni te su osvajali područje izmedu rijeke Une, Korane i Kupe i tako se približili Sisku, Zagrebu i Varaždinu, glavnim točkama na putu za Beč. Budući da su Osmanlije 1593. godine doživjele teške poraze kod Siska, došlo je do prekretnice pri napadu osmanske vojske, koja od tog vremena brani osvojeno. Konačno je sultan Ahmed I. bio prisiljen sklopiti mir s carem i kraljem Rudolfom I. 1606. godine na utoku rijeke Zitve u Dunav, uz načelo da svaka strana zadrži ono što je do tada osvojila (uti possidetis). Granica između Hrvatske i Osmanskog Carstva išla je širokim pojasom opustjelog područja i ničije zemlje te se nije mijenjala do kraja osmanske vladavine (1687. godine) u Hrvatskoj, piše Ive Mažuran u knjizi „Hrvati i Osmansko Carstvo“, Zagreb 1998.

UPRAVNA PODJELA POŽEŠKOG SANDŽAKA

Prije turskih osvajanja Slavonija je bila podijeljena na županije, kotare i općine. No, ta podjela nije sasvim odgovarala osmanskom sustavu, kao što je bio slučaj u Bosni i Srbiji. Osmanlije su osvojile Slavoniju u naponu svoje moći i kada su već izgradili svoj sustav vlasti i uprave, primijenili su ga u Slavoniji i uveli sustav upravne podjele na sandžake, kadiluke i nahije (prva polovica 16. vijeka).

Osmanske su upravne jedinice redovito nastale u hrvatskim krajevima pretvaranjem starih srednjovjekovnih županija u kadiluke i nahije. Ukoliko se kadiluci i nahije nisu nazivali po imenima starih županija, one se skoro uvijek nazivaju po imenu glavne utvrde ili prema glavnom naselju u toj županiji. Osim redovnih nahija, postojale su i tzv. vlaške (stočarske) nahije. To su bile stare geografske (zemljopisne) jedinice, župe ili oblasti, naseljene pretežno vlaškim stočarskim stanovništvom, s unutrašnjom upravom, mnogim povlasticama i posebnom vojnom organizacijom. Bile su podvrgnute izravno sultanu ili sandžakbegu, a unutar organizacije njima su upravljali vojni starješine, vojvode i harambaše, piše Hazim Šabanović u istraživanju pod naslovom  „Bosanski pašaluk“, Sarajevo 1959.

Kadiluk je bio upravna jedinica koja se nalazila između sandžaka i nahije. Ime je dobila po zvanju kadije. Kadije su prije svega bili prvenstveno predstavnici pravosuda, te je kadiluk bio jedinica sudskog uredenja. No, kako su kadije imale vrlo široke nadležnosti, to se kadiluk protezao i na upravnu djelatnost. Svaki je kadiluk obuhvaćao po nekoliko nahija u ovisnosti o broju muslimana. Ako je u sandžaku bilo malo muslimanskog stanovništva, onda su kadiluci obuhvaćali velika područja.

Od preuzetih domaćih naziva Turci su preuzeli zvanje kneza u značenju lokalnog starješine odredenog područja: nahije, varoši ili sela, s potpuno ili pretežno naseljenim kršćanskim stanovništvom. Naziv knez obično se uzimao u značenju zvanja, ali ne i u geografskom (zemljopisnom) smislu. Jedino je u vlaškim (stočarskim) nahijama postojao naziv knežija u smislu određenog područja, kome je na čelu stajao knez.

Vjerska i socijalna skupina stanovništva od više sela ili mahala (zaselaka) kao i vojno-organizacijska jedinica Vlaha zvala se džemat. Zaseoci i manje gradske četvrti zvale su se mahale, veće gradsko muslimansko naselje zvalo se šehir, a manje kasaba, dok se grad ili mahala naseljena kršćanima zvala varoš.

POŽEŠKI SANDŽAK

Turci su na osvojenom području Požeštine 1538. godine osnovali vojno-administrativnu jedinicu koja je po središtu nazvana Požeški sandžak. Kada je 1541. godine osnovan Budimski beglerbegluk, pripojeni su mu ne samo turski sandžaci u Ugarskoj, nego i sandžaci Požega, Zvornik, Osijek i Srijem, Smederevo i Vidim.

