Posmatrajući jedan od statusa Adreja Plenkovića na mreži X, neki neinformirani pratitelj mogao bi steći utisak da premijer Republike Hrvatske nije došao u posjetu susjednoj državi Bosni i Hercegovini, već da se ili šeće županijama lijepe njegove ili da je, čak, u službenoj posjeti Izraelu.
Na sastanku s notornim Amirom Gross Kabirijem, kontroverznim izraelskim “biznismenom” i predsjednikom Abraham grupacije, koji otkako je došao u Bosnu i Hercegovinu da preuzme posrnuli “Aluminij” ne prestaje izazivati skandale, Plenković se odlučio odaslati smišljenu provokaciju.
Iako hrvatski premijer tvrdi da se sastao s Kabirijem kako bi raspravio daljnje planove poslovanja “Aluminija”, “strateški važne tvrtke za Bosnu i Hercegovinu” po Plenkovićevim riječima, sasvim je jasno da je u pitanju sastanak sazvan zbog Južne plinske interkonekcije, strateški važnog projekta za Hrvatsku ali i odašiljanja određenih poruka.
Kabiri, koji je ne samo ostrašćeni cionist već i vatreni lobist za hrvatske interese, očito treba da upotrijebi svoj utjecaj, prije svega kod Amerikanaca, kako bi se pitanje južne interkonekcije riješilo u skladu sa željama i namjerama hrvatske politike. To konkretno znači osnivanje ili nove kompanije ili uspostavu “hrvatske” podružnice “BH gasa” kako bi južnom interkonekcijom suvereno upravljala hrvatska politika te tako držala kontrolni ventil s obje strane granice, čime bi osigurala i kontrolu nad političkim Sarajevom, a time i nad Federacijom Bosne i Hercegovine.
No, to su planovi koji se dogovaraju i bez znanja javnosti, pa je sasvim jasno da je ova posjeta služila i da se pošalje jedna provokativna poruka.
Naime, na sastanku premijera Plenkovića i direktora Kabirija na stolu su stajale samo zastave Republike Hrvatske i Izraela dok je zid krasila menora, kao logo Privredne komore Izraela u Bosni i Hercegovini. Nigdje traga bilo kakvom simbolu države na čijem se tlu održavao ovaj sastanak stranih predstavnika stranih država.
To je smišljena provokacija, uvreda i poruka nepriznavanja Bosne i Hercegovine kao suverene države, ali i bošnjačkog naroda kao političkog faktora. Nije slučajno što se sve to odigrava u Hercegovini, i baš u Mostaru, koji je Hrvatska politika zacrtala kao isključivo svoj prostor i svoj “stolni grad”.
Također je simptomatično to što se takve poruke šalju u saradnji s notornim cionistima, kojima se ukazala prilika da svoje dojučerašnje progonitelje, a današnje novostečene hrvatske prijatelje, poduče kako se kolonizira tuđa zemlja i kako se protjeruju nepoćudni starosjedioci.
Za to vrijeme jadna veleizdajnička “trojka” kao da i ne postoji. To je i razumljivo, jer je “trojka” nametnuta isključivo Bošnjacima kao dio projekta kontroliranog i postepenog svođenja Bosne i Hercegovine na kondominij Srbije i Hrvatske, a Bošnjaka na obespravljene i depolitizirane urođenike.
Na svim drugim nivoima nametnuta “trojka” praktično ne postoji, niti je iko išta pita. Takozvani ministar vanjskih poslova Konaković tu je da ga tapšu po glavi kao priglupog ali pridobivenog dobrog dečka, a navodni premijer Nikšić ima ulogu crvenog karanfilčića, cvijetka za ukrašavanje proslava hrvatskog zapišavanja teritorija Bosne i Hercegovine.
Istovremeno, u toku je prava kampanja, navodno navijačkih, a u stvarnosti politički inspiriranih napada, na bošnjačku omladinu u Mostaru, ali i na drugim mjestima po Hercegovini. S takvim neprestanim atacima i nepostojećom odbranom državnih i bošnjačkih interesa moramo se zapitati šta je sljedeće? Trebamo li očekivati da uskoro po Hercegovini, kao po Palestini, počnu nicati neki naseljenički kibuci?
