Podzvizd je grad koji niko nije osvojio. U mračnoj materici historije priča o njemu začinje se uz škripu pera Bele IV. Četvrti je dan mjeseca oktobra godine 1264. i kralj diktira u uho svoga dijaka. Posljednje guske prelijeću Budim. Kralj se naginje na prozor i, zadivljen poput djeteta, posmatra kako se strijela njihovih tijela zabada u nebo. Prošlo je već dvadeset godina od onog nejunačkog doba kako su Mongoli provalili ovamo, ali njega još ne napušta strepnja koja mu se tih godina svezala za dušu. Svaki put, u jesen, kada vidi na nebu savršeno raskriljene rašlje guski, obuzme ga strah. Ne zna zašto, niti po čemu, ali one ga podsjećaju na Mongole, na Tatare, ni sam više ne zna kako da ih zove. Bili su tako disciplinirani i jednolični da se njegovim vojnicima činilo da se jedan množi u desetine, u stotinu, u tisuću, u 150.000, koliko ih je prešlo Dunav i Dravu jašući za tvrdoglavim i upornim Batu-hanom, nećakom Ogotaj-hana, unukom velikog Džingisa, koji bi ga proganjao do Sudnjeg dana da ga vijest o stričevoj smrti iznenada ne vrati kući, u beskrajne azijske stepe.

U takav bijeg niko ga nije potjerao. Bježao je preko Austrije i Zagreba, preko Bihaća i Klisa, do Splita i Trogira i na ostrva, spreman da klekne pred Mlečane i od njih da zatraži pomoć. U bijegu je dvije kćeri ostavio u usputnim grobovima. Na cijelom tom bezglavom putu, na kojem je vukao za sobom čitavo jedno rodoslovlje, slijedila ih je još jedna pošast – kuga. Jednostavno, čovjek nije mogao znati koje je zlo veće, kuga ili ti Tatari. Ili te besmislene procesije koje su ih čekale na trgovima gradova sabijenih u strah. Redovnici u mantijama, koje su im se na leđima lijepile za žive rane ostale od silnog samokažnjavanja po samostanima, naricali su bez imalo stida i zazivali Sudnji dan i u svakom vidjeli Antikrsta. Smrad spaljenih lešina danima se razvlačio po gustim hrvatskim maglama, a narod je tovario pokućstvo na taljige, vezivao za njih krave i tjerao ovce i posvud sadio priče pune fantazije, da Tatari nabijaju na kolac iz zabave, da čereče djevice, da piju vrelu krv iz rogova koje nose vezane za pasom, da djecu okreću na ražnju... Uh! Kakva mora!

KRALJEVA PONUDA

Kralj spušta pogled. Još je na prozoru. Sjećanja, šapuće sebi u bradu, posvud samo ta nemilosrdna sjećanja, tkaju te neumorne tkalje u ljudskoj duši kao u igri mlina. Zamišlja kako će nekada u dalekoj budućnosti čovjek sigurno smisliti i takvu spravu kojom se brišu uspomene, zauvijek, kao san, a dotle patnja i bol, kao ova što ga spopada dok gleda te šipke na gvozdenim vratima na tajnom izlazu, s kojeg su se stepenice spuštale u rijeku, pa skočiš u čamac i bježi – za ta vrata znali su samo posvećeni i najbliži prijatelji Arpadovića. I vidi na njima ruke, majčine, bijele poput krina u planini. Šake su se grčevito stisnule oko željeznih šipki. Na tim rukama vene su modre, iskočile, nabrekle od ushuktale krvi koja po cijelom tijelu razgoni strah što se na jeziku sabira u zastrašujući krik. Taj krik proganja ga više od četrdeset godina. Ponekad mu se čini da nije bilo njega, krika tog, ništa ne bi napravio. Često se, kao danas, uvjerava da je ustvari, bježeći od majčinog krika, uspio uspraviti posrnulo carstvo i vratiti mu staru slavu.

A imao je samo sedam godina. Duž suprotnog zida kotrljao je drvenog konja na točkićima kojeg mu je poklonio djed Andrija i sve je vidio. Njegova mati, presvijetla Gertruda Meranski, grčevito se uhvatila za te šipke i cijelim se tijelom prilijepila za njih. Oduvijek je, otkako su izgrađena, i danju i noću, pored tih vrata stajao stražar. Pri svakoj smjeni straže predavao se i ključ koji je trebao poslužiti baš za ovakve prilike, kada se dvor morao napustiti brzo i u tajnosti, ali sada, prvi put kada je stvarno zatrebao, stražara nije bilo, nigdje, kao da je u zemlju propao, a vrata su bila zaključana i čamac odvezan s mola podno stepenica. Nije uspjela ni da shvati zašto stražara nema, a njene ubice, mađarski velikaši, već su se bacili na nju s isukanim noževima i počeli da ih zabadaju u njeno krhko tijelo prekriveno bijelom haljinom kao u jastuk. Čuo je kako je, neki na njemačkom, a drugi na mađarskom, nazivaju kurvom i rospijušom i psuju joj svu rodbinu i rođake i proklinju ih i govore joj da oni neće dopustiti da velikim ugarskim kraljevstvom upravlja njemačka klika kojom ona opsjeda budimski dvor. Njega je taj prizor potpuno paralizirao, nije mogao ni da cikne uslijed užasa.

