Početkom 1992. godine u Doboj je stigla velika jedinica „Belih orlova“. U njenom sastavu bilo je oko 500 uniformisanih ljudi, koji su često dolazili u kasarnu Jugoslavenske narodne armije. U aprilu 1992. iz Srbije je stigla i jedinica Crvenih beretki pod vodstvom Radojice Raje Božovića. Ova je formacija bila stacionirana na Ozrenu. Njeni su pripadnici dobijali plate od Centra službi bezbjednosti (CSB) Doboj, a oružje od Jugoslavenske narodne armije. Doboj su srpske snage okupirale 2. maja 1992. Dokazi o agresiji Srbije na Bosnu na slučaju Doboja „izbiše oči“.
Hapšenje nesrpskog stanovništva počelo je 3. maja i u tome su učestovali vojska, policija i druge jedinice, među kojima su bili Beli orlovi, Crvene beretke, grupa bivših vojnika pod vodstvom Nikole Jorgića Jorge, zatim takozvani Predini vukovi – pripadnici dobojskog dobrovoljačkog odreda Predraga Kujundžića, jedinica policajca Milana Martića, koja je u Doboj stigla iz Hrvatske polovinom maja, te pripadnici Specijalnog odreda Centra službe bezbjednosti (CSB) Banja Luka, koje su predvodili Ljuban Ećim i Zdravko Samardžija.
U prostorije diskokluba, koji je bio u vlasništvu Kasima Perče, u mjestu Vila kod Doboja, 12. juna 1992. godine zatočeni su nesrbi zarobljeni u naselju Bukovačke Čivčije, koji su dan kasnije sprovedeni u vojne hangare u Doboju. Iz hangara su 21. juna 1992. godine vraćeni u Perčin disko, u kojem su, pored mještana Bukovačke Čivčije, bili zatočenici nesrpske nacionalnosti iz Grapske, Dragalovaca, Doboja i drugih mjesta. Iz Perčina diska su 14. augusta 1992. godine zatočenici prebačeni u logor Bare iz mjesta Bukovačke Čivčije i Dragalovci, a u Perčinu su disku do sredine septembra 1992. godine ostali zatočenici iz drugih mjesta s područja općine Doboj.
Iz diska su 12. jula 1992. godine pripadnici Predinih vukova izveli grupu od 50 zatočenika, od kojih je formiran živi štit za pripadnike srpskih vojnih snaga tokom borbenih dejstava na lokalitetu Putnikovo brdo. Zatočenici su bili izloženi međusobnoj vatri suprotstavljenih strana.
Svjedok Haškog tužilaštva Edin Hadžović izjavio je na suđenju Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću Frenkiju da su Crvene beretke u Doboju 1992. pritvarale, prebijale, tjerale u “živi štit” i ubijale lokalne Bošnjake i bosanske Hrvate.
Edin Hadžović se prisjetio kako su 12. jula 1992. godine, za vrijeme napada Armije Republike Bosne i Hrecegovine na Doboj, Crvene beretke kao “živi štit” ispred sebe isturile pedesetak zarobljenih Bošnjaka i Hrvata. Komandanta Crvenih beretki, po Hadžovićevim riječima, zarobljenici su zvali “Crnogorac, jer je imao crnogorski naglasak”, ali su ga njemu potčinjeni vojnici oslovljavali sa „Golub“.
Zarobljenici pobijeni u „živom štitu“
Svjedok je opisao da je, prije nego što su zarobljenici bili potjerani u “živi štit”, “Golub izvadio pištolj i ubio zarobljenika Dragu Kalema, rekavši: ‘Ovako će proći svaki ko pokuša da pobjegne’”. Zarobljeni su zatim primorani da krenu ka položajima Armije Republike Bosne i Hrecegovine, a srpski su vojnici za njima otvorili vatru, opisao je Hadžović. Mnogi zarobljenici tada su ubijeni, a svjedok je, kako je rekao, uspio da pobjegne s još jednim Bošnjakom. Hadžović je posvjedočio da je 2000. pomogao pri identifikaciji 27 leševa pronađenih u jednoj masovnoj grobnici i da je jedna od žrtava bio Drago Kalem.
Prema optužnici, Crvene beretke u Doboju predvodio je Živojin Ivanović zvani Žika Crnogorac, jedan od istaknutih pripadnika Jedinice za specijalne operacije Službe državne bezbednosti Srbije.
