U proteklih sedam mjeseci, palestinski narod u Gazi zarobljen je na opkoljenoj teritoriji, pokušavajući preživjeti zločine koje čini Izrael. Više od 34.000 Palestinaca, većinom žena i djece, od oktobra je ubila izraelska vojska.

Osim metaka i bombi, narod Gaze također pati od posljedica izraelske opsade enklave, a to je značajno smanjen protok hrane, lijekova i drugih osnovnih potrepština. Oni koji si to mogu priuštiti, i mogu živjeti s perspektivom da se nikada neće moći vratiti svojim domovima, prešli su egipatsku granicu i sada tamo traže utočište.

Tačan broj nije poznat, ali zna se da je na hiljade Palestinaca pobjeglo je u Egipat od početka rata. Mnogi su se mogli preseliti u druge zemlje, ali oni bez viza za dalje putovanje ostali su u Egiptu.

Palestinci iz Gaze u Egipat su došli uglavnom na liječenje, a među izbjeglicama ima i studenata, dvojnih palestinsko-egipatskih državljana i onih koji su nekako uspjeli izaći iz opkoljenog pojasa.

Ali sa dolaskom u Egipat njihova patnja nije okončana. Za mnoge Palestince to je početak nove vrste teškoća, sa pogoršanjem stanja zbog izostanka pomoći kako egipatske države tako i međunarodnih organizacija.

Novinari portala Middle East Eye razgovarali su s brojnim Palestincima u Egiptu, koji su zatražili da se koriste pseudonimi, jer bi otkrivanje njihovog identiteta moglo ugroziti njihovo daljnje prisustvo u zemlji.

Hamid, 42-godišnji otac troje djece, uspio je pobjeći iz Gaze u Egipat nakon što je platio 17.500 dolara "takse za koordinaciju". Njegov ulazak u Egipat koordinirala je putnička agencija Ya Hala, kompanija koja je povezana s egipatskim sigurnosnim ustanovama, koja ima efektivni monopol na dozvole za stanovnike Gaze koji pokušavaju napustiti.

Neki od njih imaju privremene vize, a to znači da ne mogu podnijeti zahtjev za status boravka, niti se mogu prijaviti kao izbjeglice. Zato nemaju pravo raditi niti mogu djecu upisati u školu.

“Naši uvjeti života su užasni”, rekao je jedan od njih, dodajući: “Koristim svu svoju ušteđevinu i samo se nadam da će se ovaj rat završiti prije nego što ostanem bez novca. Imamo veoma mali budžet, a ne znamo koliko ćemo ostati.”

Drugi Palestinci koji su izbjegli iz Gaze nemaju novca ni za hranu.

U početku je izbjeglicama bilo malo lakše jer su ih Egipćani lijepo dočekali, ali se i to promijenilo kako je rat odmicao a nove izbjeglice pristizale. Na oglasima za iznajmljivanje stanova vlasnici često napominju da Palestinci nisu dobro došli.

Neki su odlučili da rade na crno ili da registriraju mala preduzeća koristeći ime nekog od stanovnika  Egipta.

“Nisam imao izbora osim da vjerujem prijatelju Egipćaninu. Platio sam sve troškove da započnem ovaj posao nadajući se da ću imati stabilan izvor prihoda”, rekao je jedan preduzetni Palestinac.

“Ništa nije na moje ime, što nije baš pametno, ali nisam mogao ništa učiniti po tom pitanju. Mnogi stanovnici Gaze traže od mene da im dam posao. Ponekad ih pustim da rade bez ugovora i samo im svakodnevno dajem novac jer se osjećam užasno zbog njih. Znam da je to nezakonito, ali mislim da ne bi trebalo biti zakonito ni da ih pustimo da se muče nakon svega što su prošli“, dodao je.

Nedostatak zaposlenja samo je jedna od poteškoća s kojom se suočavaju oni koji su pobjegli iz Gaze. Tu je i pitanje zdravstvene zaštite, što je goruća briga za izbjeglice koje su pretrpjele povrede.

Samar, 39-godišnja majka, rekla je da je pobjegla u Egipat sa svoje dvoje djece, ali da je njen muž ostao u Gazi. Njena 16-godišnja kćerka ranjena je tokom rata, ali nije uspjela dobiti ljekarski transfer u Egipat jer njena povreda nije klasificirana kao kritična.

“Otišla sam u bolnice u Egiptu pitajući mogu li pomoći mojoj kćeri i ukloniti komade gelera. Ali odbili su je liječiti rekavši da je u Egipat došla kroz privatnu koordinaciju, tako da je ne mogu liječiti besplatno kao povrijeđene izbjeglice iz Gaze koji su medicinski prebačeni u Egipat“, rekla je Samar.

Samar je nekada radila kao učiteljica u školi UN-a u gradu Gazi i još uvijek prima mjesečnu plaću, ali ta suma nije dovoljna da pokrije njene potrebe. Njen je muž ostao u Gazi, ali je i tamo ostao bez posla. Novcem od njenog posla učiteljice mora pokriti ne samo njene troškove u Egiptu, već i troškove njenog supruga u Gazi.

„U Egiptu moram da plaćam kiriju, račune i namirnice. Napustili smo Gazu gotovo bez ičega. Morala sam kupiti mnogo osnovnih stvari čim smo stigli u Egipat”, rekla je „Koristila sam svoju ušteđevinu za honorar za koordinaciju i sada nemam dovoljno da platim operaciju svoje kćerke.”

Kako bi osigurali da palestinska djeca ne zaostaju u učenju, brojne škole na okupiranoj Zapadnoj Obali ponudile su kurseve učenja na daljinu. Međutim, lista čekanja za ove kurseve je duga jer je mnogo izbjegle djece.

Šansu im daju institucije povezane s Al-Azharom, koji je najviša sunitska muslimanska vlast u Egiptu. Na taj način nekim je Palestincima omogućeno da se besplatno školuju.

Palestinci u Egiptu žive sa stalnim osjećajem nesigurnosti i neizvjesnosti. Neke su se porodice vratile u Gazu nakon što su ih stanodavci deložirali jer nisu mogli plaćati kiriju.

“Još se jedan prijatelj vratio nakon tri mjeseca provedena u Egiptu jer je odlučio da će radije gladovati u Gazi nego u Egiptu. Ostao je bez novca i nije mogao da radi”, svjedoči Hamid.

Dok su neki Egipćani radili na prikupljanju novca za Palestince, izbjeglice kažu da napori dobronamjernika  nisu bili dovoljni. "Pomoć trebaju organizirati palestinske i egipatske vlasti, u mnogo većem obimu", kaže učiteljica Samar.