Kad je Sulejman opet pošao 1543. godine protiv Ugarske, pali su u turske ruke Voćin, Stupčanica, Bijela Stijena, Podborje (Daruvar), Orahovica i Valpovo, posljednji slobodan grad u istočnoj Slavoniji, te su priključeni Požeškom sandžaku.

Požeški je sandžak do 1541. godine pripadao Rumelijskom beglerbegluku koji je bio osnovan još u 14. vijeku, te je 1541. godine osnovan Budimski pašaluk u čijem je sastavu ostao Požeški sandžak do 1580. godine, kada je priključen Bosanskom pašaluku. No, kada je 1600. godine osnovan Kanjiški pašaluk, priključen mu je i Požeški sandžak te je u njegovom sastavu dočekao kraj turske vladavine.

Prvotno je područje Požeškog sandžaka bilo podijeljeno na tri kadiluka: Požeški, Brodski i Gorjanski, no kasnije su ustrojeni Podgorač, Orahovica, Osijek i Virovitica.

Požeški kadiluk 1579. je godine imao nahije Požega, Svilna, Kutjevo, Orljavac i Breznicu.

Brodski kadiluk s nahijama Brod, Vrhovine, Brezna i Ravne.

Kadiluk Gorjani sa sjedištem u Đakovu imao je nahije Đakovo, Gorjani, Jošava, Dragotin, Prikraj, Poljana, Nivna i Podgorač.

Kadiluk Orahovica: Orahovica, Voćin, Krštošija (Kršinci), Mikleuš, Bukovica, Sopje, Brezovica, Čađavica, Dolinci (Gobinci) i Valpovo.

Kadiluk Virovitica s nahijama Virovitica, Slatina, Moslavina. Kadiluk Osijek s nahijama Osijek, Karaševo, Čepin i Erdut. Kadiluk Valpovo s nahijama Valpovo i Koška.

OSJEČKI SANDŽAK

Neki izvori i pisci navode Osijek kao poseban sandžak. No, teško je utvrditi kada je osnovan i kada je ukinut osječki sandžak. Dio Srijema već je padom Beograda 1521. godine došao pod tursku vlast, a poslije pobjede na Mohačkom polju, 1526. godine, zavladali su Turci cijelim Srijemom, istočnom Slavonijom i razorili Osijek. No, već 1529. godine Turci su obnovili Osijek i utvrdili ga da ih osigurava u daljnjim pohodima. Srijem je, kao i istočna Slavonija do Ivankova, stavljen pod upravu smederevskog sandžakbega i beogradskog gospodara.

Srijemski je sandžak sa sjedištem u Osijeku osnovan između 1538. i 1540. godine. No, već od 1545. do 1556. godine Osijek je priključen Požeškom sandžaku, a sjedište je Srijemskog sandžaka preneseno u Ilok pa se prozvao Iločkim sandžakom.

ČAZMANSKI, PAKRAČKI ILI CERNIČKI SANDŽAK

Sredinom 16. vijeka Turci su nastavili osvajanje Slavonije. Tako su 1552. godine zauzeli Viroviticu, pripojili je Požeškom sandžaku, a Čazmu i okolna mjesta Bosanskom sandžaku. Budući da su bile sve češće protunavale Hrvata, to je 1557. godine u Čazmi ustrojen sandžak Začasna ili Čazmanski sandžak. Područje tog sandžaka bilo je između Save i Drave uz rijeku Ilovu i Pakru sve do Požeškog sandžaka. Budući da su Turci bili nesigurni u Čazmi, zbog jakih prodora hrvatskih graničara, već su 1559. godine razorili tvrđavu u Čazmi, pa su najvjerojatnije sjedište sandžaka službeno prenijeli 1565. godine u Pakrac. Otada se taj sandžak naziva Pakračkim, premda se još ponekad naziva starim imenom "Sandžak Začasna (Čazma)". Najvjerojatnije je 1565. godine imao kadiluk (Kraljeva) Velika s nahijama: Cernik, Sredani, Bijela Stijena, Podvrška, Pakrac, Sirač, Dobra Kuća, Čaklovac, Stupčanica, Kutina, Šagovina, Podborje (Daruvar) i Drenovac.

Negdje krajem 16. ili početkom 17. vijeka (između 1590. i 1607. godine) sjedište sandžaka preneseno je iz Pakraca u Cernik i ondje je ostalo do gubitka tog teritorija. Taj je sandžak od svojeg osnutka pa do 1580. godine bio u sastavu Rumelijskog ajaleta, a 1580. godine je pripojen Bosanskom pašaluku te ostao u sastavu tog pašaluka sve do kraja. Područje sandžaka bilo je podijeljeno na kadiluk Cernik (dotada u Velikoj) i Pakrac."

