Renato Karamehić, Jegermajsterov san, “Zenit Books”, Novi Sad, 2020.

Renato Karamehić naš je pjesnik, Banjalučanin rodom i odrastanjem (Banja Luka je i njegova, između svih ostalih, kao što je i Bosna i Hercegovina njegova, između svega ostalog). A to “između svega ostalog” zaprema tih 6-7-8-9, ne znam koliko već hiljada kilometara, koliko je odavde do Göteborga (u čijem predgrađu živi evo već skoro dvadeset godina). Imamo mi pjesnika posvuda:

“Nedostaju još samo vjetar i tamni ogrtač / Dok stojim sam na usamljenom brijegu / Da bi se iskazala sva patetika / Mog sadašnjeg položaja // Napušteni ljubavnik vremenom će siguran sam / Uvjeriti sebe da je nova mehanička ruka / Mnogo bolja od one otrgnute / I toliko lakša za rukovanje // Razočarani prijatelj vjerujem / Moći će ispolirati svoju povredu / Pribaviti joj kakav skupocjen ram / I uživati u posjedu prestižne stvarčice // Ali ovo posrano dijete / Ko će njemu objasniti / Ti si sada velik / Imaš tri godine i treba da znaš / Da mama ne postoji / Mama je samo priča / U koju vjeruju bebe / I zaostali u razvoju” (Pampers Blues).

Malo je reći da istina boli. Istina ubija. Treba poslije ovako nasricanog i ispisanog povrh pjesme staviti taj naslov: Pampers Blues. Da umreš od smijeha; baš kao što umreš od istine. Samo što se malo ko usudi voditi preciznu evidenciju svojih smrtî. Renato Karamehić usudio se u ovoj knjizi. U ovoj knjizi toliko je pjesama koliko ima smrtî u njemu. Svaki put neizrecivih. Ušućenih. Pa onda tek nasricanih. Svaki kraj pjesme kraj je Svijeta – kojem je početak daleko toliko koliko si ti daleko od početka nove pjesme.

“Ulična svjetiljka / usisava krupne pramenove / zavijorenog snijega / samo da bi ih rasula po meni / čim zakoračim u njen krug // Još dvadeset svjetiljki do kuće // Hoću li stići / prije no što je zamete / bjelina” (Put).

“Svijet je ovaj zaumna molitva / bez početka središta ili kraja / mumla je neki nesretni demijurg / klečeći u ćošku svoje kelije / pun pokajanja / a mi smo kuglice na brojanici / i svaka glava je jedan vapaj // nek se rastvori sve stvoreno” (Pred svitanje).

Kao prvo: nema patetike. Sve ove riječi nisu nadodate, već su oduzete; nije kićena ta pjesma, ta najdraža lutka što jê se ruke prstima pokušavaju živo sjetiti, već je razgolićena. Kad nemaš više šta oduzeti pjesmi, onda je ona gotova – na način da je ispunjena. Hic et nunc. U čijem god dahu, u čijem god duhu. Zar bi pomislio da je tvoja pjesma samo zato što si je ti napisao?! Zar bi pomislio da je tvoja žena samo zato što si je ljubio?! I, uopšte, ko si taj “ti”, ko je taj “ja”?! Koncept autora kao creatora i autorstva kao creatio mogao je pristajati još jednom Goetheu, naprimjer; Fernandu Pessoi već nije (zato je, jadan, bježao u druge identitete, sa silnim pseudonimima), nije ni Zbigniew Herbertu, nije ni Novici Tadiću. I sve strmoglavije ne paše nikome kako se primičemo ovom dobu. Kao što riječ o smrti Boga pripada Nietzscheu, riječ o smrti čovjeka pripada pjesniku (da ne pišem velikim početnim slovom P). Poezija je danas riječ o smrti čovjeka, oteta od smrti i iz smrti onog koji je sriče... i koji je piše. Budući da onaj koji sriče i piše poeziju mora biti još i živ (osim toga što je umro i što umire stalno) – onda nužno izlazi da je poezija riječ iz budućnosti, iz vremena kad pjesnika više neće biti među živima. Definitivno. Dakle, smrt se saziva sama sa sobom u pjesmi. Kao što su se naoružane komšije u posljednjem našem ratu sazivali – s dva kraja onog što se zove No Man's Land, iz rovova na tzv. suprotnim stranama: Ima l’ ko karte? Ima l' kod vas cigara?

Ima li ko šta protiv istine? Ima. Imaju svi. I imaju sve. I sve što imaju je protiv istine. I zato je Gombrowicz bio u pravu kad je napisao da književnost nije stvorena za lijepo vaspitane tetke. One imaju cijeli svijet kao simulakrum i njima zato ne trebaju književnost ni poezija. A, da se ne lažemo, i Poezija sama je svoje vrste simulakrum; najsofisticiranija od svih kompenzacija za nepostojanje (za nepostojanje onog koji je stvara); jedina zastrtost, zaprtost, sklonjenost ili uskloništenost – u kojoj, kolišna god bila, nije tijesno i boli i radosti, i istini i laži, i praznini i ispunjenosti, i očaju i nadi, i zamuklosti i epifaniji... da se stisnu skupa, dok gore gruha i roka, dok se gore rastura takozvani Svijet, u sve generalnijoj i generalnijoj probi Armagedona.

