Tokom vikenda naš komandir Fikret pokušavao nam je objasniti da ćemo u ponedjeljak morati na teren u Gradačac. Dio ljudi bunio se jer u cijelom mjesecu nismo imali pet dana odmora. Većinom su se protivili stariji među nama, oni koji su htjeli otići kući da obave poljske radove na njivama. Nama mlađima bilo je gotovo pa svejedno. Ovdje ili dolje, nama to nije predstavljalo problem.

Došao je dan polaska. Donje Ledenice već su imale ratne ožiljke na sebi. Nije bilo kuće ni objekta da nije bio oštećen agresorskim granatama.

Ponijeli smo sve što je na nas moglo stati. Osim punih rapova, natrpavali smo municiju u sve džepove koje smo imali. Meni je Fikro poslao ranije nekakav opasač načičkan džepovima koje sam natrpao municijom. Nosili smo bombe, male minobacače od 60 mm i mine za njih. Sve smo to teglili na sebi. Rečeno nam je da dio nas ide s Gračaničkom četom na spoj linije s drugim bataljonom TO Gradačac, a drugo dio dalje gore prema maloj uzvisini na desnoj strani. Iako smo na ovom ratištu do tada bili šest puta, ovaj dio terena bio nam je potpuno nepoznat. Svakih malo zgledali smo se čekajući poput djeca kad će nas ko povesti i u kojem smjeru.

Stigao nam je vodiča da nas izvede na položaj. Čuli smo kako odozgo dopire sve glasnija puščana paljba. Mogla se sve češće čuti i detonacija – ručnih bacača ili minobacača, to nam je s naše razdaljine bilo teško procijeniti.

Iznenada do nas dotrča zadihan vojnik, sav prašnjav i garav, povika nam da trčimo jer gore traje napad. Grabili smo dašćući uz strminu, pod teškim teretom opreme i razne municije koja se nalazila na nama. On je odmicao, pa se vraćao, stalno nas požurujući. Neko mu je od naših s pola daha ljuto doviknuo da je lahko njemu s puškom u ruci trčati uzbrdo.

Grabili smo sumanuto dok smo imali snage. U jednom trenutku samo smo se srušili. Nismo mogli više ni koraka. Srce je lupalo kao da hoće nasilu van iz grudi, pluća su se raspadala, glava je tutnjala, mišići se grčili... Imao sam osjećaj da će se glava i grudi rasprsnuti. Da će eksplodirati. U tom trenutku čovjek za čas poželi umrijeti.

Nakon što smo kratko uzeli dah, digli smo se i nastavili jedan za drugim.

Pred nama se iza polurazrušenih kuća ukazala livada na kojoj je bila naša linija. Sve okolo je bilo obavijeno sivim i crnim dimom. Momak nam glasno vičući pokaza desnu stranu, da se trčeći uputimo onamo. Gore, pravo ispred naše linije, mogli smo vidjeti četnike koji su napadali preko njive. Sve je izgledalo apokaliptično i konfuzno.

Nekako smo se uspjeli dočepati tog desnog boka na samom ulazu u šumarak, odakle je naša linija odbrane motala dolje niz brdo. Muharem je bacio opremu ispred sebe i stavio svoj puškomitraljez na grudobran. Ni mi ostali nismo čekali, odmah smo se rasporedili duž tranšeje. Odjednom su iznad nas prošištale tri granate, jedna za drugom kao ptice. “Ovo sigurno gađaju naše minobacače”, rekoh. Tek što sam to izgovorio, granate su eksplodirale stotinjak metara ispod nas. U istom trenutku začula se iz šumarka nasuprot našim položajima tutnjava rafalne paljbe. Izgledalo je kao da se šuma iz tog smjera prolama. Napad! Imamo Napad, upali su nam u rovove, gotovo je, sinu mi u glavi!

“Idite dolje prema rovu na ulazu u šumicu”, vikao je Fikret. “Dolje je veliki razmak, eno ih, preko livade napadaju taj dio”, objašnjavao je.

