Dvadeset i drugi samit šefova država članica Šangajske organizacije za saradnju (SCO) održan je 15. i 16. septembra 2022. u gradu Samarkand u Uzbekistanu, jednoj od najpoznatijih i najutjecajnijih država u regiji Srednje Azije. U okviru ovog sastanaka generalni sekretar Komunističke partije Kine i kineski predsjednik Xi Jinping sastao se s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Tokom sastanka Putin je priznao da mu je kineski lider saopćio zabrinutost Pekinga zbog ruske invazije na Ukrajinu. Putin se također sastao i s indijskim premijerom Narendrom Modijem. Modi mu je tom prilikom, između ostalog, rekao da on smatra da „današnja era nije vrijeme u kojem treba voditi ratove“. Modi, pak, nije održao bilateralne razgovore s liderima Kine i Pakistana, već je svoje prisustvo ograničio na zvanični, multilateralni dio samita. 

Na samitu su se također bilateralno sastali predsjednici Kirgistana Sadyr Japarov i Tadžikistana Emomali Rahmon. Dvojica lidera susjednih zemalja razgovarali su o mogućnostima pronalaska rješenja za tenzije i sukob između Kirgistana i Tadžikistana koji su eskalirali baš u vrijeme ovog značajnog samita. Islamska Republika Iran formalno je predala zahtjev za pristupanje SCO-u kao punopravna država članica. Članstvo Irana u ovom multilateralnom tijelu trebalo bi stupiti na snagu u roku od godinu dana. Republika Türkiye, koja je bila pozvana na ovaj samit kao gost, također je najavila namjeru pridruživanja u SCO-u u budućnosti.

Naime, pored razgovora o integraciji, ekonomskom razvoju i saradnji zemalja članica, karakterističan je jedan element koji je posebno istaknuo lider Kine za vrijeme svog nastupa na pomenutom samitu u Samarkandu. Xi Jinping je posebno istaknuo značaj očuvanja regionalne sigurnosti i pozvao države članice da podrže međusobne napore u cilju zaštite vlastite sigurnosti i interesa, posebno u domenu ekonomskog razvoja i tehnološkog i naučnog napretka. Kineski lider također je ponudio pomoć u obučavanju 2.000 pripadnika policije za uspostavljanje regionalnog centra za obuku za borbu protiv terorizma i za jačanje izgradnje kapaciteta za sprovođenje zakona.

Kineski predsjednik također je apelovao na Rusiju, Indiju i druge članice Šangajske organizacije za saradnju da međusobno sarađuju kako bi spriječile strane sile da destabiliziraju zemlje regije podsticanjem „obojenih revolucija“. Pored Kine, Rusije i Indije, članice SCO-a su Pakistan i centralnoazijske države Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i domaćin samita Uzbekistan, te Iran kao nova članica. Dvije su zemlje sa statusom posmatrača, Bjelorusija i Mongolija (Iran je posmatrač dok na snagu ne stupi punopravno članstvo), a kao gosti SCO-a prisustvovali su lideri Türkiye, Azerbejdžana i Turkmenistana. 

OBOJENE REVOLUCIJE

Obojene revolucije, koje je na samitu SCO-a spomenuo kineski lider, odnose se na niz ustanaka koji su prvi započeli u bivšim komunističkim zemljama u istočnoj Evropi početkom 2000-ih, ali se također koriste za označavanje narodnih pokreta na Bliskom istoku i u Aziji. Većina je uključivala mobilizaciju velikih razmjera na ulicama sa zahtjevima za slobodnim izborima ili promjenom režima i pozivima na smjenu autoritarnih lidera. Demonstranti često koriste odjevne predmete određene boje, kao u ukrajinskoj narandžastoj revoluciji, ali se taj izraz koristio i za opisivanje pokreta nazvanih po cvijeću, poput Jasmin revolucije u Tunisu.