I tako, gledao je kako se njeno tijelo grči i kako crna krv natapa haljinu i šiklja po licima njenih ubica i čuo je njen vrisak i više nije mogao razdvojiti san od jave niti samome sebi objasniti s koje mu je strane stvarnosti prilazio jedan od tih krvoloka, rukava namočenih krvlju, očiju užagrenih, a krvav nož otire od čakšire i presamićuje jezik pod zubima, i tada je osjetio ruke kako ga prihvataju pod pazuho i povlače ustranu... I naglo se okrenuo, protresao glavom kao da izranja iz vode i upitao pisara: “A da gdje smo ono stali?” Aha, prisjetio se, i nastavio je diktirati, nervozno koračajući ispred kamina, “da se zbog hrabrog držanja pri opsadi Trogira”, kada mu je glavu spasila nenadana vijest da je Ogataj-han preminuo (ovo je samo pomislio, ali ne i izrekao), “imaju darovati prostranim posjedima oko Topuskog, blizu plemena Žalačkog i Hresanskog, braća Kreščići, trojica, Krečo, Krupiša i Rako, a zauzvrat dužni su poslati tri konjanika u kraljevsku vojsku i plaćati desetinu topuskom samostanu”. Čekajući da pisar pohvata sve riječi, slušajući škripu pera, donio je odluku da u ovoj povelji sve opiše, i hrabrost braće Kreščića, i smrt njihovih 25 drugova, i, svjestan da će se događaji, kada ih vrijeme sasvim izbriše iz ljudskog sjećanja, tumačiti iz kraljevskih povelja i ukaza, dodade na kraju kako Tatari podlegoše hrabrosti braće Kreščića i ostalih kraljevih četa pa pobjegoše preko rijeke Krke i Bresca, a hrvatska vojska pođe za njima da ih sasvim uništi, tačka.

TRI BRATA

I redovno su, svake godine, smjerni, braća Kreščići plaćali desetinu topuskoj opatiji. I preko toga, ako je zatrebalo, jer bijahu čestiti ljudi i dobri vjernici i ni jedna ih misa nije mimoišla. Godinama, još otkako je u povlačenju od Trogira Batu-han popalio cijelu Bosnu i sve samostane i crkve u njoj, dolazio je do njih glas, tih i potajan, kako se tamo, u Bosni, vlastela uzjogunila pa ne plaća više desetinu crkvi i takav pritisak vrši na crkvene ljude da je biskup bosanski morao pobjeći u Đakovo i s njim svi crkveni oci i službenici, a namjesto njih, javljaju se neki čudni kaluđeri, patareni, ili kudugeri, ili babuni, albigenzi, kako ih već sve ne zovu, a umjesto pape im did, i ne traže desetine i ne ištu ništa ni od vlastele, ni od seljaka, ni od kulučara. Ali braća Kreščići okretahu glavu od ovakvih vijesti i zatvarahu uši i ni jednom im nije palo napamet da ne daju kralju kraljevo, a popu popovo, mada je sve više bilo i glasova da su neki plemići, poglavito u Dalmaciji, otkazali crkvi njen dio.

I umriješe braća Kreščići – i Krečo, i Krupiša, i Rako. Crkva ih isprati na onaj svijet kao zaslužne i plemenite gospodare i pjevaše im opijela sedam dana svakom. I njihovi sinovi tovarahu svake godine deseti dio prihoda sa svojih plodnih njiva prostrtih između Gline i Kladušnice pa vozi u Topusko, u samostan, neka nam živi naša katolička crkva, i papa, i svi biskupi, i redovnik svaki. I naposljetku umriješe i oni, sinovi Krečini, i Krupišini, i Rakovi. I s njima se crkva oprosti kako to dolikuje ljudima plavokrvog roda, i još duže im pjevahu opijela i klečahu na koljenima u manastiru išćući svekoliko oproštenje od grijeha i konačni smiraj za njihove uzvišene duše.

