Pet stotina godina u Kazandžiluku ništa se promijenilo nije

Ova se krhka uličica sasvim izdvojila iz vremena. Sve ovdje miruje, spava. Svaki ljudski korak, svaka kretnja i govor bivaju razmrljani u tišini. Dok kroči kroz nju, čovjek biva svjestan da tišina ovdje ne nastaje odsustvom glasova i zvuka već naslagama godina. Teška je toliko da ima trenutaka kada se doimlje kako je cio sokak osvanuo u bakarnoj gravuri iz feudalnog doba. Odjednom, duboko iza zaumnog, čovjeka spopada strah kako će jednog dana ovaj sokačić postati pretijesan za vremenske naslage i da će se pod tim pritiskom sve rastočiti.

I lica kazandžija titraju pod paučinom tišine. I svako od njih kao da ne predstavlja samo sebe, osobu koja danas ovdje, u Kazandžiluku, iskiva ukrase od bakra, već i sve one koji su u ovih pet stoljeća na kojima stoji ova čaršija, na isti način, u istoj pogrbljenosti, jezika podvrnutog pod zube, istim pokretima ruku, u istoj zanesenosti i samoizbrisanju krotili bakar i u njegovo meso usijecali svoje vizije, uklesavali svoju emociju, ostavljali svoju dušu, tvrdoglavo tjerajući kakvu šaru koja nije htjela da se pokori pa im je izmicala htijući biti onakvom kakva ona hoće, a ne onakvom kakvom ju je majstor zamislio.

Sve je ovdje zaustavljeno. Kao da je davno nad Sarajevom huknuo vulkan i u jednom migu lavom prekrio cijelu dolinu. Usahlo vrijeme bdije u šarama utkanim u bakarno stijenje. Ovdje bi i voda prestala teći. Smanjen, čovjek se naprosto zagubi među zidovima od bakra, a to što korača, kupuje i prodaje samo je privid njegove mašte. Kao da je zarobljen, kao da je uklesan, kao da je okalajisan, sunce ga ogrijalo žarko!

NICANJE ČARŠIJE

I kad bije kazandžijski čekić, njegov odjek ne pogoni vrijeme, već utvrđuje njegovu zarobljenost u trenu. Taj tren nije minuo, niti se ponavlja, niti kruži u vremenskoj datosti, već naprosto biva, niotkud. On odvijeka traje u svijesti našoj o poimanju minulih stoljeća. Koliko je vrijeme, dragi Bože! Taj uzvik što se sasvim nenadano otkine od misli i sklizne niz usne moguć je samo ovdje, na mjestu na kojem nam zaustavljena doba daruju konačnu sliku o golemosti svekolikog vremena u kojem se mrvi čovjek, rasipa se njegovo sanje, unedogled. Vrijeme je ovdje gusto, spresovano, ako igdje na svijetu još postoji mjesto gdje bi se mogao vidjeti Borgesov alef, onda je to ovdje, samo da ovi dućani umjesto ardije imaju podrume, do njih basamake i stepenik na kojeg bi čovjek rahat polegao obraz i zagledao se u prostor da u miru potekne do vlastitog snoviđenja i da samog sebe zatekne tamo, u snohvatici.

A historičari i drugi ljudi koji razmotavaju vremenska klupka i razmrsuju događaje, uvjereni da se ono što je minulo može poredati paralelno niz vremenske tokove, kazuju da se kazandžijski zanat u Sarajevu prvi put spominje u defteru iz 1528. godine, skupa s još 34 zanata. Evo, Nedim Filipović, koji je proučavao i analizirao te davne spise, kazuje da je u prvom katastarskom defteru, sastavljenom 39 godina prije ovog, nabrojano upola manje zanata – 17. Znači, za četiri decenije u Sarajevu niklo je 18 novih. Svake dvije godine otvarane su radnje iz kojih su izlazili novi proizvodi na koje je ovdašnji čovjek tek trebao naviknuti. Zar nije zapanjujuća brzina kojom su nicale čaršije ovdje, na raskrsnici puteva koji su vodili od Koševa, preko Broca, na istok i od Faletića na jug i zapad, gdje će se formirati pravi trg na kojem će kasnije nići sebilj da ga zauvijek obilježi i odredi čelo ovom gradu.