Tako je zvanični Peking optužio SAD i zapadne zemlje da su poticali proteste u Hong Kongu koji su poprimili karakteristike obojene revolucije. S obzirom na sličnost u organizaciji, koreografiji, oblicima izvođenja protesta, gotovo identičnom sadržaju tema koje protesti aktueliziraju i u pravcu čijeg rješavanja su usmjereni zahtjevi prosvjednika prema aktuelnim vladama i režimima čije su smjene tražili, obojene revolucije u regiji istočne Azije nazvane su čajnim i mliječnim revolucijama (milktea alliance). Ovi su pokreti započeli kao pomodarski trend mladih koji je kasnije evoluirao u kohezivni pokret za promjene koji se proširio i izvan inicijalnih grupa. Priprema čaja s mlijekom varira u Tajlandu, gdje mu boja za hranu daje prepoznatljivu svijetlu boju terakote, dok u Hong Kongu kombinacija šrilankanskog crnog čaja i čajne prašine daje mu dodatnu snagu. U Tajvanu mu dodatak tapioke daje izgled bisera.

Na sličan način, političke borbe u svakoj od navedenih država i regija imaju svoje posebne karakteristike. U Tajlandu su studenti izašli na ulice tražeći nove izbore prema novom ustavu, kao i ograničavanje prerogativa moćne monarhije. U Hong Kongu demonstranti strahuju od gubitka političkih sloboda svog grada pod kontrolom Pekinga, koji neprestano zadire u njihove slobode i prava. A u Tajvanu aktivisti su zabrinuti zbog riješenosti Pekinga da će ovo ostrvo vratiti pod suverenitet Kine, ako bude potrebno i vojnim sredstvima. Svaki od pomenutih protesta motiviran je i predstavljen kao egzistencijalna borba između demokratije i diktature. Azijski su aktivisti također pronašli zajedničkog protivnika u Pekingu, ključnog saveznika Tajlandske vlade, koju podržavaju oružane snage i koja se približila kineskoj politici. Pomenute mliječno-čajne revolucije potencijalno bi se mogle pretvoriti u transnacionalni antiautoritarni pokret čiji je zajednički imenitelj odbacivanje kineskog autoritarnog modela, kako ga npr. tumači dr. Roger Huang, politolog s Univerziteta Macquarie u Sidneyju u Australiji.

Do koaliranja nekolicine prodemokratskih pokreta došlo je kad je negativan odnos prema  Kini u mnogim naprednim ekonomijama postao općeprihvatljiva paradigma, kako pokazuje jedno  istraživanje Pew Research Centra. Aktivisti protesta uvjeravaju javnost da se zbog izljeva solidarnosti osjećaju manje usamljeni u svojoj borbi. Napredak društvenih medija također su znatno olakšali demonstrantima da se identificiraju s istomišljenicima i udruže u zajedničkom cilju. Prosvjednici u Hong Kongu ponudili su svoje tehnike protesta širom svijeta. Aktivisti u Sjedinjenim Američkim Državama, Kataloniji, Nigeriji, Indoneziji i drugdje u svijetu usvojili su gotovo identične metode iz Hong Konga, od savjeta o tome kako ostati bezbjedan na barikadama do gašenja suzavca i održavanja skupova bez jasno identificirajućeg vođe koji se razilaze prije nego što ih snage reda uspiju raspršiti.

Moskva i Peking dugo su kritizirali obojene revolucije zbog destabilizirajućeg utjecaja koje su orkestrirale Sjedinjene Američke Države i njihovi zapadni saveznici u cilju svrgavanja režima, kako bi unaprijedili svoje geopolitičke interese i disciplinirali ciljane zemlje čije su rukovodstvo i posebno orijentacija u vanjskoj politici Washington i njegovi zapadni saveznici smatrali prijetećim, štetnim i nepovoljnim te su po svaku cijenu nastojali promijeniti tok unutrašnje ili vanjske politike raznim vrstama diplomatskih i ekonomskih pritisaka, a kad se oni nisu pokazali efikasnim, onda su korištene metode svrgavanja vlada ciljanih zemalja proizvodnjom narodnog revolta i svrgavanjem nepoželjnih režima, posebno onih koji pokazuju sklonost za očuvanjem suvereniteta i autonomije u vanjskoj politici.

