(februar 2024)
Početak je februara. Nakon gostovanja Fadila Novalića na TV Hayat, Edin Forto, ministar komunikacija i prometa Bosne i Hercegovina kaže: “Mislim da presuđeni kriminalac nema šta tražiti u emisijama i govoriti šta misli o sopstvenoj presudi. Presuđenog kriminalca dovodite u emisiju da se brani i glumi heroja i Robin Hooda.”
Forto zaboravlja gostovanja presuđenih ratnih zločinaca na ovdašnjim sarajevskim televizijama, počevši od Vojislava Šešelja pa do Momčila Krajišnika. Tad nije bilo reakcija njegove koalicije. Uostalom, po vlastitom priznanju kao bjegunac iz ratnog Sarajeva, Forto je aboliran zakonom. Tako i Novaliću predstoji posljednja mogućnost apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine na jednu, po mišljenju mnogih pravnika, potpunu sudsku farsu.
*
Imao sam četiri godine kad je Skoplje pogodio snage 6,9 Rihtera. Više od hiljadu ljudi je poginulo. Naša se porodična kuća u Trebinju nepovratno nagnula i daidža Husein je sa svojim sestrama morao početi gradnju nove. Sjećam se da su se komšije čudile zbog golemih količina armature koju je daidža stavljao u cerklaž i ploče. Kad se nakon šest godina dogodio zemljotres u Banjoj Luci, nismo ga ni osjetili. Mnogo kasnije, 15. aprila 1979. godine, pogodio nas je zemljotres s epicentrom u crnogorskom primorju, od kojeg smo bili udaljeni tek dvadesetak kilometara. Snaga je bila 7 stepeni Rihtera. Bio je to najjači zemljotres koji je pogodio Balkan. Stajao sam to jutro na prozoru i slušao kako potmula buka dolazi iz zemlje iz smjera morske obale. I vidio sam kako preko avlije jedno uz drugo bježe prema ravnici miš i zmija. I onda je počelo stravično drmanje i ljuljanje. Zidovi u sobi su se rastezali gotovo metar i po dolje i gore. Stajao sam na prozoru i tonuo i izdizao se. Čula se stravična škripa u zidovima. Tu snagu nikada neću zaboraviti. Sjećam se i onih klizišta iz kasnog proljeća 2014. godine kada je razoreno na stotine domova u srednjoj Bosni u direktnom TV prijenosu.
Prije sedam dana u Sarajevu su se dogodila dva mala zemljotresa. Kad je bio onaj od 3,9, čuo sam moju komšinicu da pita: Je li ovo bio zemljotres. “Ma neko jače lupio vratima”, dobacio sam u šali. I pomislio: Ne daj Bože da osjetimo snagu prirode. I ako udar dođe, da to bude ondje gdje je najmanje ljudi.
*
Ne znamo šta je dogovoreno u Bakincima, ali čujemo Dodika koji optužuje “trojku” da se ne drži dogovorenog. Ne znamo ništa o pregovorima “trojke” sa HDZ-om i SNSD-om. Štošta se vodi kao tajna u odlukama nove vlasti. Srećom, došlo je vrijeme da se u Službenom listu objavi zaduženost Kantona Sarajevo za izgradnju tramvajske pruge.
Kreditna zaduženost mora prema zakonu prioritetno biti dostupna javnosti.
*
Mi smo, nažalost, narod s primjercima koji imaju previše zabluda. Teško ih se odriču, pa ih često s ovog svijeta nose sa sobom. Ponekad ne vrijedi upozoravati, premda je objašnjavati ljudima šta ih čeka plemenit posao.
Uoči Agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao novinar, gdje god bih stigao upozoravao bih Bošnjake da ide rat u kojem neće biti niko pošteđen. Činilo mi se da me malo ko želi čuti. Jednom prilikom u Hadžićima, samo nekoliko dana prije nego što će četnici krenuti na ovaj gradić i napraviti zločine, u nekoj birtiji se sretnem s dva čovjeka po dogovoru. Trebalo je da mi daju neke informacije. Izađemo iz te galame i dima.
Nakon kraćeg razgovora krenula su moja tradicionalna upozorenja. U svom selu su imali nekoliko lovačkih puškica. “Imate li rješenje ako vas napadnu”, pitam ih. Nemaju. Ja krenem s istom pričom. “Odmah se organizujte. Popričajte s onima iz drugih naselja koji su spremni na odbranu. Morate sve naoružane ljude imati zajedno. Odredite gdje možete pobjeći prema šumi. Iznesite hranu na skrovita mjesta, da kasnije ne gladujete...”