A onda se brzina utrostručila. U narednih 26 godina u Sarajevu je postojalo “80 različitih zanata organizovanih u jake esnafe”. Kazuje to historičar Alija Bejtić u knjizi Stara sarajevska čaršija, jučer, danas, sutra. Potvrđuje to i Hamdija Kreševljaković u studiji Sarajevska čaršija, njeni esnafi i obrti. On navodi da je tada već bila formirana cijela sarajevska čaršija. Svoj opis pokreće od Ajas-begove džamije, koja je nekada stajala tačno na mjestu gdje danas stoji Hotel “Central”. Taj Ajas-beg, saznajemo, bio je sin Isak-bega Abdulhajeva, rodom iz Visokog, pa je i ondje podigao mnoge građevine, formirajući tako urbanu jezgru na isti način na koji je Isa-beg Ishaković formirao jezgru Sarajeva. Ovdje, u polju podno dvora, pored džamije podigao je medresu, javnu česmu, kupatilo, a poznato je i Ajas-begovo vrelo. Niko ne zna gdje se tačno nalazilo, ali, smije se kazati, iz njega je izavrla sarajevska čaršija.

Ima nešto silovito u priči o Ajas-begu: u dva je navrata, kazuju, bivao imenovan za bosanskog beglerbega i još kažu da je osvojio Herceg-Novi i da je tada promaknut u pašu; eto, ta priča nas tjera da skrenemo s glavnog toka vlastite pripovijesti. Pa ostavimo za čas opis čaršije i krenimo za Ajas-pašom – ako ništa drugo, tako ćemo lakše pojmiti brzinu kojom se Sarajevo razvijalo. Očas posla evo nas u godini 1472. Vidimo Ajas-bega na čelu vojske kojoj nema kraja; šapuće se: glava joj je u Travniku, a rep u Sarajevu. Historičari kažu da je brojala više od 30.000 dobro naoružanih ljudi. I još kazuju da je to, nakon zauzeća Bosne, bila prva velika akcija osmanskih snaga. Iako su Ajas-begovi jurišni odredi zakonačili čak u Flandriji, Matijaš Korvin ipak ostade u Jajcu. Hiljade logorskih vatri plamti od Jajca do Trsta. Iz Sarajeva im odgovaraju prve pasvandžijske mušumalije, gore tanko, kao svici zagubljeni u noći. Iz tog svjetla niče grad. U njemu će Ajas-paša ostati upamćen po džamiji.

U mahali formiranoj uz Ajas-begovu džamiju izrasla je čaršija sabljara. Bila je velika i važna. Dućani su se tu, jarane, tiskali jedan uz drugi, iz njih šištalo je okaljeno gvožđe, u ritmu koračnice dobovao je čekić, cijuk bezbrojnih bruseva na kojima su se u dlaku izvlačile oštrice nakrivljenih šamširki i kilidžanki i paloša i na samom vrhuncu rezak fijuk od kojeg bi besposlenim posmatračima i buljucima dječurlije zastajao dah kada bi glavni majstor nakićenom sabljom u tri poteza sasjekao lelujajući svileni konac istrgnut iz gajtana za probe, pokazujući pritom, kobajagi, zlurad osmijeh ispod brkova usukanih po tatarski, dok bi još jednom, namigujući vragolasto, oštricu sablje provlačio kroz grumen plemenitog bosanskog voska koji joj je osnaživao britkost... Tu, u Čaršiji sabljara, kažu, samo je Ajas-begov vakuf imao 22 dućana.

