U savremenoj poeziji mnoštvo je stilskih previranja, mnoge pjesničke struje teku uporedo, iako su u biti drukčije motivske podloge, neke su posve nove, s novim idejama, na drugoj strani stoje one kalemljene na temeljima tradicije XIX i XX stoljeća, koje su savremenim izrazom dobile novi oblik, novi vokabular, pa tako i stilski izraz.
Poezija Elvire Pekić-Cvolić pripada jednoj od tih struja koje su svoje nadahnuće pronašle u već postojećim ishodištima, ali su ih, subjektivnim pristupom, obojile posebnim emotivnim valerima.
Lirika Elvire Pekić-Cvolić izraz je neposrednog, trenutnog i ličnog iskustva u kojem se gube sve razlike između subjektivnog i objektivnog, vanjskog i unutrašnjeg, pojedinačnog i općenitog ja i svijeta.
Dodiri duše sastavljeni su od pet ciklusa koji međusobnim vezama stvaraju cjelinu. Svaki dio (ciklus) tematizira po neku od njezinih životnih “priča”. Ako je u prvom ciklusu Pripitomljavanje zla riječ o ratnim i poratnim stresovima, pa samim tim i o njihovim hajdegerijanskim sinonimima u jeziku i biću, kao i o polemičkom govoru o iskustvu i razumijevanju doma i tla, onda su pokrenuta i neka suštinska pitanja epohalnog horizonta u poeziji, poput onog retoričkog: Da li su barbari rješenje?
U ovom ciklusu dominantna je samosvijest o nemoći, ugroženosti i dezintegraciji subjekta koji se našao u ratnom vrtlogu, ali i samosvijest o stanju nemoći nakon djetinjstva provedenog u mednoj rosi. Lirski subjekt koji se ovdje eksponira našao se usred pustoši, usred ratnog besmisla:
Miriše krv brdima Bosne
To vaš je mošus, o ptice bijele
A kosti vaše iz zemlje rosne
Čuvari su, diljem, zemlje cijele
Dakle, poetesa bilježi referirajući se na još uvijek aktualni aspekt stvarnosti, pri čemu nisu više važne samo slike već i pozadina iz koje dolaze.
U poimanju savremene poezije treba uvažavati činjenicu da je svaki autor poetika za sebe, pa stoga i ne postoji jedinstvena definicija ni ocjena modernizma u cjelini. Izvjestan broj teoretičara sklon je povjerovati da se i bosanskohercegovačka i bošnjačka poezija nalazi u vremenu traženja jednog novog poetskog diskursa koji odgovara rastrzanoj duši čovjeka koji je prošao pakao ratne drame. Klasični motivi i prastare istine na kojima je počivao svijet prije ratne kataklizme očito više nisu na snazi i čovjek je samo jedna usamljena jedinka u svemiru. Ovome treba dodati čovjekovu nemogućnost da odgovori na sva pitanja pred kojima se nalazi, te njegov strah, stravičan strah pred obiljem zla, pred prazninom i pred razornim silama kojima je bio izložen. Zato je sasvim logična težnja da se sada koriste i mnogo rabljeni poetski klišeji, ali i da se uspostave novi i drukčiji, da se posluži tehnikama nekih drugih medija i umjetničkih izražaja i da kroz mozaičnost i svojevrsnu montažu izraze, prvenstveno, psihološki stresovi koje je iznjedrila ratna i postratna zbilja.
No život je postojao i prije, postoji i nakon svih stresova. Ljubav ga održava, hrani i oplemenjuje, a ljubav je intenzivan osjećaj duboke naklonosti prema nekome, koji se razvija i raste vremenom. Jedna od lijepih strana ljubavi jeste ta što prava ljubav prihvata sve mane i nesavršenosti i više je od puke fizičke privlačnosti prema partneru. Ljubav ne čini osobu iracionalnom niti ljubomornom. Umjesto toga, ljubav se odnosi na bezuvjetnu predanost i posvećenost koja raste i razvija osjećaj sigurnosti koji s vremenom sve više jača. Ljubav se, također, zasniva na zajedničkim iskustvima, uvjerenjima i stavovima. Na to mislimo kada govorimo o kompatibilnosti, koja je ogroman i veoma važan aspekt ljubavi. U suštini, ljubav želi jedino ono što je najbolje za drugu osobu i čini vas u potpunosti nesebičnim u tom odnosu. Jer ljubav je odluka – da ćeš biti s dragom osobom koja ti nije nalik, koja je drugi, koja nije ispunjenje svih tvojih želja i očekivanja, ali s kojom će se krenuti na put samoostvarivanja... Da se dvoje samoostvaruju kao dva zasebna bića, a ne kao jedno. Tako je to u psihologiji kod Ericha Fromma, kod filozofa Denisa de Rougemonta, kod pjesnika Khalila Gibrana. Sasvim racionalno. Čak se govori i o tome kako treba razlikovati ljubav i zaljubljenost. Ali, kakva je to ljubav u kojoj nema zaljubljenosti, u kojoj nema razgaljenosti zato jer si s drugim, jer misliš na tog drugog...
Elvira Pekić-Cvolić u tom smislu u ovoj knjizi ispisuje svoje ponajbolje stihove. Mnoge metafore vezane su za zavičaj, grad Brčko, magičnu rijeku Savu. I upravo te bogate slike, te metafore, raskoš emocija, čine da je ova knjiga poezije i erotična u višeznačnoj suštini toga pojma.
I da zaključimo: Pjesme u ovoj knjizi oslonjene su na narodnu baladu, te petrarkističku liriku koja apsolutizira ljubav, s dodacima duha moderne osjećajnosti koju je iznjedrio kraj dvadesetog stoljeća.
Poezija nije bila niti jeste presudno sredstvo bilo kog praktičnog poduhvata. Pomoću nje ne može se postići nešto, već se s njom samo može krenuti na put kojim će se, eventualno, dostići sve. Niko se na tom putu neće najesti, ni naljubiti, a bit će možda sitiji i zadovoljniji od onih koji su ostali u restoranima i budoarima.
Od svih vrsta djelatnosti kojima se ljudi bave, poezija, vjerovatno, najjače otvori pitanje dobra i zla, ljepote i prolaznosti, slobode i ograničenja, uzvišenosti i banalnosti, življenja i umiranja, pa zato čestitke poetesi na još jednom doprinosu svemu prethodno rečenom.
“Dodiri duše” sastavljeni su od pet ciklusa koji međusobnim vezama stvaraju cjelinu. Svaki dio (ciklus) tematizira po neku od njezinih životnih “priča”. Ako je u prvom ciklusu “Pripitomljavanje zla” riječ o ratnim i poratnim stresovima, pa samim tim i o njihovim hajdegerijanskim sinonimima u jeziku i biću, kao i o polemičkom govoru o iskustvu i razumijevanju doma i tla, onda su pokrenuta i neka suštinska pitanja epohalnog horizonta u poeziji, poput onog retoričkog: Da li su barbari rješenje?
