U dugom trajanju Bosne tokom perioda osmanske vladavine visoka kultura bila je neodvojiva od urbanih sredina: Banje Luke, Travnika, Sarajeva, Blagaja, Žepča, Bihaća... Ipak, jedan grad posebno se isticao svojim kulturnim životom, zasjenivši sve druge u toj mjeri da je bilo kakva priča o cjelini bosanske i bošnjačke kulture neodvojiva od imena tog grada. Riječ je o Mostaru.
Hercegovački gradski život u osmanskom vremenu, piše Hennes Grandits u knjizi Multikonfesionalna Hercegovina, moguće je okarakterizirati pomoću kontrasta sa selima: “Gradovi su bili orijentalni, a to znači muslimanski, dok su kršćani živjeli na selima.” I sredinom 19. stoljeća hercegovačkim gradovima dominiralo je muslimansko stanovništvo. To se naročito odnosi na veće gradove poput Mostara, u kojem je 1840-ih godina bilo 18.000 stanovnika, a od toga, po riječima Ivana Frane Jukića, svega šezdesetak katoličkih kuća. “Slika grada Mostara je, kako opisuje Jukić, sa svojih preko 30 džamija u potpunosti imala muslimanski pečat, a i stanovništvo je u svakom slučaju bilo većinski muslimansko. Pored toga je, međutim, postojao i veliki udio pravoslavnog stanovništva. Naročito od sredine 19. stoljeća i katoličko gradsko stanovništvo postajalo je sve brojnije”, objašnjava Grandits, ističući da su krajem 1870-ih godina nešto više od dvije trećine hercegovačkog gradskog stanovništva činili muslimani.
Gradska kultura u Hercegovini, za razliku od nekih dijelova centralne i sjeverne Bosne, gotovo da nije postojala prije dolaska Osmanlija. Razlog osnivanja gradova, piše Grandits, bila je namjera osmanske vlasti da time učvrsti svoju vladavinu u novoosvojenim područjima. Dodjeljivanje “gradskih privilegija” odigralo je važnu ulogu u procesu naseljavanja gradova, a čak su i mnoge vlaške vođe i pastirske zajednice principijelno bili oslobođeni mnogih obaveza nametnutih raji, ukoliko su za državu obavljali neke vojne zadatke. Naselje je iz perspektive Visoke porte moralo ispunjavati nekoliko uvjeta kako bi moglo biti proglašeno gradom ili kasabom: “Kao prvo, tu se radilo o postojanju muslimanske zajednice (džemat). Naselje je, dakle, moralo imati veći broj muslimanskih stanovnika. Osim toga je naselje moralo imati džamiju, kao i stalnu čaršiju. Konačno je moralo imati teritorijalna razgraničenja kako bi privilegirano stanovništvo koje je uživalo beneficije bilo odvojeno od ostalog stanovništva iz naselja, odnosno okoline”, objašnjava autor.
MOSTARSKI BULBULI
Bošnjačka divanska književnost pisana na arapskom, perzijskom i turskom jeziku najviše duguje Mostarcima. Stara izreka kaže da je u osmanskom vaktu Travnik bio administrativni, Sarajevo trgovački, a Mostar kulturni centar Bosne i Hercegovine. Uvid u knjigu Mostarski bulbuli dr. Adnana Kadrića, studiju na više od 300 stranica u kojoj su obrađene biografije i donesene pjesme četrdesetak mostarskih pjesnika iz tog vremena, neumoljivo svjedoči istinitost ove izreke, posebno ako se ima na umu da su u Mostaru postojale i kuće u kojima je perzijski – jezik visoke poezije – bio kućni jezik. I Kadrić u uvodu ističe da je potrebno napraviti nužnu distinkciju: administrativni centar u osmanskom periodu nije isto što i kulturni centar. “Tačno je da se u administrativnim centrima mogu osigurati bolji materijalni preduvjeti za razvoj duhovnog života, ali razvitak duhovnog života, obrazovanja i kulture u najširem smislu ovisi o institucijama i intelektualnim krugovima gdje se određeno umijeće može svladati. Takav je slučaj i sa književnošću i ostalim oblastima razvoja kulturnog života u osmanskoj Bosni. Dakle, tamo gdje ima medresa, tekija i poetskih krugova razvija se i pismenost više razine i pjesništvo. Jedno od takvih mjesta u osmanskoj Bosni bio je i Mostar”, objašnjava Kadrić. Naravno, veliku ulogu u infrastrukturi grada igrali su vakufi, koji su omogućavali institucionalizaciju obrazovnog sistema i bili plodno tlo za razvoj nauke i kulture.