Silne su sablje ovdje kovane. Samo za vojsku koju je opremio Ajas-beg te 1472. trebalo je, dakle, više od 30.000 sablji. Koliko sabljara treba da radi danonoćno i koliko im treba vremena da iskuju tolike sablje? Zar ne govori to sve o razvoju Sarajeva i njegovog zanatstva? Dva puna stoljeća, gotovo svakog proljeća tekla je iz Istanbula rijeka vojske i rasla usput, usisavajući svekolike pritoke na putu kroz osvojene zemlje. Sporo se približavala Bosni i nastavljala dalje do Budima, do Beča... A trebali su još i nadžaci i buzdohani i topuzi i čizme i pojasevi i fišeklije i puške i kazani i tendžere, i sve to u desetinama hiljada, u stotinama, milion pari obuće da napraviš pa opet da ne dotekne... Kad su došli Austrijanci, oni su Ajas-begovu džamiju pretvorili u konjušnicu. Na kraju je nestala u požaru 1879. godine, a na njenom mjestu Vakufska direkcija izgradi “privlačan objekt u pseudomauarskom stilu poznat kao ‘Ajas-pašin dvor’”, kako to zapisa Ahmet Mehmedović u knjizi Upravljanje vakufima u BiH 1847–2017. Sabljara tad već odavno nije bilo.

MEĐU TABACIMA

Čaršija tabaka protezala se uz samu desnu obalu Miljacke. Donji tabaci sterali su se od Latinske do Careve ćuprije, a odatle do Šeherćehajine išli su Gornji. Zatvorimo li za tren oči i potonemo li u ono vrijeme, nestat će ispred nas, kao rukom odnesena, Obala Kulina bana s cjelokupnim svojim asfaltom. U vrelini mašte rastopit će se tramvajske šine, pod njenim pritiskom isfrcit će oči semafora, a taj kameni podzid kojim su u austrougarsko doba okovali obalu sasvim će se, sam od sebe, razidati. Tad će se obala, kao kakvom nevidljivom dizalicom, spustiti do vode, nad kojom čuče pocrnjele stražnjice tabačkih dućana. Ispod njih izviru uske drvene platforme s ogradom i usijecaju se u vodu. Na tim platformama, kleknuti nad vodom, u jednoličnim kretnjama, tabaci valjaju i premeću teške natopljene kože koje tek treba štaviti i proliti litre znoja prije nego što odu za tim pogrbljenim ćurčijom koji žurno gazi kaldrmom između tabačkih radnji. Ali to nije nikakav ćurčija, jer čak ni oni sami sebi ne mogu priuštiti tako raskošan ćurak, velik, do zemlje. Samo jedan čovjek na cijeloj čaršiji potpuno nestane pod svojim bogatim ćurkom i svi će ga odmah prepoznati. To je Hadži Salih, trgovac, čovjek veseljak. Eno ga, maramu je privezao preko nosa i još se više zgrbio, kao da i na taj način želi izbjeći smrad neštavljene kože što se širi oko tabaka i njihove čaršije. Za njim, bosi, izdrpani, otvorenih usta, davno obvikli na svaki miris koji čovjek nosi sa sobom, koračaju hamali pretovareni janjećim kožama koje je Hadži Salih tek pazario. Kupio ih je, kao i svake godine, u dućanu Smail-aginom pa sada žuri da što prije zamakne kroz Aščiluk, kroz Halače, kraj Brusa bezistana, kroz Abadžiluk, u Kolobaru. Ondje će u dućanu, dok šegrti budu slagali kože u magazu, kotrljajući među prstima zrna tespiha, još jednom okrenuti cijeli račun, da samog sebe uvjeri kako je i ovaj put poslovao kako valja.