Naravno, radi se o oprobanim recepturama koje su primjenjivane tokom dugogodišnje dominacije velikih zapadnih sila. SAD je usavršila ovu vrstu smjena nepoželjnih režima i u svom arsenalu posjeduje najefikasnije instrumente za ostvarivanje svojih ciljeva u tom pogledu. Obojene revolucije pažljivo se planiraju i provode na način da one izgledaju kao autentični narodni bunt tako da obično ne nastaju preko noći i u vakuumu, već obično konvergiraju sa stvarnim nezadovoljstvom narodnih masa u datoj zemlji koje se koriste, usmjeravaju, naglašavaju i portretiraju kao spontani narodni pokreti, buntovi i revolucije. Provođenje obojenih revolucija često ide rame uz rame s oružanim incidentima koji često znaju evoluirati u oružane pobune s katastrofalnim posljedicama. Primjer Sirije i Libije najbolje ilustrira u kom smjeru mogu kulminirati obojene revolucije. Kad se pokrenu, nekad ih je teško kontrolirati i usmjeravati i one nekad mogu zauzeti nekontroliranu i nepredvidivu trajektoriju s posljedicama koje i nisu bile namjera njihovih arhitekata. One također mogu izazvati međunarodne intervencije u korist podrške targetiranom režimu, čemu svjedoči primjer ruske vojne intervencije u Siriji, turske vojne intervencije u Siriji, Libiji i Iraku, američke vojne intervencije, proliferacije terorističkih grupa s autohtonim vlastitim agendama i ciljevima i drugim posljedicama po mir, stabilnost i prosperitet određene zemlje ili regije. 

MEHKA I TVRDA MOĆ DESTRUKCIJE

Američke demokratske administracije, moglo bi se kazati, više su pribjegavale korištenju metoda destabilizacije svojih protivnika pomaganjem ili pak direktnim agitovanjem i poticanjem na obojene revolucije. Republikanske administracije češće su primjenjivale tvrdu moć (hard power) u obliku otvorenih vojnih ili obavještajnih (paravojnih) intervencija, u saradnji s elementima oružanih snaga ciljanih zemalja. Takvih je primjera napretek, npr. intervencija i svrgavanje demokratskih vlada Irana početkom šezdesetih godina proteklog stoljeća ili u Čileu, Argentini, Nikaragvi, Panami i drugim državama. Francuska je usavršila svoje operacije i intervencije nametanja odgovarajućih režima ili vojnih hunti u dijelu frankofonske Afrike (zapadna i centralna Afrika), Rusija slične brutalne metode primjenjuje u regijama za koje vjeruje da su domenu sfere utjecaja Moskve (Kavkaz, istočna Ukrajina, područje Srednje Azije). Srbija i Hrvatska to sve vrijeme pokušavaju učiniti u Bosni i Hercegovini, gdje nastoje proširiti svoje državne utjecaje manipulirajući lokalne etničke zajednice i stimulirajući njihove zahtjeve za neprihvatljivim statusom ili pak samim secesionističkim tendencijama. 

Narandžastom revolucijom analitičari također smatraju niz protesta koji su se dogodili u Ukrajini između novembra 2004. i januara 2005, a kasnije i 2014. Protesti u Ukrajini došli su kao odgovor na izvještaje međunarodnih i domaćih posmatrača koji su tvrdili da je drugi krug predsjedničkih izbora u zemlji 2004. između Viktora Juščenka, saveznika Zapada, i Viktora Janukoviča, kojeg je podržavala Moskva, namješten u korist potonjeg. Izborna komisija je tada Janukoviča proglasila pobjednikom izbora, što je izazvalo kritike SAD i Evropske unije, koji su odbili priznati zvaničnu odluku izborne ukrajinske komisije. Nakon pomenutih izbora, demonstranti u narandžastim bojama izašli su na ulice širom zemlje. Narandžasta je bila boja Juščenkove kampanje. Rezultati su naknadno poništeni, a ukrajinski Vrhovni sud je naredio ponovno glasanje, u kojem je Juščenko izašao kao pobjednik, čime je okončana prva faza ukrajinske obojene revolucije. Druga, s katastrofalnim posljedicama desila se 2014. izazvavši intervenciju Rusije na strani secesionista na istoku Ukrajine. Ovaj događaj je bio okidač za pokretanje duboke krize i rata niskog intenziteta, da bi 24. februara, 2022. došlo do otvorene ruske invazije na Ukrajinu. 