Iz Kadrićeve studije da se iščitati da je Mostar izrodio ne samo najviše divanskih pjesnika već da je književnost pisana u Mostaru sačuvala i zasebne poetičke odrednice, nezaobilazne reference na lokalni ambijent, što je izdvaja kao posebnost u našoj tradiciji. Kao dvije osnovne odlike mostarskog pjesništva na orijentalnim jezicima Kadrić uočava sljedeće: (a) pridavanje posebne pažnje svakodnevnim događajima i (b) pridavanje izuzetne pažnje konceptu mističko-tesavvufskog doživljaja Ljubavi i Ljepote. Opis svakodnevnih događaja rezultat je ljubavi prema rodnom gradu i zemlji, dok je bavljenje tesavvufskom poezijom rezultat želje za samoupoznavanjem, odnosno spoznajom Istine na individualnoj razini. I u jednoj i u drugoj vrsti poezije, piše autor, primjetna je težnja i za svojevrsnim pročišćavajućim samooslobođenjem kroz spoznaju više razine, formiranjem vlastite individualnosti, bilo uz druženje s knjigom, bilo uz savjete šejha, učitelja. Proučavanje pojedinačnih obreda zikra u tekijama i pripadnost nekom tarikatu (redu) ne otkriva nam suštinu učenja i razmišljanja mostarskog pjesnika u 16. i 17. stoljeću onoliko koliko nam to otkriva sama poezija koju pišu.
U Mostarskim bulbulima prvi su put obrađene neke rukopisne pjesme mostarskih pjesnika, kao što su: Bejazi Mostarac, Ubejdi, Muji, Hukmi, Mostari Čelebi, Senai, Mevlevi hadži Sulejman, Fazli, Jetimi, Muniri, Merami, Ahmed Bejazić, Maili, Gunahi, Hilmi i Mahmud Hamdi. Jedan od prvih poznatih bošnjačkih divanskih autora kojem je u studiji posvećena posebna pažnja potekao je iz doma Stjepana Kosače. Riječ je o Ahmed-paši Hercegoviću (1456–1517), a nakon njega i njegovom sinu Ali-begu Hercegoviću, poznatom pod pjesničkim imenom Širi (Lavlji). “Njegovo ime predstavlja poetsku simbiozu dviju tradicija: ime Ali – kao kod Alije, četvrtog halife, i pjesničko ime ‘Širi’ / ‘Lavlji’, koje istodobno aludira i na hazreti Aliju i, vjerovatno, na potomka ‘Lava’ sa porodičnoga grba dinastije Kosača, iz koje Ali-beg vodi porijeklo preko svoga oca Ahmet-paše Hercegovića, sina hercega Stjepana Kosače, te tako poetsko-simbolički naprosto ujedinjuje duhovnu i vitešku tradiciju bosanskog srednjovjekovlja i duhovnu tradiciju islama. Oni su, zapravo, jedni od utemeljitelja bošnjačko-muslimanske poezije na orijentalnim jezicima krajem 15. i početkom 16. stoljeća”, piše Kadrić.
Uvid u sadržaj poezije bošnjačkih divanskih autora otkriva da je u Hercegovini uopće, a u Mostaru posebno, bila razvijena i muzička kultura. To svjedoči i leksički veoma bogat muzički registar. Određeni tekstovi u Bosni pjevaju se prema određenim tonskim mekamima, skalama orijentalno-islamske muzike. “U poeziji Bošnjaka na orijentalnim jezicima spominju se brojni muzički instrumenti: naj, tambura, kanun (vrsta saza), keman, čeng, talambas, truba, nefir (rog), nakkare (vrsta talambasa), duduk (duhački instrument), zurla, tulum (gajde), lutnja, kudum, dumbelek (vrsta bubnja na narodnim svetkovinama), orgulje, karaduzen (vrsta tambure sa 4 žice), tabl (bubanj), ud (lauta), def, saz, rebab, kus (ratni bubanj), daire i brojni drugi instrumenti. Vojni orkestri bili su sastavni dio brojnih utvrda, ili gradske administracije”, ističe Kadrić.
