Kada je 1. aprila 1081. godine došao na prijestolje, car Aleksije I Komnenos uspio je stabilizirati krhko Bizantsko carstvo. Međutim, Seldžučko tursko carstvo nalazi se pred vratima Konstantinopola, dok su Turci držali grad Nikeju, skoro 100 km jugoistočno. Suočen s ovom situacijom, Aleksije je odlučio zatražiti pomoć.
Primio je vojnu pomoć od raznih franačkih i drugih vitezova koji su se vraćali s hodočašća u Svetu Zemlju i vidio iz prve ruke koliko su ti ratnici bili učinkoviti, pa je pisao papi Urbanu II.
Car, koji je želio poboljšati odnose između bizantske i latinske crkve, vjerovatno se nadao da će biti poslani nek plaćenici koje bi mogao smjestiti među svoje snage. Na kraju je dobio mnogo više pomoći nego što je očekivao.
DEUS LO VULT!
Bio je 27. novembra 1095. Papa Urban II, potomak franačkog plemstva, proveo je prethodne mjesece putujući kroz zemlju svog rođenja. Pozvao je prijatelje, rođake, poznanike i sve druge za koje je mislio da bi mogli biti zainteresovani za novi poduhvat koji je nameravao da predloži. Mnogi od ljudi koje je posjetio izrazili su interes, a on ih je zamolio da dođu na sabor koji će sazvati kasnije te godine kako bi o tome razgovarali.
Na taj dan u novembru, papa se popeo na platformu postavljenu u polju na periferiji Clermonta u Francuskoj. Bilo je prisutno veliko mnoštvo puka koje je došlo da ga čuje, a glas mu se orio.
Urban je govorio o tome kako je car Bizantije zatražio pomoć od svoje latinske kršćanske braće protiv Turaka, čije su vojske sada kontrolisale Jerusalem i okupile se blizu Konstantinopola. Slikovito je opisivao fantastične priče o uništavanju kršćanskih crkava i silovanju i ubijanju hodočasnika koji su pokušavali da putuju ka Jerusalemu. I pitao je ko bi trebao da ispravi ove nepravde, ako ne ljudi koji su stajali i slušali ga?
Papa je zatim govorio svojim slušateljima kako je crkva godinama pokušavala da posreduje u primirju među evropskim vitezovima – s malo efekta. Ali sada je postojala prilika da ti ljudi, rođeni i obučeni za rat, govorio je, upotrijebe svoje vještine za plemenit, zapravo sveti, cilj.
Među mnoštvom su počeli da se javljaju povici “Deus lo vult!” (“Bog to hoće!”). Mnogi od ljudi koje je Urban ranije posjetio došli su na sastanak sa križevima i počeli ih kačiti na svoje tunike. Drugi, videći šta rade, iscjepali su tkaninu i napravili svoje bijele križeve, kačeći ih na ramena. Bili su označeni križem: crucesignati. Križari.
PETAR PUSTINJAK
Urban je očekivao da će iskusni ratnici krenuti ka Konstantinopolu, ali ono što nije predvidio bio je popularni entuzijazam koji je njegov poziv izazvao. Konkretno, čovjek po imenu Petar Pustinjak počeo je propovijedati Križarski rat, inspirirajući ogromne mase običnih ljudi da ga prate.
Petar je bio, tvrdi historija u opisima njegovog izgleda, malehan i poprilično ružan čovek s licem koje je neobično ličilo na magarca kojeg je stalno jahao. Njegove noge bile su bose, a odjeća neoprana, ali je govorio s strašću o potrebi da se brane sveta mesta. Navodno je Petar pokušao da ode na hodočašće u Jerusalem ranije, ali su ga Turci zaustavili i mučili.
TRI KRIŽARSKA POHODA
Križarski rat (nazivan i "narodnim" ili "Križarskim ratom sirotinje") Petra Pustinjaka nije bio jedini koji je krenuo ka Konstantinopolu. Postojala su još dva. Postojao je Njemački križarski rat, nazvan tako jer je počeo iz te zemlje, i Prinčevski križarski pohod, koji je bio mnogo bliži onome što je Urban imao na umu.
