Početkom aprila iz štampe je izišla putopisna zbirka bosanskohercegovačkog književnika i novinara Izeta Perviza pod nazivom U naručju vremena – Bihać i Cazinska krajina. Sasvim slučajno, trideset i treći je to po redu izdavački projekt Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ Bužim, što samo po sebi nosi određenu simboliku. Ova knjiga putopisa satkana je od 37 u književno-kritičkom pogledu vrlo kvalitetnih i dopadljivih tekstova koji donose poznate historijske fakte o brojnim kulturno-historijskim, vjerskim i spomeničkim objektima, kao i o nekim od prepoznatljivih epskih junačkih ličnosti Cazinske krajine. Recenzije su joj napisali prof. dr. Rašid Durić te prof. Bahrudin Beširević, a kao osnova knjizi poslužili su tekstovi koje je Izet Perviz prethodnih godina objavljivao u sedmičniku Stav. 

Čitalac ove Pervizove knjige možda će se zapitati šta je to autora navelo da napiše jednu ovakvu knjigu o zavičaju. Je li to sjeta na djetinjstvo i mladost, iz kojih su mu se u pamćenje najdublje urezala pozitivna sjećanja? Ili možda udaljenost koju mu je život nametnuo kada ga je odveo daleko od rodne grude? Udaljenost koja je podgrijavala i pojačavala nostalgiju koju ni prohujale godine ni prevaljeni kilometri nisu mogli skršiti? Ili, pak, teret praiskonskog književnog dara prema lijepoj riječi, skladnoj rečenici, priči i tekstu, koji su se piscu protokom godina sve više nametali kao dug prema podneblju iz kojeg je ponikao i iz kojeg se u svijet vinuo?  

Bez obzira na mogućnost upadanja u zamku subjektivnosti, valja primijetiti da je objavom putopisa U naručju vremena – Bihać i Cazinska krajina čitalačka javnost dobila jednu od najljepših krajiških, bosanskih, pa i regionalnih knjiga o zavičaju. Putopis je to koji je poseban po mnogočemu. Raritetan po sadržini, izvanredan po stilu. Ako bi se i činilo preuveličanim tvrditi da je Bosna i Hercegovina dobila jednu od najljepših knjiga tog žanra, onda je sasvim prikladno kazati, ustvrditi i posvjedočiti da Cazinska krajina ljepšu knjigu o „sebi i svome“ dosad nije imala. Njenom pojavom, štampom i objavom, književna produkcija ovog dijela bosanske zemlje postala je bogatija za još jednu spisateljsko-čitalačku „sofru“, koja predstavlja najljepši ukras raznobojnog bosanskog ćilima satkanog od svakojakog historijskog, književnog, etnološkog i kulturološkog pletiva. Knjiga je to koja će do kraja svijeta biti duhovna hrana ljubiteljima putopisne riječi, ali i kao pravi urnek i orijentir služiti strastvenim istraživačima i novim putopiscima. I na koncu, po svemu sudeći da neće proći još mnogo vremena kako bi ona postala najljepša književno-historijska razglednica posjetiocima i turistima koji budu svraćali do krajnjeg sjeverozapadnog dijela Bosne i Hercegovine. 

Ovim putopisnim ćilimom Izeta Perviza prekriven je teritorij lijeve obale Une koji se u cijelosti podudara s prostornim obuhvatom općina Velike Kladuše i Bužima te grada Cazina, ali i onim dijelovima gradova Bihaća i Bosanske Krupe, koji se nalaze na lijevoj obali Une. Najveći broj tekstova iz knjige pripada Cazinu, čak njih 12, potom Bihaću, koji je obuhvaćen s deset, te Velikoj Kladuši, koja je zastupljena sa sedam. Najmanje su zastupljeni Bosanska Krupa i Bužim, i jedna i druga lokalna zajednica s po tri teksta. Kao uvod putopisa, a ujedno i njegov glavni pečat pojavljuje se tekst pod nazivom Krajputaši u Cazinskoj krajini, u kojem je dat možda dosad i ponajbolji prirodni opis granica Cazinske krajine. 