PROSVJETNI ŽIVOT GRADA
Uvid u nastanak i razvoj prosvjetnih ustanova u Mostaru ponajbolje oslikava razloge zašto su kulturni pregaoci Mostara sve do početka 19. stoljeća u pravilu bili muslimani. Kako piše Salko Šarić u knjizi Pregled stvaralaštva u Mostaru, sve do konca 18. stoljeća u Mostaru su djelovale samo dvije vrste prosvjetnih ustanova: mektebi i medrese. Mektebi su bili početne vjerske škole u kojima se stjecalo temeljno vjersko znanje, dok su medrese odgovarale današnjim srednjim školama i davale svojim apsolventima srednju, pa i višu vjersku naobrazbu. Prvi spomen mekteba u Mostaru nalazimo u Ćejvan-ćehajinoj zakladnici iz 1554. godine. Ovo svakako nije bio prvi mekteb. Ne zna se tačno koliko je tih ustanova sagrađeno do 1878, ali ih je svakako bilo više. Na temelju sačuvanih zakladnica i drugih dokumenata, može se utvrditi da su u Mostaru do 1878. godine bili osnovani ovi mektebi: Ćejvan-ćehajin mekteb (prije 1554), Karađoz-begov mekteb (prije 1569), Nasuh-age Vučjakovića mekteb (prije 1564), mekteb Hadži-Balija, sina Mehmedova (prije 1612), Derviš-paše Bajezidagića mekteb (prije 1601), mekteb hadži Ahmetage Lakišića (prije 1669), mekteb hadži-Ahmeta Pitića, sina Hasanova (prije 1718), mekteb hadži Muhamedage Spahića (početkom 19. stoljeća), mekteb uz hadži Memijinu džamiju u Cernici (radio polovinom 19. stoljeća), ženski mekteb u hadži Memijinoj mahali (radio polovinom 19. stoljeća), mekteb u Buk’e medresi (radio do 1910), mekteb u Koski Mehmed-pašinoj medresi (radio do 1894), mekteb hadži Mahmuda ef. Ćišića (polovina 19. stoljeća). Osim navedenih mekteba, u Mostaru je sve do 1915. radilo više ženskih mekteba po privatnim kućama. Prema navodima fra Petra Bakule, u Mostaru su 1867. godine bila 23 mekteba.
Koliko se zna, u Mostaru su postojale ove medrese: Karađoz-begova (prije 1570), Derviš-paše Bajezidagića (poslije 1601), Roznamedži Ibrahim-efendije (prije 1612), Koski Mehmed-pašina (prije 1612), Ćejvan-begova (poslije 1558), Hadži Balina (spominje se 1612) i Buk’a medresa (nije poznata godina nastanka). Osim Buk’e, sve su se nalazile u blizini istoimenih džamija. Pored navedenih, postojale su i ove medrese: Hadži-Velijina medresa (prije 1648), Medresa Davud-seade Mehmed-age (prije 1654) i Hanikah medresa Šejha Ismail-efendije Opijača (prije 1668), koje su, bez sumnje, imale svoje priručne biblioteke. Zatim, tu su ruždije.
Ruždije su bile prve muslimanske srednje škole kod nas s proširenom općom nastavom. Prvu ruždiju osnovao je 1864. godine u Sarajevu bosanski valija Topal Šerif Osman-paša. Poslije toga otvaraju se ove škole i po drugim većim mjestima u Bosni i Hercegovini. Ruždija je u Mostaru otvorena 1866. godine, a radila je s prekidima sve do 1925.
Pretpostavlja se da je u osmanskom periodu, još krajem 18. stoljeća, u Mostaru radila i pravoslavna škola. Neposredno uz staru crkvu na Suhodolini nalazila se 1850. godine jedna pravoslavna škola poznata kao “Mostarska stara škola”. Godine 1908. ova škola spojena je s narodnom osnovnom školom Mala srpska realka. Ova škola, koju su u Mostaru zvali “Srpska građanska škola”, nastala je otvaranjem petog razreda pri Srpskoj osnovnoj školi. Radila je od 1860. do februara 1870. godine, kada je zatvorena.