Prinčevski križarski rat predvodila je grupa visokorangiranih franačkih i normanskih plemića. Bili su iskusni ratnici koji su imali dobru predstavu o onome što im je bila zadaća. Da finansiraju svoj dio Križarskog rata, ovi ljudi su morali prikupiti otprilike pet puta svojeg godišnjeg prihoda. Mnogi su uzeli zajmove, drugi su stavili hipoteke na velike dijelove svojih posjeda. Glave porodica su se zadužile kako bi ispunile svoje zakletve. Križarski ratovi su uvijek bili financijski gubitak, barem u začetku pohoda, prije nego su se namirili nemilosrdnom pljačkom, naravno, sve u ime Boga za kojega je papa rekao “da upravo to hoće”.
Pažljiva analiza historijskih zapisa pokazala je da su križarski ratovi uglavnom vođeni od strane određenih porodica. Udruživali su se da podrže ljude koji odlaze na Križarski rat, prikupljajući sredstva za njihovu podršku i brinući se o njihovim posjedima dok su bili odsutni. Ova posvećenost nastavila se kroz generacije koliko god su Križarski ratovi trajali, iako je to predstavljalo opterećenje za porodično bogatstvo. Ni jedan kralj nije učestvovao u Prvom križarskom ratu.
KRIŽARSKI NEUSPJESI
Prvi križarski rat, predvođen Walterom Sans Avoirom, stigao je u Konstantinopol 20. jula 1096. godine; vojska Petra Pustinjaka stigla je malo kasnije, 1. avgusta. Pomalo zatečen ovim hordama siromašnih seljaka, začinjenim nekolicinom iskusnih vitezova, Aleksije je naložio da se prebace preko Mramornog mora u kamp kod Hellenopolisa. Plan je bio da čekaju tamo, ne praveći nikakve probleme, dok ostatak križara ne stigne. No, seldžučki grad Nikeja bio je samo 40 km jugoistočno od Hellenopolisa, i nakon nekoliko meseci čekanja, neki od nestrpljivih ljudi počeli su da pljačkaju u tom pravcu.
Kada su prvotne pljačke bile uspješne, ratna groznica zahvatila je kamp i, dok je Petar bio odsutan, svi su krenuli na jug da napadnu Turke. Ali su bili potpuno uništeni, a žene i djeca koji su pratili križare odvedeni su u ropstvo.
No, ovaj neuspjeh nije bio tako potpun kao Njemački križarski rat. Ovaj se sastojao od tri odvojene grupe vitezova koji su postali poznati po masakriranju Jevreja na svom putu kroz Njemačku. U većini slučajeva, lokalni biskupi su pokušali da zaštite jevrejsku populaciju, ponekad uz značajan rizik za sebe. Ali onda je Njemački križarski rat skrenuo svoju pažnju na gradove sa jevrejskim populacijama i bez stalnog biskupa, gde su ih pobili na hiljade. Međutim, kada su ti križari pokušali da pređu u Ugarsku, nastavljajući s pokušajima pljačkanja, bili su uništeni od strane tamošnjih vitezova.
Walter Sans Avoir u prijemu kod kralja Ugarske
Većina ljudi u to vrijeme smatrala je ovo Božjom kaznom za njihove postupke.
OSVAJANJE JERUSALEMA I POKOLJ
Maja 1097. godine započeo je prvi pravi Križarski rat. Prvi križarski kontingent predvodio je vojvoda Boemund iz Taranta u Italiji, dok su ga pratili i plemići poput Huga iz Payensa i Godefroi de Bouillona, francuskog plemstva iz sjeverne Francuske. Gospodar Taranta bio je nekadašnji normanski vitez koji je postao čovjek od velikog bogatstva i vlasti u Italiji, a njegova vojska bila je sastavljena od njegovih vitezova, njihovih podržavalaca i plaćenika iz Normandije, Italije i Francuske.
Prije nego što su krenuli prema Konstantinopolu, križari su se zaustavili u Cezareji, važnom hodočasničkom mjestu. Ali prije nego što su stigli na cilj, u posljednjim mjesecima 1097. godine, križari su se suočili sa teškim borbama, kao što su na primer bitke kod Dorileje i Jerevša.
Na kraju su stigli u Konstantinopol, sa više od 20.000 ljudi, uključujući vitezove, njihove podržavaoce, hodočasnike i žene. Iako su mnogi od njih došli sa željom da osvoje Svetu Zemlju, posle dolaska, došlo je do nesuglasica i sukoba među njima. Koncept križarskog rata nije bio ujedinjujući za samu vojsku. Ratnici su postavili svoja nastambe, a tokom 1098. godine krenuli su da osvoje prvu veliku tvrđavu.
