Obično se kaže da do svih otvorenih sukoba između Izraela i Palestine od 1948. godine ne bi došlo da Rimljani nisu stigli u Obećanu zemlju 63. godine p.n.e. u vrijeme kada se Pompej borio u blizini teritorija koje danas poznajemo kao Izrael i Palestina. Usred ovog osvajačkog rata u Siriji, čuo je da postoje Jevreji koji simpatiziraju Rim, pa je konzul odlučio zauzeti Jerusalem, uzrokujući više od 12.000 smrti. Taj masakr bio je prvi od mnogih.

Međutim, pogledamo li broj poginulih, dogodio se još jedan, mnogo veći masakr u Jerusalemu hiljadu godina kasnije, između 7. juna i 15. jula 1099. godine, tokom Prvog križarskog rata. Procjenjuje se da su kršćani u samo sedam dana ubili 70.000 muslimana. Razina razaranja bila je tako golema da se i danas mogu pronaći tragovi barbarstva. Naime, prije četiri godine tim arheologa predvođen stručnjacima Univerziteta Sjeverne Karoline i Univerziteta Haifa došao je do važnog otkrića u iskopavanju na planini Zion.

Bilo je to prvi put da je jedno arheološko otkriće potvrdilo historijske izvještaje o Prvom križarskom ratu. Oni su se odnosili na opsadu, osvajanje i pljačkanje Svetog grada, u rukama Fatimidskog halifata Egipta. Pronađeni posmrtni ostaci bili su posebno važni, jer je ova bitka koja je završila istrebljenjem ovog islamskog halifata, jedinog šiitskog u historiji, označila kritičan trenutak u nasilnoj historiji Jerusalema, koji je od osvajača potpuno uništen i ponovno koloniziran.

“Tri dana, možda čak i sedam, križari su počinili sve vrste zločina, uključujući silovanja i ubistva”, rekao je Shimon Gibson, profesor historije na Univerzitetu Sjeverne Karoline za Europa Press 2019. “Hroničari govore o 'rijekama krvi' koja je tekla ulicama grada i to možda nije pretjerivanje. Počinjeni su strašni zločini i stradalo je mnogo ljudi, uključujući i kršćane. Lokalni su kršćani smatrani hereticima poput muslimana i Jevreja. Pretvorili su Jerusalem u grad duhova”, dodao je stručnjak.

Tokom iskopavanja pronađen je jarak koji su branitelji halifata iskopali uz južni jerusalemski zid kako bi se zaštitili od napada križara. Također artefakti iz opsade, uključujući vrhove strijela, bronzane križne privjeske od križara i spektakularan komad muslimanskog zlatnog nakita, koji je vjerojatno bio dio plijena iz osvajanja. Sve to blago pronađeno je unutar stare zgrade koja je upravo u vrijeme napada bila u ruševinama i koja je sasvim sigurno služila križarima za odbranu.

«Čini se da je izvan zidina bilo naselje s nekoliko zgrada razbacanih uokolo. Jednu od njih smo iskopali u ruševnom stanju, vjerojatno oštećenu zemljotresom 1033. godine", rekao je Gibson, misleći na ovu prirodnu katastrofu koja se dogodila šest desetljeća prije Prvog križarskog rata. "Možete zamisliti križare kako napadaju grad s juga, pronalazeći jarak i ovu ruševnu zgradu, i koriste je kao zaklon. To objašnjava neke od otkrivenih vrhova strijela, koji bi padali po njima," objasnio je.

Ti nalazi kao da potvrđuju sliku savremenih hroničara, čija se tačnost oduvijek smatrala upitnom. Za sve njih križarski napad na grad Jerusalem bio je krvav i odvijao se prema sjeveru i jugu. No, kako je uspješan bio sjeverni dio, malo se znalo o ovom napadu s juga. Francuski svećenik koji je sudjelovao u ovom Prvom križarskom ratu, Peter Tudebode, ispričao je da su se snage predvođene Raymondom IV od Toulousea s južne strane smjestile negdje na brdu Zion, te da su odande napale Zid .