Srpsku žensku školu sagradila je ruska carica Marija Feodorovna, a za njeno izdržavanje slala je sve do 1878. po 400 rublja (120 dukata) godišnje. Bila je locirana na Suhodolini. Kada je 1910. sagrađena nova školska zgrada na Carini, ova je škola zatvorena. Duhovna pravoslavna škola (Duhovno zavedenije) u Mostaru otvorena je 1866. godine i radila je samo jednu godinu jer je 1867. premještena u Žitomislić.
U drugoj polovini 19. stoljeća otvorene su u Mostaru dvije katoličke škole, i to za dječake i djevojčice. Školu za dječake osnovali su franjevci 1853. godine. Nalazila se uz biskupsku rezidenciju u Vukodolu, a od 1870. kod nove crkve u Podhumu. Škola je 1882. godine spojena s državnom osnovnom školom u Mostaru. Godine 1872. u Mostar su došle milosrdne sestre i iste godine otvaraju u Zahumu rimokatoličku djevojačku školu, koja je djelovala sve do potkraj 19. stoljeća.
Za osmanske vladavine u Mostaru je osnovano više kitabhana (biblioteka) koje su u svoje vrijeme imale značajnu ulogu u širenju nauke.
MULTIKONFESIONALNI MOSTAR
Budući da su muslimani tokom osmanske vlasti činili apsolutnu većinu u samom gradu Mostaru, kako ističe Hannes Grandits u knjizi Multikonfesionalna Hercegovina, a da je kulturna djelatnost bila usko vezana s urbanim načinom života, otud je i ogromna većina pjesnika i pisaca potekla upravo s muslimanskog, odnosno bošnjačkog izvora. Međutim, u posljednjem stoljeću osmanske vlasti, posebno u vremenu tanzimata. kada su Mostar počeli naseljavati pravoslavci i kad se u ovom gradu povećao broj katoličkih kuća, kulturna djela počinju stvarati i nemuslimani. Jedan od njih jeste i Joanikije Pamučina (Trebinje, 1810 – Mostar, 1870). Pamučina se školovao u hercegovačkim manastirima Zavali i Dužima, gdje je, pored ostalog, samouko savladao grčki i ruski jezik i za svoje vrijeme stekao izvjesnu književnu naobrazbu. Baveći se narodnim umotvorinama, on održava veze s Vukom, ali i s redakcijom Srpsko-dalmatinskog magazina. Najveći dio svojih radova objavio je u ovim novinama, u kojima se javio s nekoliko svojih originalnih priča i velikim brojem narodnih pripovijedaka, poslovica, zagonetki i etnografskom građom. “Prvi književni radovi J. Pamučine bile su rodoljubive pjesme, koje je objavio u navedenom Magazinu (1846–1850), a napisane su u duhu narodnih umotvorina. Ove pjesme nemaju literarnu vrijednost. Počeo je sa lošim rodoljubivim pjesmama, a potom je po ugledu na Vuka S. Karadžića skupljao i objavljivao narodne umotvorine. Objavio je u Srpsko-dalmatinskom magazinu i nekoliko članaka kulturno-historijskog značaja, pod naslovima: ‘Životopis Serafima Šolaje’, ‘Početak dolaska grčkih vladika u Hercegovinu’, ‘Eparhija hercegovačka’, ‘Srblji mitropoliti hercegovački’”, navodi Salko Šarić u knjizi Pregled stvaralaštva u Mostaru.