“Moje iskustvo veli da su pjesnici / Funkcioneri ambisa / Ne susreću svijet kao izletnik novi proplanak / Pisanje poezije nije piknik // Ti hudnici ne traže riječ / Nego svijet ili barem djelić svijeta / U kom bi se moglo nastaniti / Njihovo ambisovanje // Otužna je ta njihova udžerica / Sklepana u trenucima najveće nužde / Ta Poezija / Uzor svakom graditeljstvu” (Pjesnici su rušenje u svijetu, odlomak).

I – šta će onda tu pjesma? Pogrešno postavljeno pitanje. Pitanje glasi: Šta ćemo onda mi tu? Šta ćemo uopšte tu (i konkretno, šta ćemo tu, ovdje i sad) – a takođe i šta ćemo mi tu s pjesmom, posebno? Ne čemu nam služi pjesma – već, čemu mi služimo, kad služimo pjesmi? Renato kaže da pjesma mora otvoriti vrata, kad je jasno da nema ni ključa ni vremena. Koja su to vrata?

To su vrata za ući (kojih nema, a svuda su i sve su ta vrata) – i to su, istovremeno, vrata za izaći (kojih nema, što znači da su jedna jedina i da svakom pripadaju samo njegova). Pjesma je ta koja se služi (čime bilo, šta god joj je potrebno, slobodna je time se poslužiti) – a ona sama ne služi ničemu i nikome. Kad to osjeti, shvati, prihvati i uprti (četiri faze (samo)spoznaje istine) – pjesnik postaje pjesnik: onaj koji služi, u jeziku, onako kako bogosluži (po)svećenik u hramu. Nijedna riječ nije tabu: i u tom smislu da se sve može kazati, reći – ali i u tom smislu da se svaka riječ može izbaciti iz pjesme ako joj nije tu mjesto. Pravu riječ često ne nalazi sam pjesnik: on samo eleminiše riječi koje nisu prave, i ako to radi dovoljno dosljedno, dovoljno uporno – prava riječ pronaći će njega (ako je dotle došlo). Inspiracija (svi mislimo da znamo šta to znači) nije dar – već je, kako sama latinska kovanica kaže, napor u-dah-ulaženja, udahovljenja. Napor.

“duva neki nasmijan/ podao vjetar // dva puta sam se osvrnuo / da provjerim jesu li krila na mjestu // zlu ne trebalo” (Pavlovljev let).

Kakvih je tu sve pridjeva moralo biti, da bi se reklo kakav je vjetar: možete zamisliti... To što je nasmijan, podao – to je pjesma, ovakva kakva je htjela da bude, sama izabrala: odbacujući, jedan po jedan, sve druge pridjeve koji su se gurali tu da upadnu. A ti sad lice u šake, podnimi se i čitaj: šta to znači – nasmijan, podao. I koja su to krila, i zašto su tu, zlu ne trebalo? I zašto je naslov taj koji je? Šta je pjesnik htio da kaže? Naravno, ništa nije htio da kaže. On se samo oglasio, u mediju neiskazivog, povodom onog što se ne može riječima kazati. Pjesma je tu – a njeno značenje, njen smisao, njeno interpretiranje u nama je. Ako nas ne mrzi da zagledamo. Poezija je (najgeneralnije što se može) medij neiskazivog; ako se realizuje u jeziku, onda pjesnička riječ izvire iz ćutanja (šutanja) te neiskazivosti: ona (ta riječ) ne kaže ništa – ona nas samo navodi tamo gdje bi se to neiskazivo moglo (oćućeno i ućućeno) skrivati. Fizičari, koji se bave materijalnim svijetom, njegovim ustrojstvom i njegovim kretanjem (odvijanjem) mogu legitimno (znanstveno) razglabati o “tamnoj tvari” i o Higsovom bozonu (kojih nema); a mi ne možemo, pjesnici, sricati neiskazivo (i to ne da bismo išta rekli!) – samo da bismo mu se približili...?! Sic!!!

 

SNIJEG

neobično krupne pahulje
lelujaju bez žurbe
nalik ceduljama
kojima neko dobro pozicioniran
na spratovima iznad
želi dojaviti nešto
od najveće važnosti

prije no što se
istope na mom dlanu
na jednoj od njih čitam – kucnuo je čas
na drugoj – čas još nije kucnuo
i tako mrznem se neko vrijeme
ubijam pahulje
moje su ruke mašine za dekodiranje
očiglednog
a onda zapalim cigaretu
i odgovaram
dimnim signalima