Palestina je na kraju izgubila od Irana na terenu, ali su tim i palestinski narod osvojili hiljade srca u svom uvodnom meču AFC Azijskog kupa na stadionu Education City u Kataru. Nogomet ima vrlo važnu ulogu u afirmaciji palestinskog pitanja što na najbolji način pokazalo SP 2022. u Kataru.

Rezultat 4-1 u korist Irana prilično je odraz posjeda i dominacije u prvom susretu Grupe C u nedjelju, ali ne govori priču o publici koja je bila ujedinjena za Palestinu usred razarajuće agresije Izraela na Gazu. Od trenutka kada su se kapije stadiona otvorile, boje Palestine su dominirale u masi koja se slijevala na stadion u Al Rayyanu, na periferiji Dohe.

Navijači iz desetina različitih nacionalnosti koji žive i rade Kataru došli su obučeni u palestinsku odjeću, zaogrnuti u palestinske zastave i kefije. Plesali su uz "Dammi Falastini" dok se ispred stadiona svirala popularna nezvanična palestinska himna i sa strahopoštovanjem posmatrali palestinsku dabke grupu koja je imala nastup na bini.

Uprkos važnosti utakmice za iranske navijače je bila važnija njena emocionalna i historijska težina. 

Ali Mir, iz Irana, stigao je sa jedinstvenom zastavom: pola iranska, pola palestinska. "Ove dvije zemlje večeras igraju veoma važnu utakmicu i biće protivnici, ali u stvarnosti su braća i teže miru u svijetu", rekao je on. “Tako da sam ovdje da podržim oboje u ovoj posebnoj noći.”

Emocije su se rasplamsavale i na tribinama.

Intoniranja iranske himne je bilo popraćeno glasnom podrškom od strane burnih navijača

A kada je zazvonio “Fidai Baladi”, Palestinci nisu mogli suzdržati svoje emocije dok su pjevali. Iranske navijačke grupe gromoglasno su podržavale tim Melli sa tribina bubnjevima i velikim zastavama.

Iran se nalazi na vrhu grupe i ima dobre šanse da prođe u nokaut fazu. U međuvremenu, Palestina će se morati nekako oporaviti pred svoj drugi meč protiv UAE, piše Al Jazeera.

Historijska pobjeda Irana nad Izraelom u finalu Azijskog kupa 1968.

Katar je domaćin Azijskog kupa 2023. koji se igra od 12. januara do 10. februara, a skoro polovina od 24 takmičarske ekipe dolaze sa Bliskog istoka: Katar, Liban, Sirija, Iran, Ujedinjeni Arapski Emirati, Palestina, Irak, Jordan, Bahrein, Saudijska Arabija i Oman.

Susret Palestine i Irana je prilika da se podsjetimo historijsko finale Azijskog kupa 1968. godine.

Uprkos geografskoj lokaciji na Bliskom istoku i na azijskom kontinentu, Izrael nije dio Azijske fudbalske konfederacije (AFC). Nije uvijek bilo tako: Izrael je učestvovao u prva četiri izdanja AFC Azijskog kupa, između 1956. i 1968., a osvojio je turnir kao domaćin 1964. godine.

Samo četiri tima su se takmičila u tom izdanju iz 1964. godine, nakon što se 11 od 16 zemalja učesnica, uglavnom iz zemalja s muslimanskom većinom, bojkotovalo kup.

Četiri godine kasnije, Izrael je otputovao u Iran da odbrani svoju titulu, samo nekoliko mjeseci nakon što je bliskoistočni rat 1967. godine dodatno usložnio geopolitiku regije kroz okupaciju pojasa Gaze, Zapadne obale, istočni Kuds, Sinaj i Golansku visoravan.

Njegova fudbalska reprezentacija stigla je u Teheran u tom kontekstu, posjetivši zemlju s kojom je Izrael tada imao relativno srdačne odnose dok je Iranom vladao Šah Reza Pahlavi. To je bila iznimka u poređenju sa drugim susjedima u regiji.

Prema istraživačkom radu Ora Hareuvenyja i Yehude Blange, akademika na izraelskom Univerzitetu Bar Ilan, utakmica je bila ključna tačka u promjeni odnosa Irana s Izraelom i njegovom jevrejskom manjinskom populacijom prije Islamske revolucije.

Rat u junu 1967. pojačao je iransku solidarnost s palestinskim ciljem, kako u javnosti tako i u medijima.

Kada je u maju 1968. nastupio Kup Azije, iranski zvaničnici su pristali da budu domaćini izraelskom timu u vrijeme kada su druge bliskoistočne zemlje bojkotirale sve izraelske sportske timove. Ali historičari Hareuveny i Blanga otkrili su da "postoji jasna razlika između stava zvaničnika i stava iranske javnosti".

Izrael i Iran će se suočiti u finalnoj utakmici turnira 19. maja, koju je pratilo 30.000 navijača na stadionu Amjadieh u Teheranu.

Bila je to neprijateljska atmosfera za izraelski tim, sa različitim predmetima i pilećim glavama koje su navodno bacane na izraelske igrače, kao i sa antisemitskim sloganima koji su uzvikivani sa tribina.

Izrael je poveo u 56. minuti golom veziste Giore Spiegela. Iran se vratio sa dva kasna gola napadača Homayouna Behzadija i veznog igrača Parviza Ghelichkhanija.

Khameini se prisjetio gledanja utakmice

Na YouTube-u postoji oko 40 sekundi snimka meča, koji prikazuje dva gola Irana i slavlje nakon posljednjeg zvižduka.

Decenijama kasnije, iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Hamenei će prisjetiti da je gledao utakmicu.

„Tih dana bio sam mlad učenik vjerske škole“, citiraju ga iranski mediji 1983. godine.

"Opšte raspoloženje u Teheranu bilo je protiv selekcije Izraela. Nakon utakmice svi su pokazali radost zbog ove pobjede. Taksista je rekao 'Jeste li vidjeli kako smo postigli gol?' To je pokazalo da je iranski narod nezadovoljan šahovom saradnjom s Izraelom”, rekao je Khamenei.

Neprijateljstvo koje su neki iranski Jevreji osjećali tokom turnira navelo je vijeće jevrejske zajednice u Teheranu da kontaktira izraelskog ambasadora i raspita se o migraciji u Izrael, navode Hareuveny i Blanga.

U godinama nakon meča, broj Jevreja koji su napuštali Iran da bi se preselili u Izrael stalno bi se povećavao na desetine hiljada.

Na fudbalskom terenu, Iranci su osvojili sljedeća dva azijska kupa, što je postalo zlatna era za njihov nacionalni fudbalski tim.

Za Izrael je to bila druga priča. Bojkoti arapskih nacija su nastavljeni, a 1974. je službeno izbačen iz AFC-a nakon što je kuvajtski prijedlog za smjenu Izraela dobio 17 glasova za i 13 protiv.

Ovo je poslalo Izrael u fudbalsku ilegalu na dvije decenije, sve dok nije primljen u europsko tijelo UEFA 1994. godine čime je učinjen presedan da se u Europi takmiči država koja nema dio svoje teritorije na europskom kontinentu, piše Middle East Eye.