Revolucijom lala (Tulip revolution) nazvana je prva kirgistanska revolucija. Ovaj pokret doveo je do svrgavanja predsjednika Kirgistana Askara Akajeva početkom 2005. Pomenuti narodni protesti došli su kao odgovor na parlamentarne izbore u februaru, na kojim su pobijedili Akajevi saveznici i članovi porodice. Međunarodni posmatrači su tada tvrdili da je izborni proces bio ozbiljno narušen, a Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE) je tvrdila da je na tim izborima počinjena izborna prevare. Jedan izvještaju objavljen u utjecajnom američkom listu Wall Street Journal u februaru 2005. navodi da je Američka vlada tada pružila pomoć kirgistanskoj opoziciji prije izbora putem pružanja podrške nekim utjecajnim nevladinim organizacijama. Uzgred budi rečeno, od svih srednjoaziijskih zemalja (stanova) Kirgistan ima historiju naučestalijih obojenih revolucija i protesta. Vrijedi izučavati primjer ove države kako bi se identificirali uzroci zbog kojih je Kirgistan podložniji obojenim revolucijama od ostalih zemalja u susjedstvu. Faktori koji su tome doprinijeli svakako su činjenica da ova država ima najrazvijeniju nevladinu industriju, prisustvo klanovskih podjela u državi i njihova borba za političku prevlast, kontrolu i resurse, bliskost Kini, najvećem rivalu SAD-a i zapada, što pruža racionalno objašnjenje zašto je možda ova država na radaru zapadnih arhitekata obojenih revolucija jer se na granici Kine uvijek najviše isplati imati instrumentarij spreman za intervencije i destabilizaciju ako se za to ukaže potreba, kao jedan vid borbe sjenki za primat u regiji i za discipliniranje moćnih neprijatelja. 

Jasmin revolucija narodna je pobuna koja se dogodila između decembra 2010. i januara 2011. u Tunisu, a došla je kao odgovor na preovladavajuću korupciju, nezaposlenost, inflaciju i nedostatak političkih sloboda u zemlji. Neposredni katalizator ovog pokreta bilo je samospaljivanje mladog prodavca povrća ispred zgrade vlade u gradu Sid Bouzid nakon što mu je policija zaplijenila robu. Njegov postupak, koji je postao simbol teškoća i nepravde s kojima su se Tunižani suočili za vrijeme vladavine dugogodišnjeg predsjednika Zine el-Abidinea Ben Alija, izazvao je proteste širom zemlje. Zapadne medijske kuće brzo su usvojile frazu Jasmin revolucija, navodno u vezi s nacionalnim cvijetom Tunisa, kako bi opisali ovaj pokret. Pomenuti protesti doveli su do svrgavanja Ben Alijeve strahovlade u januaru 2011. Opće je poznato da je tunižanska Jasmin revolucija pokrenula masovne regionalne proteste diljem sjeverne Afrike i dijelova Levanta i Arapskog poluotoka (Bahrein i Jemen). Ovi su protesti kolektivno nazvani Arapskim proljećem. 

Izvoz ratova, obojenih revolucija, raspirivanje ekstremističkih ideologija i promoviranje ekonomske nestabilnosti arsenal je instrumenata rata bez baruta, kojim su zapadne sile ostavile trag krvoprolića i previranja širom svijeta. Bilo da se radi o revoluciji ruža u Gruziji 2003, narandžastoj revoluciji u Ukrajini 2004, revoluciji lala u Kirgistanu 2005. Umjesto pokretanja vojnih operacija direktno u ime demokratije, optimalnije je koristiti mehku moć kao oruđe za interveniranje u unutrašnja pitanja drugih zemalja kako bi se srušile neposlušne vlade. Procjenjuje se da je u protekle tri decenije, među srušenim vladama, 90 posto onih koje su srušene nenasilnim revolucijama. Prije toga, tokom hladnog rata SAD je proveo 64 tajna i šest otvorenih pokušaja promjene režima, navodi Lindsey A. O'Rourke. Međutim, ono što su obojene revolucije ostavile za sobom nisu ni mir ni zapadna demokratija, već masovni metež, haos i destrukcija u ciljanim zemljama. To je jedan od izvora današnje svjetske nestabilnosti, vjeruju neki posmatrači. Od kraja 20. stoljeća obojene revolucije zahvatile su Srednju Aziju, bivši Sovjetski Savez i zemlje istočne Evrope. Pomnija analiza ove pojave iza kulisa najčešće vodi do zapadnih centara moći.