Srednjovjekovni toalet ili nužnik bio je primitivna stvar, ali u zamku se moglo naći malo više udobnosti i svakako mnogo više dizajnerskog truda nego što ga je bilo uloženo negdje drugdje. Razmatrali su se praktičnost, privatnost i efikasno odlaganje fekalija, a čak i danas, jedna od najistaknutijih i lahko prepoznatljivih karakteristika razrušenih srednjovjekovnih dvoraca jesu klozeti koje vire iz vanjskih zidova.
Toaleti su se obično ugrađivali u zidove tako da su izlazili na potplate te je svaki otpad mogao pasti ispod u jarak dvorca. Ponekad su fekalije odlazile direktno u rijeku, a neki su dvorci umjesto toga imali otvore za klozet koji su se praznili direktno u dvorište ili obor, dok su drugi udobno visjeli iznad litica.
Srednjovjekovni sanitarni čvorovi obično su bili ugrađeni u zidove tako da su bili istureni na potpornjacima te je svaki otpad mogao pasti ispod u jarak zamka.
Izbočena zidana osovina, koja je sačinjavala toalet, bila je poduprta odozdo ili se mogla ugnijezditi na spoju između kule i zida. Neki kanali za otpad bili su kratki dok su drugi sezali skoro do zemlje. U potonjem slučaju, to se moglo pokazati kao opasna karakteristika dizajna u slučaju da dođe do opsade zamka.
Drugi dizajn bio je takav da se na vanjskom zidu napravi nekoliko nizova toaleta iz kojih su šahtovi slali otpad na isto mjesto prikupljanja. U prizemnim zgradama postojali su i toaleti koji su imali kamene kanale za odvođenje fekalija. Otpad s takvih sabirnih mjesta, ili iz jarka općenito, vjerovatno su sakupljali lokalni farmeri da bi se ponovo koristio kao gnojivo. Kada su dvorci postali veći i udobniji – od 14. stoljeća – broj pogodnosti se u skladu s tim povećao.
Iz unutrašnjosti toalet je bio povučen u udubljenje ili unutar zidne komore. Kratak uski prolaz ponekad je vodio do toaleta, često sa skretanjem pod pravim uglom u cilju veće privatnosti. Parovi toaleta, odvojeni zidom, nisu bili neuobičajeni i mogli su dijeliti isti kanal za otpad. Odaje gospodara dvorca i svećenika dvorca često su imali privatni klozet, uključujući i komorni lonac ako je bio potreban, što je bilo dodatak koji su svi imali.
WC daska bila je napravljena od drvene klupe koja je prekrivala rupu okna u zidu. Drvo je obično bilo rezano pravouglim ili ključaoničnim otvorom. Sijeno, trava ili čak mahovina korišteni su kao toaletni papir. Međutim, ovi toaleti bili su i opasno mjesto jer se sijeno moglo zapaliti ili su ljudi mogli upasti u šaht.