Tek kasnije, na samom kraju 19. i početkom 20. stoljeća, Mostar će iznjedriti izvanredne autore koji po svojoj konfesionalnoj pripadnosti nisu bili muslimani. Jedna od njih jeste Svetozar Ćorović (Mostar, 1875 – Mostar, 1919). Poslije osnovne škole završio je mostarsku Trgovačku akademiju. Književni rad počeo je rano, u četrnaestoj godini, saradnjom u Golubu (Sombor), Zmajevu Nevenu i Spomenku (Pančevo). Tek mu je 19 godina kad izdaje prvu knjigu, zbirku pjesama Poletarke (1894), i uređuje kalendar Neretljanin (1894–1895). Zajedno s Aleksom Šantićem i Jovanom Dučićem pokreće književni list Zoru 1896, a 1907. godine ulazi u redakciju političkog lista Narod. Tu razvija obiman publicistički rad usmjeren protiv okupatorskog austrijskog režima. Satire Iz zemlje Hirišime potpisivao je, zbog cenzure, sa S. Nikolajev. Godine 1910. izabran je za narodnog poslanika u Bosanski sabor, u kojem je imao opozicioni stav i naročito kritizirao vladinu školsku politiku. Za Prvog svjetskog rata Ćorović je zatvoren i određen da kao talac prati vojničke transporte, potom interniran u Bihać i Boldogasszonu, a odatle uvršten u vojsku. Po zatvorima je dobio tuberkulozu i vratio se, sasvim iznuren, 1917. godine u Mostar, gdje je za kratko vrijeme i umro. Ćorović je počeo dječijim, rodoljubivim i ljubavnim pjesmama, ali se ubrzo sasvim odao prozi. Dramski je rad Ćorović počeo vrlo rano, već u šesnaestoj godini, “šalom” u jednom činu Ljubomora. Poslije je dao i drame u tri (Ajiša, Zulumćar) i četiri čina (Kao vihor). Sve Ćorovićeve drame igrane su i u vrijeme postanka bile dosta popularne, naročito Zulumćar, s motivima iz mostarskog muslimanskog života. Ćorović je skoro istovremeno otpočeo pisati pripovijetke i romane i, radeći mnogo i vrlo brzo, uvrstio se među najplodnije pisce svog doba.
Drugo izuzetno važno ime tog vremena koje je usko vezano za kulturni život Mostara jeste Jovan Dučić (Trebinje, 1871 – Indiana, SAD, 1943). Gimnaziju je učio u Mostaru i Sarajevu, a učiteljsku školu u Somboru. Bio je učitelj u Mostaru, u Srpskoj osnovnoj školi i još nekoliko mjesta u Bosni i Hercegovini. Zajedno sa Šantićem vodio je uredništvo Zore, da bi krajem 1898, kad se iz uredništva povukao Šantić, Dučić sve do kraja 1899. godine bio urednik ovog lista. Tada odlazi na školovanje prvo u Švicarsku (Ženeva), a zatim u Francusku, gdje je 1906. godine završio Pravni fakultet u Parizu. Prešavši u Srbiju, postaje diplomata od karijere. Dučić i danas slovi za jednog od najznačajnijih pjesnika južnoslavenske lirike s početka 20. stoljeća.
Pjesnik koji je okupio Ćorovića i Dučića kako bi pokrenuo Zoru, a koji se i danas smatra jednim od simbola grada na Neretvi jeste Aleksa Šantić (Mostar, 1868 – Mostar, 1924). Osnovnu školu završio je u Mostaru, nakon koje odlazi u Trst kod ujaka, a zatim u Ljubljanu. Godine 1883. godine vraća se u Mostar, u kojem, osim nekoliko kratkotrajnih odsustvovanja i izleta, ostaje do kraja života. Radio je u trgovačkoj radnji svog oca, ali ga životne okolnosti i intimne težnje brzo zatim usmjeruju i na bitna područja njegova javnog djelovanja, pa je Šantić pokretač i učesnik brojnih kulturnih akcija, kao pjesnik, horovođa, kompozitor, recitator i glumac. Kasnije, s grupom oko lista Narod, stupa i u neposrednu političku borbu. U vrijeme aneksione krize bježi u Italiju. Kraj Prvog svjetskog rata, u kojem je zatvaran kao talac, dočekuje potpuno oronula zdravlja i u priličnoj materijalnoj oskudici. Književni rad, međutim, nastavlja do smrti. Sudeći prema broju objavljenih knjiga u posljednjih četrdeset godina, Aleksu Šantića možemo svrstati u red najpopularnijih pjesnika ne samo bosanskog već i južnoslavenskog prostora. U pitanju je pjesnik obimnog (više od sedam stotina pjesama) i izuzetno značajnog opusa kako na nacionalno‑političkom i kulturalnom recepcijskom nivou, tako i na nivou ocjena njegovog književno-umjetničkog kvaliteta. Njegova Emina zasigurno je jedna od najpopularnijih pjesama u Bosni i Hercegovini.