Trčali smo naprijed prema rovovima dok je oko nas tutnjalo. Meci su poput roja pčela zujali oko nas; vidio sam kako dižu oblačiće i šaraju po makadamskom putu koji smo upravo pretrčavali. Pokrili smo instinktivno glavu rukama kao da se branimo od roja. Djelovali smo sami sebi smiješni, ali to je bio obični instinkt. U glavi mi je bila samo jedna misao: dotrčati na početak šumice do sigurnosti rova.

Dok smo dotrčavali do naših položaja, vidjeli smo kako neki naši vojnici brišu niz onu strminu i nestaju iz vidokruga. Trčali su da presjeku put četnicima. Nismo se na to mnogo obazirali. Prva i jedina misao bila je stići do rova, zapravo do nečega što je nalikovalo rovu za ležeći stav: na njemu hrpica zemlje i stari kratki trupac kao grudobran.

Bacio sam se u njega kao golman i istog momenta sasuo rafal dolje po četnicima. Bili su od nas udaljeni ne više od dvadeset metara. U tom sam trenutku bio sretan jer smo vidjeli da četnici zastaju pod salvom naših metaka i zaliježu pucajući. U zraku su meci eksplodirali kao neke mini bombice. Dum-dum meci, neko je rekao. “Nek dumdumaju”, uzvratio sam, “imam i ja pušku.”

Stavio sam pušku na rafalno i nišanio mirno na gustiš ispred sebe očekujući da će ko u partizanskim filmovima izletjeti četnici koje ću sasjeći rafalom. Ali ništa od toga!

Za nekoliko trenutaka sasulo je po nama sa svih strana. Fikreta je metak pogodio u rame i on se uz jauk bacio natrag. Rov je bio mali za nas trojicu. Ležeći ranjen na mojim nogama, nije mi ostavljao prostora da se podignem na koljena i zapucam.

Naši momci iz šumice tukli su iz mitraljeza tačno po nama. Ništa mi u prvom trenutku nije bilo jasno. Kada sam se iskobeljao i provirio preko balvana, shvatio sam da nam je druga grupa četnika  mnogo bliže od onih na koje smo pucali. Čekali su priliku da udare i iznenade nas.

“Eno ga, četnik”, viknu Suad. Bacio sam pogled, jedan od njih prelazio je preko grebena. Nije stigao ni zakoračiti kada ga je pokupio rafal našeg mitraljeza. Kao da ga je u prsa udarila macola. Pao je u travu i ostao ondje nepomično ležati. Fikret se polahko tranšejom izvukao dolje prema šumici da ga previju i saniraju mu ranu. Dok se odmicao, vidio sam da mu je pola jakne na leđima krvavo.

Mi smo nastavili pucati, ali i četnici su pucali prema nama. U tranšeju nam je u onoj pucnjavi uskočio momak iz Gračanice. “Momci, pucajte dolje po šumici da ih pribijemo uz zemlju. Imamo dva teško ranjena momka, moramo ih iznijeti brzo dolje u šumu.”

Prebacili smo se na drugu stranu rova i sasuli po četnicima. Bilo je toliko dima ispred nas da smo jedva šta mogli nanišaniti. Suad je iz ranca izvadio dvije ručne bombe. Naslonio se na zid rova i zamahnuvši jako bacio jednu, a odmah iza nje i drugu. Uz dvije gromoglasne detonacije ponovo smo zapucali dajući podršku momcima u šumi.

“Eno se povlače”, viknu Suad. Pogureno vukući ranjene i mrtve, četnici su se povlačili preko livade dok im je njih nekoliko mitraljezima držalo odstupnicu. Puškaranje se nastavilo još nekoliko minuta, ali sa sve manjim intenzitetom. Vidjeli smo da se i dolje s desne strane povlače. U ispomoć su nam došla još dva momka donoseći dodatnu municiju. Ponovo je preko nas prozviždalo nekoliko granata koje su uz jeku i detonacije pale u šumarak.

Naslonio sam se koljenom na balvan i provirio preko grudobrana. Drveće u šumici desno od nas bilo je skoro potpuno bijelo. Gotovo sva kora bila je oštećena od metaka i gelera. Šiblje na samom prilazu ležalo je povaljano na zemlji.

Spustio sam se u tranšeju i sjeo. Othuknuo sam s nekim olakšanjem. Suad je podigao šljem s glave gledajući u mene. Kratko je progovorio kroz zube: “Koji doček, bem ti Ledenice.”