Rudar u jeziku, mag u književnosti 

Odveć je poznato da je Izet Perviz pisac izrazito bogate pripovjedačke erudicije i rafiniranog književnog izraza. Već u svojim prvim djelima bilo je jasno da je na scenu stupio umjetnik velikog formata. Njegov književni svijet jeste svijet tajne, a njegova književnost prepuna simbola i zamagljenih poruka. Kako je to i sam jedne prilike ustvrdio, „književnost je za njega neka vrsta ‘zikra’, nešto ‘veličanstveno’ i običnom čitaocu gotovo neuhvatljivo“. Njegov jezik nije nikakav „polujezik“, već naprotiv, rudnik i magaza najrafiniranijih riječi i izraza, među kojima su mnoge izvajane u najsitnijim porama njegove književno-umjetničke mašte. Na bezbroj mjesta to se može potvrditi i u ovom putopisu, poput redaka iz teksta Na Uni kula kapetana Bišća, gdje osta zapisano: Zanese li se čovjek pustim maštanjem, pa se sav preda toj ludoj zamisli, možda će i čuti kako krckaju lješnjaci, dok smjerni japodski domaćin, koji je sve spremio za oštru ilirsku zimu, bezbrižno sjedi na terasi svoje sojenice, maše nogama nad rijekom, lomi tvrde oklope koštunjara i gleda kako tamo, preko Plješevice, sunce na zalasku cijeli krajolik boji u crveno, kao da se umiranjem rađa, svakodnevno. A kroz tu sliku tutnji potmuo topot konja i bat stopa ilirskih ratnika koje je Baton Dezitijatski poveo na Rim... 

Na mnogim drugim mjestima Pervizovi opisi još su moćniji i snagom riječi pred čitaocem se gotovo oživljavaju slike povijesnih ličnosti. Najbolje se to uočava u dionici koja nam nudi autorsku putopisnu viziju ratnika martologa koji se vezuju za povijest Kule Radetine pored Cazina, a gdje se navodi: Strah i trepet sijali su sve do Alpa. I dalje. Pola Evrope drhtalo je pred njima. Skupa sa akindžijama ulijetali su iznenada i na prepad. Omrknuli bi u Zagorju, a osvanuli u Štajerskoj. Od njihovih konja bijaše brža tek priča koja je u sedlu straha jahala ispred njih... Brkovi im bijahu usukani u zift. Duge kose vezahu u repove i mazahu uljem, a kada su jurišali, raspuštali bi ih pa bi djelovali još strašnije. Svaki je na leđima nosio gunj od neobrađene ovčije kože. To je njihovom strašnom izgledu davalo aureolu mitskih sijača zla. Bili su to krvoločni vukovi. Pljačkali su, palili i robili. Čitavim narodima utjerivali su strah u kosti, kroz vijekove... 

U svom dosadašnjem bogatom književnom djelu Perviz se pridružio onom najzahtjevnijem dijelu svijeta književnosti koji nedvosmisleno traži čitaoce s izrazito rafiniranim književnim ukusom. Posvećene čitaoce koji imaju oko za detalj, za nijansu u rečenici i za poruku u natuknici. Kao takav, Perviz i njegovo djelo nisu nimalo jednostavni za čitanje, budući da zahtijevaju veliku koncentraciju i da tjeraju čitaoca da i sam mašta o slikama svijeta i junaka o kojima pripovijedaju. Sve njegove ranije pripovijetke i romani traže čitalački napor, stalnu budnost nad svakim pročitanim retkom, nerijetko i više čitanja. Međutim, putopis o kulturno-historijskoj baštini, o ljudima i običajima s lijeve obale bosanskohercegovačkog Pounja sušta je suprotnost dosadašnjem Pervizovom izrazu. Iako i ovaj putopis obiluje najprefinjenijim književno-umjetničkim odlomcima i pasažima koji se lahko mogu oduprijeti i najoštrijim strelicama književne kritike, oni su ujedno i toliko pitki i lahki da će ih i najobičniji čitaoci s lahkoćom iščitavati i razumijevati. Jedna od stotine predivnih rečenica iz navedenog putopisa koja potvrđuje umijeće i jednostavnost književnog izričaja Izeta Perviza jeste i ona u kojoj se kaže: Za historiju te stvari bijahu tek trice i ona ih pospremi pod tepihe velikih događaja i pređe preko njih kao preko šumskog potočića. Ili pak rečenice iz teksta o Huski Miljkoviću, gdje se na rijetko jednostavan način opisuje Huskino ubistvo: A dolje, pod cestom, šćućurio se mlin, zarastao u travu, rastočen i crn, s glomaznim rupama u šindri. Kao i u svim zapuštenim građevinama, čuči u njemu šejtan zlokobnosti. Eto, tu su ga ubili. 