Tad mi se činilo da me ne čuju. Negdje 1997. godine, kad je došla sloboda, idem Ferhadijom i odjednom prema meni krenuše dva čovjeka, jedan nasmijani me odmah zagrli. Kaže, mi smo iz Hadžića. Ti si nam uoči četničkog napada rekao šta da radimo. Poslušali smo te i danas smo živi, i mi i naše familije. Obradovao sam se. U Hadžićima su četnici ubili 257 Bošnjaka. Dugo nakon zločina za mnoge se nije znalo gdje su zakopani.
I evo, trideset godina nakon Agresije, upozoravam da se patriote ove Bosne i Hercegovine ne smiju uspavati. Da je ovdje sve moguće. Prođe život u upozorenjima, ali valjda nisu uzaludna.
*
Sve priče o nacionalizmu su iste. Uvijek se završe kljucanjem Bošnjaka u mozak. Sjetio sam se snimka kada su prvi posjetioci mezarja u Potočarima počeli dolaziti na kolektivne dženaze i odmah su napadani od Srba. Srebreničanin kaže: “Mi ne smijemo ni spomenuti genocid. Odmah nam kažu da smo nacionalisti.”
*
Ovih dana postaje glavna vijest medija u Sarajevu da ministar zdravstva u Federaciji BiH dr. Nediljko Rimac ne dozvoljava imenovanje dr. Ismeta Gavrankapetanovića za direktora KCUS-a.
Iako je dr. Rimac član HDZ 1990 sve liči na onu priču o izmišljanju nevolja za javnost. Dogovoreni sukob, igra koju je Dodik svojevremeno objasnio kao prijedlog ministra vanjskih poslova Konakovića. Da bi sukobljene više cijenili na njihovim stranama. Jedna benigna stvar, kao što je odgađanje imenovanja direktora jednog kliničkog centra u Federaciji, medijski frekventno lansirana u javnost predstavlja se kao veliki problem. Koja sekiracija.
*
Zašto neki naši ljudi ponižavajuće govore o Bosni i Hercegovinu? Je li to nešto bolje u Srbiji? U Hrvatskoj? I u jednoj i u drugoj državi opozicija protestira zbog terora vlasti. Zbog lažiranih izbora. Zbog korupcije i teških lopovluka. Zbog enormne zaduženosti. Zbog lošeg socijalnog stanja. Upravo s tih IKM-ova iz Beograda i Zagreba stižu naredbe za njihove ovdašnje marionete. I danas, trideset godina poslije, najjeftinija propaganda pobjeđuje u Bosni i Hercegovini.
A Bošnjaci? Svi su za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu a razmjestili su se u četrdeset partija. Do molekula i atoma podijelili su i konfrontirali politički život ove trećine i time države Bosne i Hercegovine.
*
Laž je bila prva koja je ovom narodu objavila rat. Kad su autori poraženi vojno, poražena je i laž.
Mi smo spužva koja od 1995. godine upija laži. I premda to više nema gdje stati, laži i dalje pristižu. Čini mi se da je posljednja laž u koju nismo povjerovali ona da smo sami sebe granatirali. Nakon toga je srpska i hrvatska propaganda počela servirati ljepše upakovane podvale. Davno je počelo dobrovoljno kuhanje žabe.
To što neko laže i nije neki problem. Daleko veća nevolja je onaj koji pristaje na laži.
*
Austrijski predsjednik dodijelio najveće priznanje te zemlje “Veliku zlatnu medalju časti na lenti” negatoru genocida Peteru Handkeu? Austrija je Handkeu dala medalju časti, a Putin Dodiku orden Aleksandra Nevskog. Evropska unija i Rusija kao da dijele iste vrijednosti: Negiranje genocida u Srebrenici. Predstavnik Evropske unije u Bosni i Hercegovini Johann Sattler, koji se miješa u sve i svašta, prešutio je Čovicevo prisustvo na promociji knjige ratnog zločinca Valentina Ćorića. O njihovom partneru na promociji ni jedne riječi od “trojkine” vlasti.
*
Podigla se buka oko Zakona o zaštiti od pranja novca i finansiranja terorizma. Više od dva desetljeća taj je zakon na snazi u Federaciji BiH. Svaka marka i euro bili su pod savršenom kontrolom banaka u entitetu, preko kojih se vršio platni promet. To niko ne govori. Sada je trebalo taj zakon usvojiti na državnom nivou u okviru zahtjeva od Evropske unije da bi se počelo s pregovorima o kandidatskom statusu.