Na širem lokalitetu Putnikova brda, 12. 7. 1992. godine, u živom štitu ubijeni su:
- Ahmić Hasan, sin Asima, rođen 14. 3. 1948. u mjestu Bukovačke Čivčije, Doboj,
- Ahmić Zijo, sin Muje, rođen 16. 1. 1947. u mjestu Bukovačke Čivčije, Doboj,
- Delić Omer, sin Fikreta, rođen 11. 5. 1958. u Doboju,
- Hamidović Ramiz, sin Hajrudina, rođen 15. 6. 1941. u mjestu Kladari, Doboj,
- Husanović Muhamed, sin Smajla, rođen 14. 6. 1972. u mjestu Miljanovci, Doboj,
- Kadić Hasib, sin Saliha, rođen 23. 7. 1946. u mjestu Pribava, Gračanica,
- Makarević Jasmin, sin Safeta, rođen 28. 5. 1963. u mjestu Makljenovac, Doboj,
- Makarević Nedžad, sin Safeta, rođen 1. 9. 1968. u mjestu Makljenovac, Doboj,
- Makarević Salih, sin Bešira, rođen 10. 10. 1964. u mjestu Makljenovac, Doboj,
- Mujanović Meho, sin Muje, rođen 1. 12. 1954. u mjestu Bukovačke Čivčije, Doboj,
- Omerčić Arif, sin Osmana, rođen 8. 1. 1963. u mjestu Bukovačke Čivčije, Doboj,
- Omerčić Mehmed, sin Osmana, rođen 15. 1. 1957. u mjestu Bukovačke Čivčije, Doboj,
- Šehić Bećir, sin Asima, rođen 26. 1. 1953. u mjestu Bukovačke Čivčije, Doboj,
- Zečević Muhamed, sin Ibrahima, rođen 7. 8. 1943. u mjestu Bukovačke Čivčije, Doboj.
Navedena su lica ekshumirana i ukopana novembra 1998. godine na groblju u mjestu Matuzići, Doboj. Osim navedenih u živom štitu ubijeni su:
- Ahmić Ešef, sin Saliha, rođen 15. 5. 1948. u mjestu Bukovačke Čivčije, Doboj,
- Ahmić Senad, sin Ešefa, rođen 8. 2. 1974. u Doboju,
- Hamidović Safet, sin Ramiza, rođen 2. 1. 1970. u mjestu Kladari, Doboj, ubijen hicem iz pištolja. Pronađen i ukopan u groblju Šušnjari, Doboj,
- Kadić Mehmedalija,
- Mujanović Halid, sin Muje, rođen 6. 10. 1948. u mjestu Bukovačke Čivčije, Doboj,
- Omerčić Hasib, sin Osmana, rođen 4. 11. 1967. u mjestu Bukovačke Čivčije, Doboj. Pronađen i ukopan u groblju Šušnjari u Doboju.
Ibrahim Spahić iz Bukovačkih Čivčija preživio je živi štit na Putnikovom brdu. Vječni nemir ostavila mu je scena kad Crvene beretke i Predini vukovi ubijaju njegove rođake, trojicu braće Omerčića: Mehmeda, Arifa i Hasiba.
Svjedok RFJ-165 na suđenju Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću kazao je da je u maju 1992. bio u sastavu Crvenih beretki pod komandom Radojice Božovića, za koga je čuo da je oficir Službe državne bezbednosti Srbije, te da je učestvovao u zauzimanju Doboja. Svjedok je dodao da su Crvene beretke učestvovale u protjerivanju, ubistvima i mučenju nesrpskog stanovništva. Svjedok je od srpskih policajaca u Doboju čuo da su Božović, kao i instruktori u logoru Crvenih beretki na Ozrenu, bili pripadnici Službe državne bezbednosti Srbije. Muslimanski muškarci, a naročito uticajni i bogati, zatim su bili pritvarani, mučeni i ubijani, a žene i djeca su prisilno premješteni, posvjedočio je RFJ-165.
Tijela u masovne grobnice
“To su bili doktori, uticajni ljudi, koji nisu čak bili ni privrženi muslimanskoj vjeri… Jednog doktora, koji spašava živote, da neko tuče samo zato što se zove Amir”, prisjetio se RFJ-165. U svjedočenju preko video veze sa udaljene lokacije RFJ-165 je rekao i da je bio očevidac pokopavanja tijela ubijenih na planini Ozren.
