Uz istaknute vođa otpora protiv austrougarske okupacije – pljevaljskog muftiju Mehmeda Vehbi-efendiju Šemsekadića, imama Begove džamije Hadži Abdulah-efendiju Kaukčiju i “crvenog hafiza” Muhamed-efendiju Hadžijamakovića, šejha i muderisa Gazi Husrev-begova hanikaha, od kojih su dva posljednja strijeljana poslije pada Sarajeva – livanjski vjeroučitelj i nastavnik Hadži Salih-efendija Čizmić zauzima jedno od istaknutijih mjesta u organizaciji ustanka u Bosni.
U Glasniku IVZ-a (Islamske vjerske zajednice) iz 1951. godine, u članku “Salih efendija Čizmić – svijetli lik narodnog borca iz vremena austrougarske okupacije”, autora H. D. Muharemovića, u grubim crtama oslikan je život, rad i mučenička, ali junačka smrt jednog od prvaka narodnog otpora protiv austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, hadži Salih-efendije Čizmića, muderisa i nastavnika ruždije u Livnu.
Hadži Salih-efendija Čizmić rodio se oko 1840. godine u porodici starog livanjskog plemena koje je, piše Muharemović, igralo značajnu ulogu u političkom i društvenom životu Livna, glavne prometne žile između Bosne i Dalmacije i jedne od najvažnijih strateških tačaka u isturenim pokrajinama Osmanskog Carstva. Odavde su vođene sve vojne akcije za izlazak osmanske Turske na srednji dio Jadrana.
U narodu je, nastavlja Muharemović, vrlo dobro poznat predak, odnosno otac Hadži Salihov, ugledni starina Hadži Ćato. Živio je u prvoj polovini 19. stoljeća. Hadži Ćato je imao pet sinova: Mehmed-agu, Mujagu, Husein-agu, Hasan-agu i Salih-efendiju. Kad je Hadži Ćato išao na hadž, u Meku, poveo je svih pet sinova sa sobom, tako da je njegova kuća odjednom opremila šest hadžija, što je, naravno, bio jedinstven primjer ne samo u Livnu već i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Od Hadži Ćatinih sinova u javnom životu najviše su se istakli hadži Hasan-aga, dugogodišnji livanjski muselim i hadži Salih, muderis livanjske medrese.
“Salih-efendija je bio na naukovanju u Sarajevu i Carigradu, gdje je, skroman i vrijedan, stekao mnogo znanja. Poslije svršenih nauka ostao je u svom rodnom mjestu gdje se bavio daljnjim obrazovanjem i proširivanjem svoga znanja, pisanjem i nastavničkim radom na tek osnovanoj ruždiji. Ima je čak i svojih odličnih učenika, od kojih je, naprimjer, Mula Ajdin Ranak bio vrlo učen čovjek čija je kuća, poslije okupacije, bila prava škola u koju su hrlili svi koji su bili željni nauke. Livanjska ruždija, jedna vrsta srednje škole trgovačkog ili realnog smijera, otvorena je 1873. godine, prema propisima turskog školskog zakona iz 1869. godine i u njoj se učio vjeronauk, turski, arapski i perzijski jezik, račun i knjigovodstvo, geometrija, geografija i istorija, crtanje, krasopis, materinski jezik i gimnastika. Prema propisima ovoga zakona u četvrtom, posljednjem razredu ruždije mogao se učiti francuski jezik, ali to nije bio obavezan predmet. Školu su pohađali i učenici drugih vjeroispovijesti, pa je i u livanjskoj ruždiji bilo nekoliko učenika nemuslimana, od kojih je Pavo Jazvo jedan od prvih prevodilaca ‘Sejahatname’, turskog putopisa Evlije Čelebije na naš jezik, umro tek prije desetak-petnaest godina (40-ih godina 20. stoljeća, op. a.). U mnogim ruždijama po Bosni, gdje ih je otprilike bilo u to vrijeme oko 25, nisu se učili svi gore spomenuti predmeti zbog nedostatka stručnih i kvalifikovanih učitelja. Livanjska ruždija, u kojoj je bio muderis naš Salih-efendija, nalazila se u mahali Prikarici, kraj Firdusova greblja”, navodi Muharemović.
NAROD GA SLIJEDIO NA SVAKOM KORAKU
Burno doba posljednjih godina osmanske vladavine u našim krajevima donosilo je među ljude nemir i strah. Odluka Berlinskog kongresa i namjera Austro-Ugarske Monarhije da okupira Bosnu uzbudile su narod i on se digao na oružje. U to vrijeme najistaknutiji muslimani u Livnu bili su Derviš-beg i Muhamed-beg Bušatlija, Muhamed-beg Firdus, Ibrahim-aga Brkić, Bećir-beg Amazalajbegović, Salih-efendija Čizmić i nekoliko drugih građana koji su donijeli čvrstu i zajedničku odluku da se ustane na oružje i spriječi ulazak “ćesarove vojske”.