I redahu se tako generacije na posjedima koje su njihovi preci dobili za iskazanu hrabrost spasivši život najvećem kralju kojeg je Evropa gledala. I živješe u miru i u slozi, a vremena se mijenjahu i mijenjahu se ljudi zasađeni u njima, pa priče koje su dolazile iz Bosne već bijahu tako primamljive da im se više nije moglo oduprijeti. Sa sve većim zanosom pričalo se kako tamo već cijelo stoljeće, i više, nijedan vlastelin ne plaća crkvi desetine pa su zbog toga tako ojačali i osilili da se sve više upliću u političke prilike i smjenjuju i postavljaju kraljeve, a neki se usudiše suprotstaviti čak i volji kralja Žigmunda, za kojeg se pričalo da je dao umoriti bosanskog kralja Tvrtka jer je ovaj pomogao njegovom suparniku Ladislavu Napuljskom da zagospodari Dalmacijom i nekim dijelovima Slavonije i Korduna i Topuskim. Zaraženi ovim primamljivim pričama, tad i Kreščići prestadoše slati desetinu sa svojih prihoda i već počeše računati koliko će im godina trebati pa da i oni postanu ravni velikim porodicama hrvatskim kao što su ti Šubići, i ti Frankopani, i ti Zrinski, i ti Babonići, i ti...

Ali, zaboraviše da Topusko nije u Bosni. Odmah, prve godine, čim ne dobiše svoj dio, opati se požališe papi. Ovaj napisa pismo ugarskim moćnicima i, ne prođe ni puno desetljeće, kad se na obalama Gline pojavi Fridrih Celjski, suprugoubica i razvratnik, i natjera ih da ponovo tjeraju desetinu u Topusko i da daju vanredne priloge, i da poprave krov na crkvi kad udare gromovi, i da ljube ruke kardinalima kada se umilostive pa ih posjete... Pred tom silom Kreščići ustuknuše.

NICANJE GRADA

Krešćići više nemaše mira ni na vlastitoj zemlji i dobro zapamtiše dan kada odlučiše da crkvi okrenu leđa. Njihovi posjedi sada postadoše upitni i nije moglo proći ni deset godina a ban bi, ili Frankopani ili sam kralj, po nagovoru moćnika dodjeljivao njihove pradjedovske posjede nekim drugim porodicama, kao da su prazni i kao da Kreščića i nema, kao da ih je sve kuga pomorila. Tako su svako malo morali potezati stare isprave i obijati pragove evropskih dvorova i razvezivati rodbinske veze do desetog koljena, a sve kako bi isposlovali da im se njihovo vrati. Ta stalna dokazivanja i dodvoravanja i podmićivanja iscrpljivaše im svu snagu. Tri puta im na nos izađe sva ona desetina koju nisu odnijeli u Topusko i sad bi, čini im se, plaćali i dvadesetinu, samo da im se vrati onaj pređašnji mir kada su se smjerno držali obećanja koje njihovi preci – i Krečo, i Krupiša, i Rako – položiše pred Belom IV.

Godinama se premećući od jednog do drugog dvora i kod svakakvih vlastelina, odlučiše na kraju i oni da sagrade vlastiti dvor i upriješe svu svoju imovinu, sav preostali ugled i sve moguće veze te u narednih pet godina isposlovaše od kralja Žigmunda dozvolu. Ustvari, nije sve stalo u jedan mah. Prvo su, na jedvite jade, uz velike muke i krajnja odricanja, dobili odobrenje da mogu podići tek odbrambenu kulu. Sagradiše je na najšiljatijem uzvišenju, podno Gladnog brda, na kojem se neke gladne godine iskupi sedam djevojaka i odoše nekud, i to petnaest metara uvis. Silno se poslije namučiše, potplaćujući i šaljući poslanstva kralju da im umjesto deset metara da dozvolu na 15, ne spominjući u molbama da su je već digli toliku i da ju je narod već prozvao Podzvizd, sprdajući se i s njima i s njihovom kulom, i govorahu da nisu Kreščići krivi što je ispala onolika, već je preko noći sagradi Marija Zvjezdana.