Svojom sadržinom Pervizov putopis U naručju vremena povezuje srednji vijek i savremeno doba, pri tom cijeli taj period popunjavajući historijskim činjenicama, događajima i ličnostima i uz to mu dajući specifičnu spisateljsku formu koja plovi po međi književnog i dokumentarnog žanra. Mnoge od tekstova on popunjava mitovima i legendama, arhitektonskim opisima kulturno-historijske i spomeničke baštine, dionicama o epskim junacima i njihovim podvizima, te na koncu svega narodnim pričama i predajama. Sve to autor čini prilično inovativno i zanimljivo te na sebi svojstven način originalno i gotovo neponovljivo. U opisima se ne zadržava samo na jednoj strani granice, već uzima u obzir i mnoge činjenice, ličnosti i događaje i s one druge ugarsko-austrijsko-hrvatske strane, s kojima su teme u značajnoj vezi.  

Izet Perviz je i veliki hodoljub koji je, pišući svoje putopise, obišao teren, korakom premjerio svako brdo i svaku čuku oko lokaliteta o kojem je pisao, ne bivajući lijen i zarobljen u prostor vlastitog doma i oslonjen isključivo na povijesnu literaturu i dostupne izvore. U tom terenskom pentranju imao je priliku osjetiti „bilo“ svake kule i tvrđave, „uhom“ vlastite nutrine poslušati jauk nevino umorenih na memorijalnim spomenicima, dokučiti motiv dobrih ljudi koji su stoljećima gradili i čuvali, ali i onih koji su agresorski rušili i krvnički ubijali. U traganju za istinom, u njegovim tekstovima primjetno je da se stalno držao principa čojstva i dobrote i na marginama svake priče odašiljao jasne poruke osude zla i potrebe za još jačim očuvanjem principa tolerancije različitosti, bosansko-krajiškog komšiluka te humanosti i antifašizma. Takve dionice rasute su na mnogim stranicama, poput onog u zapisu o Kladuškim blizankinjama – džamiji i pravoslavnoj crkvi, gdje se, a to primjećuje i jedan od recenzenata, između ostalog, kaže: Hvala svakom Krajišniku koji za posljednjeg rata i agresije na Bosnu, kada su na neprijateljskoj strani sve džamije bile sravnjene sa zemljom, prošao pored ove crkve i nije ni pomislio na osvetu. 

Kao strastveni čitalac od malih nogu, ali i kao pisac s nesumnjivo urođenim spisateljskim darom, jasno je da je Izet Perviz uspio izgraditi i izglačati originalni književni izraz. To se posebno ističe u autorovoj nevjerovatnoj lahkoći kreiranja novih jezičkih sintagmi. Izaprana stoljeća, uzdivljali vijekovi, zavjese noći i okrajci praskozorja, gusta matica povijesti i siloviti kas historije, ili pak historijski mulj i historijski mrak – samo su neke od desetina i stotina autorskih jezičkih kovanica kojima kiti i uljepšava svoje putopisno platno.  

