Mehmed Salihspahić, upravnik Arhiva grada Tuzle (1956–1962), napisao je 1958. godine vrlo vrijedan tekst o Salihu Tučiću-Sahačiji, značajnoj ličnosti u događanjima oko pada Tuzle 1878. godine. Na mjestu gdje je ubijen hrabri Sahačija narod mu je podigao spomenik i turbe gdje su se palile svijeće. Poslije Drugog svjetskog rata spomenik je obnovljen, tik uz novi put prema Kliničkom kompleksu Gradine. Potomci Sahačije jeste porodica Tučić u Tuzli. U nastavku donosimo skraćenu verziju bilješke Mehmeda Salihspahića.

„Istina, mnogi Tuzlaci i ne znaju o kojem se to junaku radi, i kakvi su se sve događaji odigrali ovdje u gradu neposredno prije austrougarske okupacije. Kada je 1878. godine posada turskog garnizona u Tuzli, po naređenju tuzlanskog paše i viših oficira, uništila oružje i municiju, da bi na taj način olakšala Švabama slobodan ulazak u Tuzlu, pošteni mali građani, težaci iz grada i okoline, a s njima i sitne zanatlije, formiraše svoj poseban štab za odbranu Tuzle.

Među prvim, u štabu bili su: Salih Tučić, zvani Sahačija, Tosun Kifić, Hašim Mutevelić, Alija Mutevelić, Mujaga Čilimković, Lativ Pekarić i mnogi drugi. Švabo je pred vratima Tuzle i štab radi užurbano. Na jednoj strani štab kupi oružje, vodi propagandu za otpor, a na drugoj strani suzbija akciju malobrojnih domaćih izdajnika i turskih ulizica, koji po gradu i selima rade protivno i kupe potpise u korist okupacije. Ljudi u štabu nisu se demoralisali.

Izaslanici i kurir štaba s pozivom na otpor i borbu danonoćno jure po selima, odlaze u gradove: Zvornik, Kladanj, Vlasenicu i druga mjesta, noseći poruke. Odziv i simpatije naroda na strani su ustanika i vođe otpora. Najborbeniji i najagilniji je Salih 'Sahačija'.

Štab ga šalje u Kladanj, Vlasenicu i na Romaniju da uhvati veze s muftijom Šemsekadićem, koji ispred glavnog štaba dolazi s nekoliko stotina dobrovoljaca da pomogne Tuzlacima i da rukovodi borbom oko Tuzle.

Salih Sahačija poslije uspješno obavljenog posla na Romaniji, u ime štaba potajno kao obavještajac, ide do Gračanice i Doboja da provjeri jačinu i naoružanje švapskih snaga, a ujedno da kod naroda u dolini Spreče stvori raspoloženje za otpor. Akcija štaba i otpor naroda u prvim bitkama zadadoše austrougarskom okupatoru velike udarce i on je zbog toga pretrpio velike gubitke pred Tuzlom i u dolini Spreče.

Neprijatelj je u prvom napadu odbačen sve do Doboja. Međutim, ustanici su se pred velikom silom od 100.000 vojnika i jačim naoružanjem morali povući, a neprijatelj je 22. septembra 1878. okupirao Tuzlu.

Brzo su se izvukli 'junaci iz feredže' i sa šakom svojih simpatizera izveli poklonstvene, deputacije pred okupatorske generale: Saparija, Bineta i Freliha, koji su, u strahu do zuba naoružani, s tri strane ušli u tada malu Tuzlu.

Po pričanju starine Hamidage Šehića, savremenika i učesnika u ovim događajima, nastao je tada strašan progon, hapšenje i mučenje naroda. Naročito su traženi i hapšeni učesnici otpora i ljudi koji su bili u štabu.

Među prvima, pričao je Hamidaga, uhapšen je njegov jaran Salih Sahačija, a prokazali su ga zlatari Toska i Mošo. Obojica su od ustaničkih porodica zgrtali velike pare, jer su se optuženi i pohapšeni mogli spasiti samo ako su ovoj dvojici dali otkup u zlatu.

Ali, Salih Tučić, zvani Sahačija, mali čovjek iz naroda nije imao zlata da se spasi. Švapski prijeki sud ga je kao jednog od glavnih vođa otpora i člana ustaničkog štaba osudio na strijeljanje na Trnovcu, krajem septembra 1878. godine.

Narod je bio strašno ogorčen, a okupatori i sluge, da bi umirili narod, izmislili su priču da je za njega pomilovanje stiglo kasno. Nedaleko od mjesta pogubljenja sahranjen je iznad puta, gdje mu se grob i danas nalazi.“