Duhati i duhački

U udžbenicima Muzičke kulture, na svu sreću, navode se duhački instrumenti. Međutim, gledao sam svojevremeno i neke druge u kojima stoje duvački. Zašto duvački, ne znam. Znam da je osnova ove riječi duh, odakle se izvode riječi iz iste porodice: duša, disati, dušnik, odušak pa i duhati, odnosno duhnuti, a u navedenu semantičku skupinu spadaju i riječi dah, dahnuti, izdahnuti, dašak i sl. Još je gore gumu naduvati ili biti naduven i voziti auto s lošim izduvnim gasovima pa još bilesi, ne dao Bog, duvati u aparat za mjerenje prisustva alkohola u organizmu. Nažalost, nedavno sam čitao kako će se u Kantonu Sarajevo mjeriti izduvni gasovi, a može biti da je to mjerenje već počelo!

Gumu lijepo naduhamo ili još bolje napušemo, vozimo auto s dobrim izdušnim gasovima, zbog čega nećemo biti naduveni, a vala ni nadmeni, što je jezički bolje, ali etički potpuno nepravilno. A Muzička kultura nek sadrži duhačke instrumente, mada mogu i puhački, ali je to drugi izbor. A onda može i vjetar malo duhnuti s Neretve, bez obzira na to što je nekome nešto duhnulo.

Kihati, kihanje i kihavica

Može se u Pazaru, a vjerovatno i u nekim drugim, ali zasigurno ne svim sandžačkim mjestima, čuti netipičan, neorganski, netradicijski pa i nestandardni oblik glagola kihati – kijati, i imenice od ovog glagola: kijavica. Kad sam pitao mlađu populaciju kijaju li tako stari, dobio sam odgovor: jok! Inače, u ovoj riječi suglasnik h etimološke je prirode i stari joj je korijen kuh- (s dugim u), odakle je izveden glagol kihati, a iz istoga korijena dolaze riječi kašalj, kašljati i kiša, a što ima veze s onomatopejskim k'h' (gdje su birvaktile stajali stari tzv. poluglasi). Dakle, bosanski je eventualno kihavica, ali je bolje kihanje, a kad kišemo, pravimo sitne kapljice, kako su izvedene i riječi kiša i kišiti. A suglasnik š u kašlju i kiši mogao je nastati samo od h, u prvom slučaju od palatalizacije, a u drugom od jotovanja. A da Bog da pa da kihanja i kašlja bude manje, a kiše taman.

Liha i lihorka

E sad će mnogi reći kako pregonim, ali jezik i njegove činjenice neumoljive su. Svi znamo za šetku, kako je naziva Hevaija u svom Makbuli-arifu iz 1631, a označava mudru divlju životinju – lisicu. Praslavenski oblik ove riječi bio je *lis'- s tvrdim poluglasom na kraju riječi, od koje je kasnije u bosanskom izveden oblik lisica i lisac. U narodnim govorima, a što postoji i u lovačkom žargonu, pojavljuje se i oblik lihać, za oznaku mužjaka (s napomenom da nam rječnici daju podatak da se u Srbiji koristi oblik lijać, a što je posebno važno s obzirom na ovo što je poenta), a nekidan sam dobio potvrdu da se na Vlašiću, a vjerovatno i drugdje, koristi oblik lihorka, za ženku. Inače, uvijek naglašavam da je izuzetno važno čuvati narodni govor jer je on baza i što je to organski, neiskvareni idiom. Kad kažem čuvati, to znači govoriti.

Nije pouzdano potvrđeno, ali je moguća veza korijena lis- i lih-, jer u alternacijama s može preći u h, a u nekim nebosanskim južnoslavenskim izvorima h se može mijenjati s j. Zato ne treba čuditi da se hipokoristik za oznaku lisice pojavljuje u obliku lija. A šta je lija? Lija je ustvari po porijeklu liha (kako to potvrđuje i čuveni Petar Skok u svom Rječniku), upravo u skladu s promjenama s u h i kasnije h u j, baš kao što je to snaja, proja, vijoriti i sl. Da se vratimo izvoru! Lija je nastala od lihe, a bosanski (bošnjački) narodni govori čuvaju to h, kako potvrđuje lihać i lihorka, pa je razumljiva i liha. Jezik je zato neumoljiv. Znam da će se lihe i dalje šetkati oko kokošinjaca..., a ko će biti liha, a ko kokoš – do nas je.

Mahrama

U javnom prostoru odavno je metastazirala marama, potpuno istjerujući riječ mahrama, koja je upravo u ovom obliku u bosanski ušla posredstvom osmanskoturskog jezika, a pozajmljena iz arapskog, kako nas o tome obavještava A. Škaljić u svom čuvenom Rječniku turcizama. Bilesi, Vuk Karadžić navodi ovaj oblik u jednoj poslovici.