Miks povijesno-dokumentarnog i književnog teksta 

Kroz cijeli putopis Perviz veze i štrika nekim drugim književnim jezikom, što njegovom pletivu daje originalnost i monumentalnost netipičnu za dosadašnju putopisnu građu ovih prostora. Zato čitajući Pervizov putopis, svi pravi ljubitelji lijepe književnosti kao i lingvisti i drugi istraživači jezičkog blaga bosanskog podneblja imat će osjećaj da otkrivaju zaboravljena pojilišta, izvore i bunare i da na njima zatiču neznanog prolaznika koji ih čisti i uređuje, skidajući naslage granja i lišća iz prohujalih godina, decenija i stoljeća, a oni, onako umorni i ožednjeli od hodanja i pentranja po brdovitoj Krajini, s uživanjem grabe i piju čistu hladnu vodu iz utroba skrajnutih i zaboravljenih krajiških zdenaca. Tragajući za glavnom poentom ovog putopisa, da se zaključiti da je ovim izvrsnim tekstovima Perviz povratio dušu zaboravljenim krajiškim tvrđavama, kulturnim, vjerskim i spomeničkim objektima, te mnogobrojnim skrajnutim ličnostima, oživljavajući i budeći ponos mještana na zaboravljeni dio slavne prošlosti zavičaja i Cazinske krajine 

Na kraju svega, može se kazati da je putopis U naručju vremena rijetko djelo u bosanskohercegovačkoj izdavačkoj praksi. U žanrovskom smislu, miks je to povijesno-dokumentarnog i književnog teksta, koji u svojim slojevima sadrži mnoge znane, ali i dosad manje znane činjenice, potom historijski utemeljene događaje i stvarne ličnosti, ali isto tako i taloge legendi i mita, epa i usmene predaje te književne magije i imaginacije samog autora. Iako putopis predstavlja integralnu cjelinu, svaki od 37 tekstova može se čitati odvojeno i neovisno od drugog. Veliki broj podnaslova unutar svakog od teksta znak je uvažavanja principa kratkoće pažnje čovjeka modernog doba.  

Nakon višegodišnjeg uspješnog književnog stvaralaštva u svojstvu pripovjedača i romansijera, ovim vrijednim putopisnim djelom Izet Perviz je uspješno uplovio i u putopisne vode, vrlo uspješno pretakajući svoju već izoštrenu rečenicu u neke od najljepših putopisnih tekstova u Bosni i Hercegovini. Svaku od njegovih putopisnih dionica s pravom se može doživjeti kao jednu ciglu, zid ili sobu velike i višespratne krajiško-bosanske književno-historijske kuće znanja, sazdane od riječi i rečenica koje je Perviz poput kamena tesao i zidao, poput drveta rezao i diljao, te poput klina ili eksera oštrio i ukivao u njeno podizanje. Svoj dio posla Izet Perviz je marljivo radio i odlično uradio. Sve ostalo u vezi s ovim putopisom odsad je na čitaocima, medijima i književnoj kritici, koji ga tek trebaju adekvatno vrednovati. 

 

Biografija Izeta Perviza 

Izet Perviz rodio se 1969. godine u Mutniku u Cazinskoj krajini. Do sada je objavio: Zavičajni motivi, zbirka pjesama, Udruženje građana Una, Bosanska Krupa, 1994; San o zemljici bosanskoj, roman, „Svjetlost“, Sarajevo, 1997; Brat njegov ili on, roman, „Svjetlost“, Sarajevo, 1999; Mreža, roman, „Bosanska riječ“, Tuzla, 2002; Potkovani golubovi, roman, V.B.Z., Zagreb, 2006; Tamo gdje pada crven snijeg, roman, Sarajevo, 2013; Umorna knjiga, roman, „Planjax“, Tešanj, 2013; Stidovi i krivnje, roman, Samouprava, Sarajevo, 2016; Purpurni abezi, novele, „Planjax“, Tešanj, 2017; Crnovijesnici, roman, „Dobra knjiga“, Sarajevo, 2018; Suze crnog duda, roman, „Planjax“, Tešanj, 2020.; Divani đavoljevog srebra, pripovijetke, Fondacija za izdavaštvo – Sarajevo i „Planjax“, Tešanj, 2022. Kao samostalni umjetnik živi u Sarajevu. Stalni je sardnik časopisa "Stav"