OD PREPISIVANJA KNJIGA DO ŠTAMPARIJE BEKIRA KALAJDŽIĆA
Opširan Katalog rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke svjedoči da je Mostar u periodu osmanske vlasti bio i središte u kojem su prepisivani rukopisi. Kao što je to slučaj i s drugim kulturnim centrima, i u Mostar su dolazili kako trgovci s raznih strana, tako i učenjaci i pjesnici. Neki od njih bili su na službi u Mostaru, najčešće kao kadije ili muftije, drugi nekim drugim povodom. Tako su, osim Mostaraca, na službi u Mostaru kao kadije bili pjesnici kao što su: Kamili, zatim Muhamed Nerkisi iz Sarajeva, Mehmed Efendizâde Ikbal iz Halepa i brojni drugi. U Mostaru su, kako piše Kadrić, nastajali i komentari poezije. Od komentatora poezije u Mostaru izdvajaju se: Hasan Zijai Mostarac, koji je sastavio komentar od četrdesetak strana na jednu kasidu Sadija Širazija, mostarski kadija Kamili, koji je komentirao jednu poemu hadži Derviša Žagrića Mostarca; znameniti Mostarac Šejh Jujo, koji je komentirao poznati stihovani rječnik Ibrahima Šahidija, Ali-Fehmi Džabić, koji je komentirao poeziju na arapskom jeziku...
Sama cirkulacija intelektualaca i pjesnika utjecala je i na prepisivačku djelatnost, pa su i do danas sačuvani brojni rukopisi prepisani u Mostaru. Zanimljivo je da je Mostar, i nakon što je prošlo vrijeme prepisivanja knjiga, jedno vrijeme ostao centrom štamparske djelatnosti u Bosni i Hercegovini. Jedno od najzaslužnijih imena za kulturni život Mostara prve polovine 20. stoljeća svakako je Muhamed Bekir Kalajdžić. Kada je čuo da vjerovnici Đure Džamonje, mostarskog političara, člana Bosanskog sabora i urednika Osvita, zbog dugova prodaju njegovu knjižaru i štampariju, Kalajdžić je bez oklijevanja kupuje i već 1. decembra 1911. godine dobija odobrenje za rad Prve muslimanske nakladne knjižare i štamparije (Muhamed Bekir Kalajdžić), a ekspozituru otvara i u Trebinju.
“Jedna od njegovih najvećih tekovina je svakako časopis Biser, koji pokreće na inicijativu mladog (rano preminulog) pjesnika Mirhaba Šukri Karišikovića, koji je tada službovao u Mostaru. Ideju podržava i grupa već afirmisanih muslimanskih književnika: Abdurezak Hivzi Bjelavac, Husein Đogo, Salih Bakamović, Omer A. Balić, Muhamed Behlilović i drugi, i već 1. juna 1912. godine izlazi prvi broj Bisera, lista za širenje prosvjete među muslimanima. Biser izlazi u svoja tri godišta: 1912/13, 1913/14. i 1918. Početkom januara 1913. godine Kalajdžić odlazi u Tešanj i nagovara Musu Ćazima Ćatića da prihvati mjesto urednika Bisera, što ovaj objeručke prihvata. Ćatić Biser preuzima od osmog broja i on postaje najbolji muslimanski list u to vrijeme. Period Ćatićeva boravka u Mostaru u 1913. i 1914. godini do početka Prvog svjetskog rata bio je najintenzivniji u njegovom književnom, osobito prevodilačkom radu”, piše Šarić. U okviru svoje Prve muslimanske nakladne knjižare i štamparije, gotovo paralelno s Biserom, Kalajdžić sredinom 1913. godine pokreće i drugu svoju ediciju “Muslimansku biblioteku”, koja je imala gotovo istu koncepciju kao i list. “Muslimanska biblioteka” izdala je približno 70 djela domaćih autora i prijevoda s orijentalnih jezika. Sam Musa Ćazim Ćatić preveo je dvanaest knjiga s turskog i arapskog jezika.
