Poetska avantura Ismeta Rebronje trajala je preko četrdeset godina i ona je svojom nadprosječnošću potvrdila osnovna misaona i emotivna uporišta ovog pjesnika – iskazati što više i što punije, govoreći što manje i nekonkretnije.
Rebronjino pjevanje jednim je dijelom satkano od zaboravljenih skaski, neobičnih bića i predmeta koji u sebi kriju neslućenu simboliku i on ih, vinuvši u šire vremenske prostore, približava savremenosti tako što ih oslobađa njihovih gotovo okamenjenih značenja, da bi ih, oživljene i modificirane, učinio medijima za lirsko kazivanje i viđenje; dok je, s druge strane, aktualno specifično poimanje historijske svijesti, osobeno i vrlo rijetko u južnoslavenskim književnostima. U promatranju historijske prošlosti svoga naroda, koja ima smisla ako određuje i objašnjava sadašnjost ili tu istu sadašnjost na jedan stvaralački način prevazilazi, Ismet Rebronja opredijelio se za ono što je suštinsko iskustvo. Dakle, nema sentimentalnog, patetičnog lamentiranja nad prošlošću već se o njoj govori s izvjesnom ironičnom distancom.
Smatrajući da historija balkanskog tla ima neke zakonitosti koje se odnose na historiju bošnjačkog naroda, Rebronja sudbinu svog naroda posmatra kroz sudbinu tla na kome je on desetak i više vijekova nastanjen. Na tom balkanskom tlu Rebronja priča o narodu koji se suočavao sa svim vjetrometinama, sa svim nepogodama koje su tutnjale, sa svim burama koje su nailazile i prolazile, sa svim mijenama koje su određivale njegovo sveukupno tragično iskustvo. Savremenost je postala na taj način određena prošlost, mijenjali su se okviri življenja, ali je sudbina življenja ostajala ista. Jedna ista historijska situacija na Balkanu ponavljala se kroz vijekove. Nosioci i tvorci historije imali su različita imena i različite ambleme, mitovi su prelazili s jedne ličnosti na drugu, ali se ishod historije kretao u jednom pravcu koji je mogao da se predvidi i koji je istovremeno bio nepredvidiv. S jednim tako jasno i precizno formiranim osjećanjem historije i tradicije Ismet Rebronja je o prošlosti mogao govoriti bez povišenog tona i bez patosa, s reskom linijom ironije u intonaciji.
Ovom ću se prilikom baviti pjesmama Ismeta Rebronje ispisanim i objavljenim 1993/94. godine (“El lirio”, Mak, Novi Pazar), usred bosanskog rata. Rebronja je u autobiografskoj bilješci tom prilikom zapisao: “Nove fašističke tendencije su me prisilile da živim posve povučeno.” Živjeti povučeno ne znači ustuknuti i definitivno ušutjeti pred narastajućim zlom koje je prijetilo da naše već obezličene živote i definitivno svede na puku statistiku.
Tlo na kome živimo jeste tlo starih civilizacija, ratova, buna i revolucija, njega su pohodili kuga i glad, isto tako kao što su ga pohodila zla u ljudskom obličju. Mitovi koji su nastajali jesu dio svakidašnjeg života i granica između stvarnog i nestvarnog nikada nije mogla jasno da se povuče. Kao što sve prolazi, ali nikada ne može proći jer ostaje u svijesti, Rebronja ukazuje na historijsku situaciju čovjeka našeg vremena koji se suočava s iracionalnim tendencijama zla koje žele da ga satru u prah i pepeo.
Iako se Rebronja često služi rimovanim stihom, neke od njegovih pjesama, uslovno rečeno, narativne su situacije. Klasične priče, međutim, nema. Postoji ton pričanja i niz situacija koje su potencijalne pripovijesti. Historijski podatak nije degradiran do beznačajnosti, ponekad je čak beznačajan podatak doveden do značajnog. I tu se onda sreće spoj dvaju identiteta. Identitet subjekta kao čovjeka, živog bića koje misli, i identitet tog bića kao pripadnika određene društvene skupine, u ovom slučaju bošnjačke populacije izložene surovom i bespoštednom fizičkom uništenju.
Već je kraj: kozak travar.
Gasi se žar. Lud li kravar.
Bol na Bosni. Bosnu smori.
Europa: Memento mori.