Orahovica je pala 1538. godine pod osmansku vlast. Godine 1545. prvi se put spominje kao središte kadiluka u Požeškom sandžaku. No, od početka 17. vijeka Orahovica se više puta spominje kao središte Orahovičkog sandžaka, dok drugi izvori navode i dalje da je Orahovički kadiluk u sastavu Požeškog sandžaka. Danas se drži da se tu radi o jednom sandžaku, ali da su neki požeški sandžakbezi imali sjedište u Orahovici, pa se po tom sandžak nazivao Orahovičkim. Vjerojatno je sjedište iz Požege preneseno u Orahovicu 1600. godine, kada je taj sandžak pripojen Kanjiškom ajaletu, kako bi im bio bliže."

Glede navodnog Valpovačkog sandžaka ipak se drži da je njegovo postojanje bez dovoljnih povijesnih argumenata.

POREZNI (KATASTARSKI) POPISI

Nakon što su Turci 1537. godine osvojili Požegu i Požeštinu, uveli su i svoju vlast te porezni sustav. Prvi je porezni popis Požeškog sandžaka nastao negdje poslije osvajanja Požege i Požeštine 1540. godine, potom 1545., 1561. i 1579. godine. Za razliku od sumarnih popisa, ovi opći ili iscrpni popisi donose obilje podataka o demografiji, gospodarstvu, društvenim odnosima, toponomastici i onomastici, te niz drugih obavijesti o novom vremenu, životu, stanju pa čak i kulturi te civilizaciji.

Popis iz 1579. godine najcjelovitiji je, te se i kasnije smatrao mjerodavnim glede poreznih obveza raje.

Defter ili osmanski porezni popis može se objaviti na više načina jer arapsko pismo 16. vijeka daje druge mogućnosti negoli latinično. Razlozi su raznoliki; sam jezik ili pisar. O svim tim problemima, načinu i pristupu osmanskom defteru, treba konzultirati knjigu univerzitetskog profesora i historičara osmanističko-turkološkog usmjerenja dr. Nenada Moačanina, „Požega i Požeština u sklopu Osmanlijskog carstva (1537.-1691.)“.

Pogleda li se "konfesionalna" raspodjela imena, vidi se da je kod čitanja muslimanskih imena manje dvojbi, jer arapsko pismo pisaru više odgovara. Nešto je teže s imenima koja se mogu pripisati pravoslavnom stanovništvu, no to je mali broj imena, pa je manje i dvojbi. No s imenima stanovnika koje se manje-više može smatrati katoličkim situacija je pri čitanju vrlo složena. Čini se da je pisar vjerno bilježio imena onako kako ih je čuo na terenu. U ono je vrije- me, osim toga, bio vrlo prisutan mađarski utjecaj. Kako pak kaže dr. Moačanin, "računovodstveno" pismo sijakat pretežito ne vodi računa o tačkama, njihovom mjestu i broju u odnosu na crte.

Popisni defter iz 1579.

Među primarne izvore (za koje, uz njihovu pravilnu interpretaciju, možemo reći i da su najvažniji) za povijest zemalja i područja pod vlašću Osmanlija pripadaju katastarski popisi dotičnih područja (Tapu Tahrir i Defterleri). Dr. Fadileta Hafizović s Orijentalnog instituta u Sarajevu prevodila je „Popis sandžaka Požega iz 1579. godine“ te ona zamjećuje da su opći popisi zemalja Osmanskog Carstva vršeni su redovito od početka 15. do početka 17. vijeka, ali postoje podaci da su takvi popisi vršeni i nešto ranije. Uglavnom su oni poduzimani uvijek kad je na prijestolje stupao novi vladar, a zatim i svakih deset godina njegove vladavine. Parcijalni popisi, dakle, oni koji su se odnosili na manje teritorijalne jedinice, poduzimani su češće, ali svaki put zbog nekog konkretnog povoda; kakav su teritorijalne promjene, promjene u sustavu oporezivanja, promjene u sustavu dodjele dobara spahijama - feudalcima. Svi su ti popisi vršeni s jednim najvažnijim ciljem - potrebom da se popišu svi prihodi koji su po bilo kojoj osnovi pripadali državi.