Problem stoji otvoren već dva desetljeća, koliko traju klevete za terorizam kod Bošnjaka. U novim okolnostima nove su se optužbe mogle čuti u nekoliko istupa hrvatske članice Evropskog parlamenta Željane Zovko. To je ona što je Stari most proglasila hrvatskom historijskom ostavštinom. Samo što nije rekla da su hrvatski čuvari naslijeđa srušili Stari most. Nemoguće je ratovati protiv službenih laži iz službenih izvora. Nikakva odbrana za to ne postoji. Kada je Zovko govorila (izmišljala) mržnju, koja navodno dolazi s druge obale Neretve, dobila je podršku nekih članova Parlamenta. Dakle, EU Parlament ne kontrolira sadržaj vlastitih diskusija. Kad govori Željana Zovko, redovno nešto spomene protiv Bosne i Hercegovine. Nama Evropski parlament djeluje kao Hyde Park u službenoj verziji.
*
Čitam, neki tvrde da mržnja na Balkanu uvijek pobijedi ljubav. Na to se danas svela stravična agresija dvije velikodržavne politike na Bosnu i Hercegovinu. Sama mržnja bez političkog cilja gotovo je benigna. Bez politike mržnja nije naoružana i ne ubija. Nisu ni Milošević ni Tuđman proizvodili mržnju da uništavaju ljubav, nego da etnički očiste Bošnjake i naprave svoju veliku Srbiju i veliku Hrvatsku. Na drugoj strani je nevolja: iracionalno ponašanje žrtve ubija istom snagom kao i zločinac.
Srbija je nakon 1995. godine bila potpuno slomljene industrije, moralno razorena država, uhapšen Milošević, u brutalnom atentatu ubijen vođa opozicije Zoran Đinđić. Ali, evo, trideset godina poslije, kao da ništa nije bilo. Gotovo identična snaga iz velikodržavnih iluzija se opet izrodila. I hoće zločinima etnički očišćeni prostor RS-a da pripoji Srbiji.
Dakle, jedino što je ostalo od Miloševićevog svijeta jeste velikodržavni projekat. Danas se zove “srpski svet”. Trideset godina poslije samo se uporno mijenjaju imena istog zla. Dijagnosticiraju li to Bošnjaci protiv kojih je ta ideja uperena stotinama godina?
*
O Muji iz Bosne, koji radi u Njemačkoj i koji je priveo Ukrajinku svojoj ženi u Bosni, raspisali su se mediji na sve strane. Takozvani region pun je naslova o Muji. Zovu ga i Kazanovom. Koliko ih u “regionu” ima ljubavnice? Mujo jedini priznao dvije žene. Prevara je na sve strane, ali se prevaranti mudro kriju i ne progovaraju. Brojni su oni koji su jedva dočekali da pokažu Mujin primjer.
Televizije snimaju ovu trojku kako prvih dana skladno i sretno živi. Morat će se jednog dana posvađati. Kritično će biti kad budu gledali baraž za evropsko između Ukrajine i Bosne.
*
Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović rekao je na Minhenskoj konferenciji da je ubrzano integriranje država zapadnog Balkana u Evropsku uniju i NATO najefikasniji način za njihov izlazak iz “sive zone”. Otvaranje pregovora s Evropskom unijom bio bi izuzetno pozitivan signal, ali i jedan od konkretnih koraka u smjeru napuštanja “sivih zona”, reče Bećirović.
Evropska unija i NATO svojevremeno su nas uslovili da krenemo u nepravedan mir, a uz njega nam (po njihovom priznanju) uspostavili nakaradnu dejtonsku ustavnu arhitekturu, rešetke u kojima nas drže skoro tri decenije. Zašto bi odbijanjem da nas prime u svoje društvo mi postali “siva zona”? Odbranili smo se od agresora usprkos njihovom embargu, zatvaranju očiju pred činjenicom da smo određeni za uništenje i pritom sačuvali sve evropske vrijednosti. Ako mi sami sebe ne budemo poštovali, niko nas drugi neće poštovati. A to se ne postiže politikama snishodljivosti i udvorništva... Ako ne možemo k’o ljudi ući na glavna vrata Evropske unije i NATO-a, nećemo ulaziti ni “sazad”.
Nismo ništa dužni ni Americi ni Evropi. Odbili smo da nestanemo pred njihovim očima, zato su oni nama dužni. Izborili smo slobodu i hoćemo mir, ali smo spremni da to dvoje branimo opet ako budemo napadnuti. Neka to dušmani dobro upamte.