Prvi križarski rat započeo je nakon poziva pape Urbana II tokom koncila u Clermontu, koji je pozvao na osvajanje Svete zemlje od muslimana. Dotad su križari bili vrlo uspješni i uspjeli su osvojiti grad Antiohiju 1098. godine. Nakon pokušaja osvajanja grada Arqa, početkom 1099. godine kršćanska vojska je krenula u Jerusalem.

Fatimidi su pokušali s njima postići mirovni sporazum, ali oni su ih ignorirali. Prošli su kroz Tripoli i njegov vladar dao im je novac i konje. Zatim su prošli kroz Bejrut, Tir, Ramlu i 7. juna stigli u Jerusalem.

Priča se da su mnogi križari, razmišljajući o Svetom gradu, velikom cilju svojih života, počeli plakati i odmah nakon toga započeli opsadu. U principu, Jerusalem je bio dobro pripremljen da izdrži opsadu. Osim toga, kako bi osigurao više zaliha, fatimidski namjesnik prethodno je protjerao većinu kršćana. Od 7000 vitezova koji su krenuli u Prvi križarski rat, procjenjuje se da ih je ostalo samo 1ž500, čemu je trebalo dodati 12000 vojnika koji su marširali pješice.

Godfrey, Robert od Flandrije i Robert od Normandije opsjedali su sjever do Davidove kule, dok je Raymond uspostavio svoj logor na zapadnom zidu, od Davidove kule do brda Zion. Prvi napad 13. juna nije uspio. Zadatak se činio nemogućim, ali tada se pojavio svećenik po imenu Pedro Desiderio i rekao križarima da je imao božansku viziju u kojoj mu je duh Ademara rekao da trebaju postiti tri dana, a zatim marširati bosi u procesiji oko zidina. Prema legendi, nakon toga, Jerusalem će pasti u roku od devet dana, slijedeći biblijski primjer Jošue u osvajanju Jerihona.

Tada su započeli napadi na zidine, koji su u početku bili odbijeni, unatoč tome što su sagradili opsadne kule od drveta brodova koji su korišteni za dolazak do grada. Inzistirali su i, konačno, ujutro 15. jula, dva viteza po imenu Letaldo i Engelberto prvi su ušli u grad kroz zidine blizu sjeveroistočnog ugla grada. Slijedili su ih Geoffrey, njegov brat Eustace, Tancred i njegovi ljudi. Odmah zatim križari su uspjeli ući kroz jednu od pukotina koje su uspjeli otvoriti i prvi muslimanski stražari su se predali.

Nakon što su križari uspjeli ući u grad, započeli su pokolj. Trajalo je cijelo poslijepodne, noć i jutro sljedećeg dana i pobijeni su gotovo svi stanovnici Jerusalema: muslimani, Jevreji, pa čak i neki kršćani. Svi koje su im našli na putu bili su probodeni mačem. Mnogi muslimani potražili su utočište u džamiji Al-Aqsa, gdje je, prema čuvenom izvještaju u 'Gesta Francorum', anonimnog autora, "pokolj bio toliki da su naši ljudi hodali krvavi do gležnjeva."

Prema Raimundu de Aguilersu, jedan od ljudi koji su sudjelovali u tom masakru, kanonik Puy, ostavio je sljedeći opis: «Divni prizori oduševili su naš pogled. Neki od nas, najpobožniji, odsijecali su glave muslimanima; drugi su ih načinili metama za svoje strijele; drugi su otišli dalje i odvukli ih na lomače. Na ulicama i trgovima Jerusalema nije se vidjelo ništa osim gomila glava, ruku i nogu. U džamiji sagrađenoj na Solomonovom hramu prolivena je tolika količina krvi da su leševi plutali po njoj, a na mnogim mjestima krv je dolazila do koljena. Kada više nije bilo muslimana za ubijanje, vojskovođe su u procesiji otišli do Crkve Svetog groba na ceremoniju zahvalnosti.“

Historičar Thomas F. Madden, sa svoje strane, tvrdi da su kasniji muslimanski hroničari preuveličali masakr, s ciljem raspirivanja duha džihada protiv križara. Ističe da nisu svi muslimani poginuli, jer su neki uspjeli pobjeći od pokolja preko istočnih i zapadnih zidina koje su osvajači ostavili nečuvanima i doći do Damaska. U svakom slučaju, masakr koji se dogodio u gradskoj sinagogi smatra istinitim.