PRVI BOSANSKI ROMAN NAPISAN JE U MOSTARU
Među austrougarskim vojnicima koji su službovali u Bosni i Hercegovini našao se i Robert Michael. Na polasku prema Bosni 1908. godine ovaj oficir carske vojske ni slutio nije da će u zabačenim garnizonima dalekih krajeva carstva pronaći svoju duhovnu domovinu: Mostar. Fasciniran egzotikom orijentalnih elemenata Mostara, Michael grad na Neretvi doživljava kao grad iz bajki. Šetao je bučnom čaršijom, sjedio u mirnim vinogradima, obilazio svete izvore na brdima oko grada, zabezeknuto i pobožno posmatrao čudesni luk Starog mosta, pod kojim se zvijezde skrivaju i ogledaju – kako zapisa pjesnik u 16. stoljeću. Michael je svoje fascinacije Mostarom, tim gradom u kojem Orijent dolazi do izražaja neposrednije nego u mnogim gradovima duboko na Istoku, pretočio na stranice više svojih literarnih djela. “Ko se pri dužem boravku ovdje saživi s mjestom, taj se više ni u jednom drugom gradu Istoka neće osjećati kao stranac. Prisnost s Mostarom postat će čarobni ključ koji lahko i sigurno može otvoriti sve tajne Istoka”, pisao je austrijski oficir na službovanju u Hercegovini.
Njegova knjiga Mostar predstavlja prvorazredni materijal od velikog značaja za razumijevanje historije Mostara i vala evropeizacije koji su zapljusnuli ovaj grad nakon priključenja Bosne Austro-Ugarskoj. Taj val nije bio toliko veliki ni silovit kao u Sarajevu, pa otud i ne čudi što je Michael baš u Mostaru, tom vjekovnom središtu bošnjačke i bosanskohercegovačke kulture, pronašao Orijent. Iako sporije nego u Sarajevu, procesi “evropeizacije” utjecali su i na kulturnu klimu Mostara. U vremenu kad su forme zapadnoevropske književnosti počele prodirati u našu kulturu Mostarci su napisali prvi bosanskohercegovački roman Bez nade. Autor je potpisan kao Osman-Aziz, a riječ je o književnom dvojcu koji čine Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević.
Ova dva Mostarca predstavljaju jedinstvenu kulturološku pojavu u historiji bosanskohercegovačke književnosti. Nema pouzdanog odgovora na pitanje zbog čega su se ova dva pisca književno udružili, ali njihove biografije otkrivaju da su se zbližili još kao školarci u Sarajevu, potom studenti u Zagrebu, kao mladići i sugrađani koji su, pokrenuti istim idejama, pronašli zajedničko tlo za književnu djelatnost. “Književna produkcija Osman-Aziza nije, kao što je naglašeno, ni iznimno velika ni iznimno bogata. Ali, gledano s temporalnog aspekta te kratkotrajne zajednice, zatim s aspekta vremena u kojem je nastala, društveno-psiholoških prilika u kojim je oblikovana, objektivnih stvaralačkih potencijala njenih autora i karakteristika nacionalnih književnosti iz kojih je ona iznikla i koje su je usmjerile – predstavlja kapitalno bogatstvo književno-prosvjetiteljske i preporodne književnosti i kulture Bošnjaka, pa i Bosne i Hercegovine, odnosno njenih naroda uopće”, piše Safet Sarić u monografiji Osman-Aziz. Najznamenitija godina u njihovom zajedničkom radu može se smatrati 1895, kad je i objavljen roman Bez nade, njihovo najpoznatije i najbolje književno djelo. Kako ističe Muhsin Rizvić – još jedan Mostarac, koji je ostavio neizbrisiv trag na bošnjačku i bosanskohercegovačku književnu historiju i kritiku – riječ je o prvom bosanskohercegovačkom romanu koji, kao takav, ima posebno mjesto u našoj kulturnoj historiji.