“Na ovo su ih nagnale razne stvari, a najviše ljubav prema rodnoj grudi i mržnja prema tuđinu koji je ugrožavao njihovu zemlju i domaći mir. Sa kršćanima, katoličke i pravoslavni vjere, živjeli su dobro. Odnos jednih prema drugima bio je, izuzev malih i izuzetnih iznimaka, uvijek korektan, iako su baš tih posljednjih godina turske uprave kršćanski ustanici provodili živu i grozničavu akciju po Dinari i Kamešnici. U teškim predokupacionim danima došlo je do važnih razgovora i savjetovanja između muslimanskih prvaka i pretstavnika Hrvata i Srba, odnosno katolika i pravoslavaca, od kojih treba spomenuti fra Miju Marjanovića i fra Anđea Čurića, Matka Kaića, Ninu Tadića, Stjepana Kutlešu i Pavu Jazvu, te Lazu Kujundžića i Niku Stanišića. Akcija novoformirane Narodne vlade, koja je obrazovana u Sarajevu uz učešće pretstavnika sviju vjera, i koja je propagirala autonomiju i samostalnost Bosne i Hercegovine, primljena je sa simpatijama i u Livnu, gdje se grozničavo pripremao otpor protiv švapske najezde. Najaktivniji u ovom pokretu otpora i organizaciji narodnog ustanka bio je Hadži Salih-efendija Čizmić. Inteligentan, odlučan, a pošten i odan u ljubavi prema rodnoj zemlji do krajnjih granica, on je ubrzo stekao simpatije i privrženost naroda koji ga je slijedio na svakom koraku. Pod rukovodstvom svojih prvaka, Livnjaci su se junački borili. Prije toga izgubi glavu i turski vojni zapovjednik u Livnu Mustafa-beg, koji nije htio da se odupre austrijskoj vojnoj sili i pomogne narodni ustanak, već je slijepo slušao naloge sultana iz Carigrada da se Bosna preda neprijatelju bez ikakva otpora”, piše Muharemović.
Više od mjesec dana stajala je narodna vojska nasuprot neprijateljskoj, kojom je zapovijedao brigadni general Čikoš. Prije dolaska glavne vojske na Livno je poslan major Mitrović s tri čete dalmatinskih i ličkih domobrana s ciljem izviđanja terena i da vidi kako će se narod držati prilikom dolaska glavne austrijske vojske. Jedni tvrde da je njegov cilj bio da napravi prodor za ostale trupe, dok drugi tvrde da je on, u želji da se na lagan način proslavi i istakne, htio na svoju ruku zauzeti Livno.
“Međutim, kad se približavao gradu preko Vagnja, Odžaka, Listana, Ljubunčića i Priluke, dočeka ga kod sela Kablića sakrivena narodna vojska pod zapovjedništvom Hadži Saliha Čizmića, dotle dobro sakrivena i zakamuflirana između nekih stada volova i ovaca. Na ovaj način oni prevare majora Mitrovića, navale na njegovu vojsku i hametice je potuku. Poslije ovog neuspjelog pokušaja prodora, general Čikoš se s ostatkom vojske povuče na Prolog da sačeka pomoć. Sarajevo je poslije ljutih okršaja već palo. Na 26. septembra stiže u pomoć generalu Čikošu preko Kupresa vojvoda od Würtenberga s jakom vojskom koja se ustremi na grad i njegove ulice. Nastale su očajne, krvave bitke, koje su trajale dva dana bez prestanka. Austrijski topovi pucali su na Livno nanoseći gradu teške štete. Ovom prilikom razrušena je Efrem-kula, zapaljene kuće Muhamed-bega Bušatlije, Ive Čelika, Nike Markova, Insanića dućani i nekoliko pojata. U kući Nike Markova kugla ubije jednu ženu, a u Kući Blaža Polića dvoje djece. Osim toga, bilo je više teže i lakše ranjenih građana. Poslije dvodnevne nejednake bitke, Livno morade podleći. Ranim jutrom, 28. septembra 1878. godine, na kulama staroga grada, lepršala se ćesarska zastava”, navodi se u Glasniku.
Odmah poslije zauzeća Livna, pohvatane su vođe ustanka. U samostanu Gorica bili su zatvoreni Hadži Salih-efendija Čizmić, Muhamed-beg i hadži Derviš-beg Bušatlija s još 25 prvaka i približno 600 građana optuženih za aktivno učestvovanje u borbama. Neki od njih bili su zatvoreni u staroj Huskića kuli u Mahali.
Opisujući ove događaje u jednoj svojoj pripovijesti, livanjski učitelj i književnik Ivan Klarić između ostalog kaže: “Prvih je pet soba natrpano buniteljima... A šta su age i bezi krivi? Oni braniše svoj toprak; braniše nevjernog sultana, za kojeg svoju krv u raznim i mnogim bitkama proliše, pa ih ipak izdade i Švabi predade na milost i nemilost, te za svoj lijepi din moraju čamiti i kvocati pod ključem, kao najveći zlikovci. Je li to pravo? A šta ćeš, kad tako jači hoće, a pravde nema, do Božije pravde... A u nekoliko su imali i pravo, jer se nije znalo kako će novi car zasjesti i zavladati, te hoće li oni pod njim imati pravo ili neće...”