Godina je 1213, a po franački skoro okrugla – 1799. Izmiče, dakle, još jedno stoljeće, a čaršija se u svom dokonstvu još iščuđava kako se to, za Boga miloga, sam od sebe – i nenadano, vele – sruši svod na Kozijoj ćupriji, pa svako brže-bolje potegni uz Miljacku da vlastitim okom vidi. I da može mišlju svojom, pogledom ili kako drugačije proviriti iza sudbinskih zastora, taj osmijeh zadovoljstva zaledio bi se Hadži Salihu u isti mah na usnama. Vidio bi ondje sebe, hudnjaka koji posljednji put kupuje kožu u dućanu koji još zovu Smail-aginim, mada je tabački ćehaja, hasećija Smail-aga, koji je često išao u Stambol radi plata, preselio još pretprošle godine te ga sahraniše na Hambinoj carini i vidio bi da ni njega za koji mjesec više neće biti nigdje na ovom svijetu. Vidio bi i to kako će se nekoliko narednih mjeseci ljudi iščuđavati tome da je bio “pripadnik Jabučarev”, a o tome se pronese čaršijom glas tek kada ga spustiše u zemlju. I nakon tih sašaptavanja punih ibreta svijet bi ga potpuno zaboravio i ne bi od njega ni spomena ostalo da ne bi Mula Mustafe, onog siromaška, pisara, što je imao dućan pod Sahat-kulom, te, samo nekoliko dana prije nego će zapisati nekoliko riječi o smrti Hadži Salihovoj, prihvati se džuzhanluka u Husrev-begovoj džamiji, te je već počeo svaku večer učiti po jedan džuz iz Kur’ana pa mu je za tu službu vakufski mutevelija odredio čorbu i dvije fodule iz Husrev-begova imareta u kojem je te godine popravljena peć. Tek će ga on, kada dođe do njega glas da je preselio, zabilježiti u svoje ćitabe i tako će u narednih pet stotina godina, svaki put kada se otvori Mula Mustafina knjiga, on, Hadži Salih, ponovo zaživjeti u pitanju dalekih potomaka: Kakav je zbilja bio čovjek ovaj Hadži Salih, koji potroši vijek trgujući u Kolabara hanu?  

Tabaci su, kako je to bio običaj, imali svoju zasebnu džamiju jer nije bilo poželjno da se miješaju s ostalim vjernicima zbog mirisa koji je na njima ostavljala koža. Od Tabačke džamije išla je Fišekčijska čaršija, a za njom paralelno s Donjim i Gornjim Tabacima Terezijska, Aščiluk i Berberska čaršija. U današnjem Kundurdžiluku bila je Češljarska, odnosno Tarakčijska čaršija. Uz Gazi Husrev-begov bezistan, na strani do Begove džamije, formirana je Kujundžijska čaršija, odnosno Mali i Veliki kujundžiluk. U produžetku Kujundžiluka, uz Stari jevrejski hram, čaršiju su imali ribari, odnosno balugdžije, pa se zvala Balugdžijska čaršija. Uz Begovu džamiju razvilo se najviše čaršija: Veliki i Mali mudželiti, gdje su radili knjigovesci; Veliki i Mali ćurčiluk, u kojima su dane provodili majstori koji su krojili krzna, a poznati su bili po proizvodnji ćurka, odnosno prsluka od ovčije i kozije kože, a kad se neko plaho naljuti, kaže se: “Okrenuo ćurak naopako”; Čizmedžiluk se nalazio do same džamije i ondje su se proizvodile izme, tomake, mestve i još štojekakva obuća; a na strani do Kolobare čaršiju su imali kazazi, koji su pravili ukrase od tekstila, pletivo, pelegare za heklanje i konce za šivenje. “Sa sjeverne strane spomenute džamije, Kolobare i Mehmedbegovog bezistana formirali su se Sarači, a na južnoj strani tog bezistana i Kolobare bazerdžani (trgovci). S istočne strane Brusa-bezistana Abadžiluk, a s južne Nalčadžije. Oko Baščaršijske džamije formirale su se čaršije: Halači, Bravadžiluk i Kazandžiluk. Oko Firduz-begove banje Mali sarači, Atari (drogeristi) i Halvadžiluk. Oko Čekrekčijine džamije Kasapi, Sagrdžije, Kovači i Puškari, onda Samardžije i nešto podalje Bojadžije. U tri bezistana sjedili su trgovci. U onom dijelu čaršije koji se sterao na lijevoj obali Miljacke radili su pretežno zildžije (zvonari), kantardžije i nožari ili bičakčije, te se po tome ta čaršija zvala Zildžiluk, mada je u njoj bilo i nekih drugih obrtnika, kao što su mesari, berberi, samardžije i tabaci”, piše Kreševljaković.