KOVAČ VJETROVA I SNOVA
Hercegovina je stoljećima neiscrpno izvorište inspiracije i poetskog nadahnuća. Već od 15. stoljeća na njenom tlu pojavljuju se izuzetna pjesnička ostvarenja. Od Derviš-paše Bajezidagića do Fevzije Mostarca, mostarska poetska škola iznjedrila je neka od najvećih imena bošnjačke književnosti u orijentalno-islamskom kulturnom krugu. I nakon prodora zapadnoevropskih kulturnih paradigmi u bošnjačku književnost Hercegovina je ostala plodno tlo pjesničke inspiracije.
Jedno od najznačajnijih pjesničkih imena bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti prve polovine 20. stoljeća jeste Hamza Humo. Rodio se u Hercegovini, u Mostaru, 30. decembra 1895. godine, mjestu za koje je ostao vezan cijelog života. “I danas nosim u sebi uspomene iz djetinjstva, i cio moj zavičaj, mostarsku kotlinu. Čini mi se da ima nešto neiscrpno u toj kotlini, nešto žalobno i treperljivo. Liči mi na bajku po kojoj koračaju minareta i jablanovi, a život u njoj na snoviđenje”, zapisao je 1926. godine u Vijencu. Humo je porijeklom iz ugledne porodice iz koje je bio i alhamijado pisac Omer ef. Humo. U Mostaru je pohađao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. Nakon sarajevskog atentata 1914. godine, koji ga zatiče kao đaka mostarske gimnazije, uhapšen je, a zatim interniran u Mađarsku (Komarovo), a 1915. mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja rata služio je kao tumač i pisar u bolnici u Beču. Nakon rata, vraća se u Mostar, gdje maturira, a potom odlazi na studije historije umjetnosti u Zagreb, te u Beč i Beograd. U Zagrebu se druži s mladim pjesnicima Antunom Brankom Šimićem, Ulderikom Donadinijem i zemljakom Nikom Milićevićem i sam oduševljen ekspresionističkim pokretom. Godine 1919, pod utjecajem poetike ekspresionizma, napisao je i prvu zbirku pjesama Nutarnji život.
U vremenu između dva rata, kada najplodnije i najintenzivnije stvara, Humo je objavio više pjesničkih knjiga i svoje najčuvenije i najznačajnije djelo, lirski roman Grozdanin kikot (1927), koji će doživjeti više izdanja i biti preveden na nekoliko jezika. Specifičnost njegove proze, načina izgradnje likova i svijeta u ovom djelu, kao i pjesnički jezik kojim je natopljeno učinili su ga nesvodivim na klasične žanrovske odrednice. Odmah po objavljivanju ovog djela, književna kritika ocijenila ga je kao vrhunsko djelo južnoslavenskog modernizma. Tom se djelu i danas posvećuje zaslužena pažnja u školskoj lektiri i akademskim planovima i programima.
U jednom tekstu nije moguće čak ni pobrojati sve one koji su svojim radom i djelom doprinijeli kulturnom razvoju grada Mostara, a rođeni su Mostarci. Među njima su i Alija Nametak, Predrag Matvejević, Smail Balić, Abdurezak Hifzi Bjelavac, Husein Husaga Ćišić, Gradimir Gojer, Avdo Humo, Ibrahim Kajan, Ivan Kordić, Salko Nazečić i mnogi, mnogi drugi. Kao kulturni centar Hercegovine, Mostar je stoljećima bio važan i onim istaknutim kulturnim djelatnicima koji nisu bili rođeni u ovom gradu, ali su mu prirodno gravitirali. Drugima je bio važan kao mjesto inspiracije, iako nisu poticali s hercegovačkog tla. Treći su ga naprosto zavoljeli i svoje zemne ostatke ostavili pod gradom na Neretvi. No svi su oni oplemenili duhovnu i kulturnu biografiju Mostara. Među njima su braća Mak i Hamid Dizdar, Zuko Džuhmur, Lazar Drljača, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Alija Isaković, Skender Kulenović, Munib Delalić, Musa Ćazim Ćatić, Hivzija Hasandedić, Muhamed Šator i tako dalje, i tako dalje. Unedogled. A gdje su tek arhitektonski, likovni, muzički, pozorišni i svaki drugi oblici kulturnog izražavanja Mostara?