OD NEPRIJATELJA NISU HTJELI UZETI NI POVEZ ZA OČI
Kolovođe ustanka u Livnu izvedeni su odmah sutradan pred sud. U prvoj grupi bili su hadži Salih-efendija Čizmić, Osman Bajrić iz Glamoča i Derviš-beg Bušatlija. Suđenje je obavljeno u samostanu Gorica. Predsjednik prijekog suda bio je potpukovnik Braven. Sudu je pristupilo i dvadeset svjedoka, kako navodi Muharemović, “uglavnom prodanih duša i špijuna, koji su tvrdili da su optuženi nagonili u borbu protiv austrijske vojske ne samo muslimane nego i kršćane, sileći ih tako da se bore protiv svoje istovjerne braće. Nadalje su ih optuživali da su kršćane tada i ranije ubijali kao zečeve, te su sve one, koji nisu htjeli u borbu nagonili u Duman, vir na izvoru Bistrice, gdje su ih gađali iz pušaka, a poslije ih izvlačili i otsijecali im glave koje su vješali ispred džamije i njima kitili čaršiju, iako su ovo sve bile podle laži i izmišljotine, kako su to poslije potvrdili mnogi pošteni građani, muslimani i ostali”.
Naredni dan izrečene su presude, a osudu je potpisao i vojvoda od Würtenberga. Kaznu smrti vješanjem za sve trojicu pretvorio je u kaznu strijeljanjem. Iako im je bilo ponuđeno pomilovanje, oni su ozlojeđeno prezreli sud i suđenje, i ne vjerujući u pravdu i poštenje okupatora odbili sve što im je nuđeno.
“Od cijele optužbe bilo je samo tačno jedno, a to je – branili su pošteno svoju otadžbinu od nasrtaja neprijatelja”, navodi Muharemović.
Historičar Hamdija Kreševljaković navodi predaju koja kaže da je austrijski general savjetovao Derviš-bega Bušatliju da od cara i kralja Franje Josipa zamoli pomilovanje i da će biti pomilovan, jer je “naš car milostiv!” Derviš-beg je na to odvratio: “Ako je tvoj car, moj nije.”
Jedan Slovenac, oficir u austrijskoj vojsci, koji je opisao okupaciju Bosne u dvije opsežne knjige i bio očevidac cijelog ovog događaja u Livnu, opisao je herojsko i, kako on kaže, “drsko” držanje livanjskih vođa otpora. On kaže, između ostaloga, da su osuđenici s prezirom odbili ponudu za pomilovanje, kao što nisu dozvolili ni da im se, po tadašnjem običaju, svežu ruke i oči, da lakše podnesu smrt, nego su prkosno gledali smrti u oči kada su ih strijeljali. Zahvaljujući ovim knjigama, sačuvala nam se i originalna slika nepoznatog autora koji je, možda, i sam bio očevidac i naslikao ovaj događaj u jezivom trenutku kada su vojnici okupatorske armije uperili puške u glave i srca junaka iz Livna.
Muharemović ostavlja mogućnost da je autor slike istaknuti slovenački slikar Janez Subić, koji je 1878. godine kao austrijski vojnik boravio u zapadnim krajevima Bosne. Na samoj slici, međutim, vidi se da su kod Bajrića ipak ruke svezane naprijed, pa se, barem što se tiče njega samoga, ne podudaraju iskazi očevidaca ovoga događaja sa slikom u pogledu načina strijeljanja.
Livanjski heroji strijeljani su na Brini, ispod muslimanskog groblja Kraj, a zajedničko turbe, koje se porušilo pred Drugi svjetski rat, podigao im je Derviš-begov sin Ibrahim-beg Bušatlija. Kada je strijeljan, hadži Salih-efendija Čizmić imao je četrdesetak godina. Bio je visok, snažan i plećat, crne brade i brkova. Kažu da je pred samo strijeljanje poručio svojim sinovima Hasanu i Muhamedu, od kojih je prvi, poslije, postao čuven profesor i pisac, a drugi vrijedan zlatarski obrtnik u Turskoj: “Živite uvijek pošteno, a ako za otadžbinu treba da položite i svoje živote, nemojte se predomišljati i plašiti pred podvizima i borbama, jer je slatko umrijeti za narod i zemlju koju voliš”!
(Ovaj tekst potpisan pod pseudonimom H. D. Muharemović napisao je bošnjački književnik, novinar i publicist Hamid Dizdar, brat Mehmedalije Maka Dizdara. Njegov otac zvao se Muharem pa otud prezime Muharemović kao dio pseudonima. Hamid Dizdar ovaj je tekst napisao nakon što je pušten s robije na Golom otoku.)