TIŠINA U KAZANDŽILUKU

I vraća se čovjek, mišlju i svim svojim, u Kazandžiluk. Tišina ovog sokaka razređuje se tijelima turista koji su bezobzirno nagrnuli kao u krdu. Njihova ushićenost sarajevskom starinom trajat će taman toliko dok ne izađu iz ovog sokaka, pa ih vodiči ne posade za jedan od stolova u Bravadžiluku, gdje će gladno popadati po ćevapima, po burecima, po pirjanima i dolmama. Čovjeku zaronjenom u vremenske naslage zakovrnute u kugle u kojima se skupilo sve vrijeme potrošeno ne samo ovdje nego širinom cijele Baščaršije od njenog nastanka pa do sadašnjeg trena trebat će mnogo više vremena da izađe iz začaranosti koju stvara u njemu osjećaj da je za jedan neizbrojiv tren, koji možda nije trajao duže od prostora između dva udarca kazandžijskog čekića o bakarnu plohu, bio zarobljen na mjestu gdje ništa ne prolazi i gdje se skupljaju svi događaji, svaka riječ, svaki san, svaka misao, sve ono što je bivalo i sve ono što je trebalo da bude ovdje, u tišini, koju već pet punih stoljeća kazandžije, istom rukom, uklesuju u šare od bakra. Taj osjećaj, ta duboka slutnja koja će trajati danima nanovo će ga opet pozvati ovamo.

Ne valja, nikako, iz Kazandžiluka odjednom istrčati na obično svjetlo dana rašireno na Baščaršijskom trgu oko sebilja, niti izjuriti na drugu stranu, u Bravadžiluk, gdje s Trebevića sunce virka u lica nadnesena nad tanjirima. Najbolje je zamaknuti sa sredine Kazandžiluka, kroz tijesni đirum ući u uski Luledžin sokačić i popiti kahvu u “Malim dairama”. Tu, iza bijelih zidova kuće koju je prije dva i po stoljeća ustanovio kazandžija Hadži Osman Hadžimuharemović, više od sto godina cijela je sarajevska čaršija, svi zanati iz svih esnafa, školovala svoje šegrte, a posljednji učitelj bio je hafiz i kaligraf Mustafa Muhi, koji se istovremeno bavio izradom lula, čibuka i nargila, pa je po njemu i cijela mahala dobila naziv Luledžina. Na zidu koji gleda u nas u kamen uklesan stoji natpis koji nas obavještava da je u ovoj kući deset godina, sa svojom porodicom, živio Mak Dizdar, pjesnik koji nije umro ni preselio, već ostao zauvijek zatvoren u alefu bosanskog srednjeg vijeka u kojem na sve strane kovitlaju stećci, kovači, dijaci, strojnici, i gosti, i starci, i didovi, i rugsaška gospoda, i kaznaci, i dažd jedan pravedni pada, pada, pada... Nema boljeg mjesta da se mašta o tome kako tamo negdje, iza ovih zidova utrnulih od kazandžijskog kvrckanja, u tajnom prolazu sakrivenom pod kakvim mengelama u jednom od 34 kazandžijska dućana, moraju postojati basamaci koji vode u podrum, pod Baščaršiju, i da mora na njima postojati takav stepenik na kojeg bi se rahat mogao nasloniti obraz i dugo gledati u prazninu, sve dok nam se ne pokaže ta veličanstvena kugla, alef u kojem se čuva sve vrijeme, i u njemu svi događaji, sva lica i ljudi, i riječi njihove, sve što je potrošeno ovdje na Baščaršiji u posljednjih pet stotina godina, i sva stoljeća, do kraja vremena, koje smo već potrošili, Bog sami zna kada i na što, ali mi to još ne znamo i čvrsto vjerujemo da postoji još koje stoljeće skrajnuto ustranu samo za nas.