*
Takozvana međunarodna zajednica dopustila je enormno naoružavanje Srbije i Hrvatske. U OSCE-u su afirmirali lažne podatke da je to naoružavanje u skladu s Dejtonom. Ne mislim da su javno lagali bez nekih sumnjivih motiva. O kakvim se službenicima u OSCE-u radi pokazuje reagiranje na žalbe oko masovnog naoružavanja Srbije iz novembra 2021. godine:
“Ističemo da Sekretarijat OSCE-a nije u poziciji da daje procjenu, niti podijeli informacije o bilo kojoj od država članica OSCE-a u pogledu naoružanja ili broja oružja u posjedu. Ovo bi uključivalo operacije OSCE-a na terenu. Sekretarijat OSCE-a pomaže stranama u Dejtonskom sporazumu omogućavanjem diskusija. To znači da organiziramo sastanke, omogućavamo razmjene informacija između država članica i podržavamo inspekcijski režim pomažući državama članicama u koordinaciji posjeta”, poruka je iz bečkog sjedišta OSCE-a.
Organiziraju nam diskusije o pripremama za novo klanje. Neobjektivni posmatrači ovog enormnog naoružavanja Srbije bili su neki od indolentnih mužika Bošnjaka. Vojni savjetnici u Predsjedništvu.
*
Kao i mnogi, jedva izdržavam gledati slike genocida u Gazi. Jedini svijetli trenutak bio je kada je visoki predstavnik Evropske unije za zajedničku sigurnosnu i vanjsku politiku i šef Diplomatskog servisa EU (EEAS) Josep Borrell oštro kritizirao politiku SAD prema Izraelu.
SAD s jedne strane upućuje apele da se “poštede civili”, a s druge nemilice šalje oružje Izraelu.
“Ako smatrate da je previše ljudi ubijeno, možda bi ste trebali Izraelu slati manje oružja”, rekao je Borrell obraćajući se u jednom nedavnom javnom istupu američkom predsjedniku Joeu Bidenu.
*
Za policijsku zaštitu u Bosni i Hercegovini prvo se napravi procjena ugroženosti osobe. Propisano je ko ima pravo na policijsku pratnju i zaštitu ličnosti, a izvan toga može se dodijeliti i drugima na osnovu policijske procjene.
Ono što rade političari RS-a, tačnije ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Nenad Nešić, zloupotreba je državnog sistema zaštite ličnosti koja je očigledno politički motivirana. Nakon što je Sanja Vulić, član Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, psovala pred Sudom Bosne i Hercegovine, a protiv nje podnesena prekršajna prijava, Nešić joj je osigurao policijsku zaštitu. Političari iz RS-a svakodnevno i nekontrolirano vrijeđaju i provociraju pa onda postaju ugroženi. U toku je politička proizvodnja ugroženosti.
Recimo, Nešić je podijelio na svom službenom profilu na platformi X lažnu fotografiju sarajevske Vijećnice osvijetljenu bojama zastave Kosova.
Drugom prilikom je istaknuo zastavu RS-a pored zastave Bosne i Hercegovine dok je primao ambasadore Pakistana i Saudijske Arabije.
Nema tužioca Kajganića, nema Tužilaštva Bosne i Hercegovine da reagira na ove ispade. Kao da ne postoje.
*
Onda smo ovih dana saznali koliko su zaradile Elvedina Muzaferija i Lana Pudar od uspjeha na takmičenjima. Sve su to prenijeli brojni portali.
Nismo sigurni jesu li naše djevojke predstavljale državu Bosnu i Hercegovinu. Ili su bile na privremenom radu u inostranstvu, u Dohi na Svjetskom prvenstvu u sportovima na vodi i po klizalištima Švice i Austrije...
*
Po nalogu Tužilaštva Kantona Sarajevo bit će ispitan Kenan Uzunović, poslanik Narodnog evropskog saveza (NES) u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH zbog sumnje da je lagao da mu je nuđen novac da ne glasa za novu Vladu Federacije BiH.
Koliko mu je nuđeno? “Dva miliona”, kaže. Pa dodaje: “Tri miliona”. Odmah sam se sjetio naslova u sarajevskim novinama od prije dvadesetak godina: “Ukradeno 80 milijardi maraka donacija”. Pa “Ukradeno 100 milijardi maraka”.
*
Srpsku priču o laži parafraziram s razlogom:
Mi klevećemo jedni druge da bismo obmanuli sebe. Klevećemo jedni druge iz samilosti, klevećemo bez stida, da obeshrabrimo, da sakrijemo svoju bijedu. Klevećemo zbog tuđeg poštenja. Klevećemo zbog slobode. Kleveta je vid bošnjačkog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije.
Zato jedni druge klevećemo stvaralački, maštovito, inventivno.
Kleveta je postala bošnjački državni interes.
Kleveta je u samom biću Bošnjaka.
U ovoj zemlji svaka kleveta na kraju postaje istina.
*
Upitajte se ponekad: Gdje ćemo mi biti i gdje će biti ova Bosna i Hercegovina kad se završi ovaj politički eksperiment?