Kada su riješili kulu, upriješe Kreščići još strastvenije i uskoro u cijeloj Ugarskoj i u Hrvatskoj, pa i u Bosni, nije bilo ni najsitnijeg plemenitaša a da do njega nije došao poklon od Kreščića i poziv da ih posjete u njihovom dvorima u Podzvizdu. Bijahu tako uporni da se za nekoliko godina među plemenitašima o Kreščića dvorima poče pričati kao o stvarnim, mada im ni temelja nigdje ne bi, a razliku između dvora i grada i obične odbrambene kule znalo je tada svako dijete. Tako grad Vrnograč bi izgrađen prvo u kreščićkoj mašti, zatim u priči, sve dok ne postade stvaran i prije nego Kreščići isposlovaše dozvolu da ga podignu, pozivajući se na ranjivost njihovih posjeda i na sve veću prijetnju Osmanlija koji već mahaše sabljama po Bosni. U toj sveopćoj pomami izazvanoj strahom od osmanskog nadiranja dobiše Kreščići i dozvolu da nakon dvora u Vrnograču i oko kule u Podzvizdu podignu grad. E tada više nisu morali obijati sve evropske vlastelinske pragove ako bi se nekom tamo ćefnulo pa njihove posjede dodijelio drugima, već bi im samo poručili da dođu, ako imaju hrabrosti, pa neka ih sami uzmu, kao što poručiše Juriši Frkaščiću, službeniku Ivana Frankopana Cetinskog, koji mu darovaše Podzvizd, i grad i kulu. A poručivaše to i ostalima, svima onima koji su u Budimu potplaćivali službenike po kraljevskoj kancelariji da im prepisuju manja imanja koja nemadoše vlastitih kula i utvrda pa se ne mogaše sama braniti – i Ivanu Kozalu iz Čavice, i Brnandinu Trumpiću iz Zečeva, i Nikoli Vojkoviću, i Ivanu Bornemisu, i Baltazaru Alapiću, i Benku Baćanu, i Petru Kegleviću, svima.

NEOSVOJIVA TVRĐA

I taman kada su isposlovali sve što im je trebalo, kad i ostale velikaške porodice – ne računajući one prevarante koji su potplaćivali službenike po budimskim kancelarijama pa, kada sami ne imaše hrabrosti da dođu i uzmu ono što su stekli prevarom, prodavahu svoje lažne darodavnice drugima, ali ni ovi nemadoše kuraži da prejašu preko Gline – kad i crkva ostavi kreščićke posjede na miru, eto ti nove nevolje – Osmanlije. E toj sili Kreščići se ne mogahu sami suprotstaviti. Dva puta u pet godina provali Malkoč-beg preko Une i sve popali. Nakon nekoliko godina, eto ti ih opet. Uzalud su Kreščići dobivali najbolje kapetane iz kraljevske vojske i najbolje posade, pa čak i glasovitog Nikolu Šubića Zrinskog. Na kraju, kada Osmanlije zauzeše Vrnograč, Kreščići nikako ne dadoše Podzvizda i pola ih izginu. Zakleli su se da ovaj grad nikada niko neće zauzeti i u toj svojoj tvrdoglavosti istrajavahu do samog kraja. Kada se cijela porodica iseli u dubinu Hrvatske, preostali Kreščići, prije nego se povukoše, miniraše grad i srušiše čak i glavnu kulu.

Nekoliko godina poslije Osmanlije popraviše grad i nanovo se kula kreščićka prope pod zvijezde. Sve je bilo isto, samo što je nad glavnom kapijom bila izgrađena drvena džamija i više nije bilo Kreščića. Oni su se raselili na sve strane, diljem Hrvatske. Ali većina ih nije otišla daleko, naseliše se oni u Draganić pored Karlovca. A kada bi ih obnoć pritisla sjeta, vađahu oni iz svile požutjele darodavnice sa štambiljom Bele IV, kakve je malo ko u Hrvatskoj imao, pa ih prelistavaše do zore, a ujutro pričahu unucima kako su nekada davno, njihovi praprapradjedovi – i Krečo, i Krupiša, i Rako – spasili glavu Beli IV, najvećem kralju u Evropi, da bi o podne već bili na konjima pa se verahu put Petrove gore, odakle bi, sve dok im sunce ne bi zamaklo za leđima, virili kroz durbin gledajući kako se njihova kula sašaptava sa zvijezdama.

I bivalo bi im tada milo oko srca jer se i dalje pričalo kako je neosvojiva. U toj priči pronalazahu oni poštovanje koje su im odavali oni tamo Krajišnici, preko granice, Bošnjaci. Zbog toga, kazuje se, kada je ban Jelačić krenuo na Podzvizd da se upiše u historiju kao jedini vojskovođa koji će ga osvojiti, niko od Kreščića nije htio poći s njim. A kada dođe do njih glas da se cijeli odjel banove vojske zaglavio u močvarnoj Oskoruši podno mlinova koje građahu vlastitom rukom, ne znadohu jadni šta da osjećaju: koliko god im je bilo žao hrvatskih vojnika koji izgiboše u blatu Oskoruše, toliko im bi drago da Jelačić ne zauze njihovog Podzvizda. Jer ko bi oni bili da naude legendi o neosvojivosti tvrđe koju sami izgradiše i koju će vam i danas na spomen njihovog starog grada svaki Podzvižđanin odmah kazati?!