Križari su se suočili s težim sukobima i borbama, ali su na kraju uspjeli da zauzmu i presjeku put prema svetom Jerusalemu. Početkom jula 1099. godine, križarske snage su napustile Konstantinopol i krenule prema Jerusalemu.
Prema historijskim zapisima, oni su se suočili s velikim otporom, ali su na kraju, 15. jula 1099. godine, zauzeli grad. Upad je bio prepun nasilja i masovnih ubistava, dok su se križari radovali svojoj pobjedi i postavili Kraljevinu Jerusalem.
Križari su upali u grad i počeli su masovno ubijati njegove stanovnike. Historijski izvori, uključujući zapise kao što su “Gesta Francorum” i izvještaji drugih hodočasnika, sugeriraju da je veliki broj muslimanskih civila, ali i jevrejskih stanovnika, bio ubijen. Prema nekim izvorima, hiljade ljudi su poginuli tokom masakra, a križari su posebnu aktivnost posvetili silovanju žena.
Najveći dio nasilja je bio usmjeren prema muslimanskim, ali i jevrejskim stanovnicima. Križari su upali u džamiju Al-Aqsa i ostala svetišta, pretvorili ih u crkve i pritom vršili javna pogubljenja. Prema izvorima, bilo je ubistava, mučenja, pa čak i spaljivanja ljudi u velikim grupama, ali križari su opravdali svoja djela Božjim zakonom, smatrajući da su njihova djela pravedna i u službi “jedine prave vjere”.
Križari su džamiju Al-Aqsu nazvali Templum Solomonis (Solomonov hram) i koristili je kao svoju crkvu, dok su dio kompleksa koristili kao sjedište reda templara, poznatog kao Red vitezova Templara. Ovaj period je završen kada je sultan Salahuddin (Saladin) 1187. godine ponovno osvojio Jerusalem i vratio Al-Aqsu u njenu prvobitnu funkciju - islamsku džamiju.
Nema zabilježenih osuda od strane papinstva ili crkvenih vlasti za počinjene masakre i silovanja. U stvari, mnogi u zapadnoj Evropi su slavili osvajanje Jerusalema kao božansku pobjedu i smatrali su da su postupci križara opravdani u okviru svetog rata protiv nevjernika.
VIŠE: Rijeke muslimanske krvi tekle su Jerusalemom
Papa Urban II umro je 29. jula 1099. godine, svega nekoliko sedmica nakon što su križari zauzeli Jerusalem. Prema nekim izvorima, papa nije doživio da sazna za konačnu pobjedu križara jer je umro nekoliko dana prije nego što je vijest stigla u Rim.
Petar Pustinjak preživio je svoje križarske neuspjehe i pridružio se glavnim križarskim snagama pod vodstvom Gotfrida Bouillonskog. Nakon zauzimanja Jerusalema 1099. godine, Petar se vratio u Evropu, ali njegova daljnja sudbina nije dokumentovana s preciznošću. Prema nekim izvorima, Petar se povukao u anonimnost i nastavio svoj monaški život do svoje smrti, ali tačan datum i okolnosti njegove smrti ostaju nepoznati. Pretpostavlja se da je umro u prvim godinama 12. stoljeća, vjerovatno oko 1115. godine.
ČAST SALAHUDDINOVA – ISTINSKI VITEZ
Kada je Salahuddin (Saladin) ponovno osvojio Jerusalem 1187. godine, njegova je reakcija bila znatno drugačija od one koju su križari pokazali 1099. godine. Prema historijskim izvorima, Salahuddin je postupio s velikom milošću i umjerenošću prema stanovnicima Jerusalima
Nakon što je preuzeo grad, Salahuddin je dopustio kršćanima da otkupe svoje živote plaćanjem otkupnine, a onima koji nisu mogli platiti, često je bio oprošten dug ili su im sredstva bila osigurana.
Ove su mjere bile u oštroj suprotnosti s masakrom i nasiljem koje su križari sproveli prilikom zauzimanja grada.
VIŠE: MOĆNI SALAHUDIN: Ujedinio je muslimanski svijet i postao sultan kojem se i danas divi Zapad
Salahuddin je također omogućio slobodan prolaz kršćanskim hodočasnicima koji su željeli posjetiti svete lokacije u Jerusalimu. Nema historijskih dokaza o zvjerstvima ili masovnim ubistvima koja su se desila pod njegovim zapovjedništvom tokom ponovnog osvajanja Jerusalima. Naprotiv, njegovo ponašanje je često opisivano kao primjer viteštva i časti u srednjovjekovnom ratu.