A da bi se dobila informacija o ovoj riječi, kao i mnogim drugim, treba posegnuti za rječnicima. A kod Škaljića stoji natuknica: marama v. mahrama, što znači da je ispravno ovo drugo, što dolazi iza skraćenice v. Iako daje oba oblika u natuknici mahrama, marama, nedvosmisleno je jasno da je prednost u prvom obliku, kako to potvrđuje i primjeri iz građe. U drugim bosanskim rječnicima stoji mahrama (istina, neki dopuštaju maramu, očito pod pritiskom dobrosusjedske javne riječi).

Bosanski jezik u svojoj historiji pisane i govorne riječi dao je mahramu (iako, zanimljivo, Hevaija 1631. navodi riječ ručnik za mahramu), a normiranje bi trebalo i moralo voditi ka mahrami.  Nažalost, kako vrijeme prolazi, sve je više marama u javnom prostoru, a mahrame ni za lijeka: iako je etimološki ispravna, iako je potvrđena u književnojezičkoj tradiciji, iako je tipična za bosanski jezik. A onda se licemjerno upinjemo u bosanski jezik i njegovu zaštitu i na sva usta o tome se priča. Počistiti svoju jezičku avliju, mnogo je jezičkog korova, otpada, truhlovine i raznovrsnih nanosa u njoj...

“I mehlemom rane maže”

Riječ mehlem obličkim je  porijeklom iz turskog jezika – melhem, iako je njezino porijeklo arapsko (merhem), s mogućom uporednicom u grčkom, mada je sumnjiva. U jednoj bosnevijskoj alhamijado pjesmi Mehmed ćatib Akova iz Bijelog Polja (prva polovina 19. st.) upotrebljava ovu leksemu, ali u različitim rukopisnim verzijama pojavljuje se merhem i mehlem: I bosanski jade (jadanje) kaže / i merhemom (mehlemom) rane maže...

Nekidan pred BBI centrom neka firma prodaje mehlem, što je svakako za pohvalu. Dakle, u bosanskom jeziku desila se zamjena mjesta skupine -lh- u -hl, dok u nekim drugim južnoslavenskim jezicima h nestaje, kako to npr. pokazuje hrvatska jezička praksa, koja bilježi oblik s -h-, ali daje prednost odnosno propisuje bez h. Bosanski to h čuva! Naravno.

Zijehati, zijehanje, zijeh

Kad nam se prispi, formalni nagovještaj tog stanja jeste zijehanje. Da, zijehanje. Možda nekima zvuči čudno, ali tako je. Etimološki rječnici kažu da je prasl. oblik bio *zijat ili *zevat s poluglasom na kraju ovih oblika, a na mjestu e u obliku *zevat bio je jat. Pregledom savremenog komparativnog stanja u slavenskim jezicima, primjećuje se da se ova leksema pojavljuje kao: srp. ekav. zevati, hrv. zijevati, rus. zevat, mak. da ziva, češ. zivnuti, polj. ziewac, dok je npr. u ukr. pozihati, slov. zehati, bjrus. pazjahnuc, bos. zijehati.

Ovaj bosanski oblik nažalost ne registriraju rječnici, iako se pojavljuje u narodnim govorima i književnojezičkoj praksi, što naravno ne znači da nema oblika zijevati. No, posebno su zanimljivi ovi oblici s -h-, jer su odraz stare izoglose koja povezuje među južnoslavenskim jezicima bosanski i slovenski. Ha nešto postoji u slavinama (slavenskim jezicima), to znači da se u bosanskom nije samovoljno razvijalo (iako naravno ima i takvih slučajeva), već da ima u ovom slučaju stariju slavensku poveznicu, a čim se nešto javlja, makar u dvama jezicima, to je već određena zakonomjernost. Zato bi u bosanskoj jezičkoj praksi, koliko god izgledalo neobično za savremenog govornika, trebao postojati i oblik zijehati.

A kad je riječ o vezi ove lekseme s drugima, ona je u skupini s glagolom zinuti, pri čemu je ovaj drugi oblik svršeni, a zijehati odnosno zijevati nesvršeni. U svemu tome došlo je i do svojevrsnog pomjeranja značenja, jer je prvo značenje glagola zinuti – otvoriti usta, a značenje glagola zijehati podrazumijeva duže trajanje otvorenih usta te podrazumijeva nagovještaj drijemeži usljed grčenja viličnih mišića. Isto je i sa zijehom.