Pred iracionalnim, neshvatljivim, nemoćnim i licemjernim svijetom, koji je na kraju XX vijeka mirno posmatrao katastrofu jednog naroda i reinkarnaciju srednjovjekovnih barbarizama, pjesnik ne ostaje gluh i nijem. Iako je prisiljen da se povuče iz javnog života, to ne znači da pjesnik pristaje na nametnuto mu stanje. Naprotiv, onako kako to jedino pjesnici i mogu, Rebronja – povlačeći paralelu između vijekova, civilizacija, ljudskog evoluiranja – opominje svjetski establišment da im se u dvorištu iznova javlja kanibalizam, taj najogavniji oblik ljudskog bivstvovanja.
A što se tiče table crne,
Ona je crna i kad se obrne
- Brodski
Polifem iz plemena Kiklopa
Pojede samo dva brodara
Vrlog Odiseja dok se vraćaše
Sa suncem Fenikije za Itaku.
Na periferiji Skitije
Jedini, bez pravde i zakona,
Večerahu meso obližnjeg genusa,
Uz Vatre, vladari Androfagosa.
Homer i Herodot, kao i mladići,
Prevariše se, kad javiše
Da su to već bivši kanibali,
Ukraj krda jelena evropskih.
A još kako naivno saopšti
Lewis Morgan, sa jezera Irokeza,
Da Homocid presta, nakon
Uzgoja pitome stoke, izuma brašna.
Očito, dragi tragičaru,
Nisu uzeli u opis Bosnu
Gdje Evropa unosi u Jelovnik
Posljednje zalihe pečene djece.
(Knjiga Euripidu)
Pjesnik se ne bavi, dakle, dželatima, izvršiocima zla, ne bavi se ni nalogodavcima, jer njihova svijest nije daleko odmakla od svijesti dželata, zaprepašćen je licemjerstvom onih čija su usta puna govora o demokratiji, ljubavi, toleranciji, milosrđu. Sve etičke kategorije, sva saznanja, sva iskustva i spoznaje civilizacije, sve ono što određuje čovjeka kao logično biće, urušeno je. Nije više validno ni važno samim tim što je neprimjenjivo, što je neobavezujuće svuda i uvijek. Pred tom stravičnom spoznajom sve su iluzije raspršene, sva nada iščezla.
Kasno stižu po leš ptice.
Kao da je luč il štice
Leš će skoro da izgori.
Europa: Memento mori.
Europa lezbos bez para,
Urin prosut ispred bara.
Muha koja govno dvori.
Europa: Memento mori.
(Memento mori)
Nakon ovolikog barbarizma, pjesniku kao da ostaje samo jedan izbor izražavanja. Cinizam. Cinizam kao iskaz. Cinizam kao stav. Cinizam kao spas. Cinizam kao način života i mišljenja.
Dajte supe, dajte paste,
Hoće Gnjida da poraste.
Sad je stigla ta prilika -
Budi Gnjido povelika.
Idi Gnjido na nebesa.
Budi Sunce, Svemir plesa.
Dogodi se nama gnjida.
Neko gore steg to skida.
Insekcidi već su tropa.
Sis sa krvi - loša klopa.
Kakav otrov: šar u zmije,
Uzmi teku kademije.
Kakav otrov: šar u zmije,
Uzmi teku kademije.
Stoje bilo više nije,
Uzmi malo s tiranije.
Iz Učkura, bjež iz Gaća,
Sad je Gnjida med iz saća.
Jedi Gnjido, damo naška.
Rasti Gnjido, bićeš vaška.
(Gnjida)
Pri prvom čitanju Rebronjinih pjesama “Brašno”, “Emela”, “Srebrenica”, “Tren u Foči”, “Ledena Gora”, “Gnjida”, “Crno jajce” dolazi se do zaključka da je Rebronja nepredvidiv pjesnik. On je u stanju da samo u jednoj pjesmi promijeni različite registre, da dođe do potpuno suprotstavljenih slika. On uspijeva da uhvati u jedinstvenu mrežu pjesme različite tragične vizije savremenog trenutka, ali uvijek bez patosa, bez plačljivog sentimentalizma, s mnogo ironije i cinizma, koga bi po prirodi stvari trebali da se boje oni koji sebe smatraju nadljudima u smislu poznatih fašističkih teorija, a i prakse, bogme.
Rebronja je gotovo uvijek ubjedljiv, ali vrhunci njegove umjetničke riječi su kad prikazuje luciferovsku prirodu umjetnikove javne uloge.