“Na Ozrenu sam vidio kako se tijela stavljaju u grobnice, ne mogu reći tačan broj. Znam da je veliki broj Muslimana od uticaja i finansijske moći tada nestao”, rekao je RFJ-165 i dodao da je pokopavanju prisustvovao i Radojica Božović. Kako je izjavio RFJ-165, Crvene beretke su prognale i muslimansko stanovništvo u okolini Doboja, prilikom probijanja posavskog koridora. Svjedok je pojasnio da je jedna grupa Crvenih beretki imala zadatak da “ubija civile”. “U Johovcu je jedna žena, invalid, bila sama, nisu imali šta da uzmu, pa su ušli u kuću, izašli i preko ramena bacili bombu unutra”, prisjetio se RFJ-165. Na pitanje tužioca Edwarda Russoa kako je znao da su u grupi za ubijanje Crvene beretke, svjedok je odgovorio: “Imali su iste oznake i beretke kao i mi… znali smo se između sebe”.
Na suđenju u Hagu Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu gradonačelnik Doboja Obren Petrović, koji je na početku agresije na Bosnu bio na čelu lokalne policije, svedočio je o hapšenjima i zlostavljanju bosanskih Hrvata i Bošnjaka, nakon što su Srbi 3. maja 1992. godine preuzeli vlast u gradu.
U Hagu svjedočio i Obren Petrović
Petrović kaže da su u noći između 2. i 3. maja 1992. pripadnici formacije Crvene beretke, pod komandom Raje Božovića, zauzeli Stanicu javne bezbjednosti i uhapsili sve radnike koji nisu bili Srbi. Pored Crvenih beretki, navodi svjedok, u Doboj je početkom maja stigla i specijalna jedinica Centra službe bezbjednosti Banja Luka. Nakon preuzimanja vlasti Crvene beretke i brojne paravojne grupe nastavile su da hapse nesrbe i premlaćuju ih u holu policijske stanice. Nakon toga bi uhapšene bez ikakve dokumentacije prebacivali u okružni zatvor. Policija je, kaže Petrović, bila nemoćna, a pripadnici Crvenih beretki su pretukli i zamjenika komandira policijske stanice, kada je pokušao da spriječi premlaćivanje privedenih. Crvene beretke su, tvrdi svjedok, čak i građane koji bi dolazili u policiju po lične karte i druge dokumente primoravali da premlaćuju uhapšene bosanske Hrvate i Bošnjake.
Zvuci prebijanja čuli su se u zgradi i izvan nje, te svjedok pretpostavlja da ih je morao čuti i načelnik Centra službe bezbjednosti Doboj Andrija Bjelošević, čija je kancelarija bila na prvom spratu zgrade dobojske policije. Prema pravilima službe, smatra svjedok, načelnik Centra službe bezbjednosti i vrh MUP-a morali su biti obaviješteni o događajima u policiji i zatvoru. Svjedok kaže da je "čuo da je bilo slučajeva" fizičkog zlostavljanja zatočenika i kada bi ih pripadnici redovne policije izvodili na saslušanje. Navodi, također, da su pripadnici Crvenih beretki izveli iz zatvora bivšeg zamjenika komandira policije, Hrvata Karla Grgića, i ubili ga. Petrović je, kako je rekao, "čuo" i da su Crvene beretke 12. jula 1992. izvele oko 50 zatočenika iz improviziranog zatvora u "Perčinom disku" i koristile ih kao živi štit u napadu na položaje Armije Republike Bosne i Hercegovine. Tom je prilikom ubijeno dvadesetak zatočenika, a svjedok pretpostavlja da su u akciju "vjerovatno" bili uključeni i neki pripadnici vojske i policije. Na platnim spiskovima dobojskog Centra službe bezbjednosti iz maja 1992. godine koje mu je predočio tužilac svjedok je identificirao imena pojedinih pripadnika Crvenih beretki i objasnio da su oni isplaćivani po nalogu Kriznog štaba, koji je odlučio da preko policije isplati novac svim mobilisanim muškarcima.
General Momčilo Perišić, načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, 19. septembra 1995. izdaje naredbu da se u Generalštabu Vojske Jugoslavije formira Operativna grupa „Doboj“. Perišić naglašava da je „formiranje Operativne grupe 'Doboj' u cilju efikasnijeg praćenja i procenjivanja situacije i adekvatnog regovanja od strane Generalštaba Vojske Jugoslavije“.
Ako se uzme u obzir da je ovo bilo u danima velikih vojnih uspjeha Armije Republike Bosne i Hercegovine i hrvatskih vojnih snaga prilikom oslobađanja Bosanske Krajine, te oslobađanja Donjeg Vakufa, Vozuće i dijela planine Ozren iznad Doboja, da se odgonetnuti da je general Perišić uvođenjem snaga Vojske Jugoslavije imao namjeru u Bosni spasiti šta se spasiti da.
Srušena, ali i obnovljena džamija u Kotorskom
Munaru i džamiju staru stotinu i više godina u Kotorskom kod Doboja, u džematu Gornja Mahala, agresorski tenkovi uz pomoć avijacije bivše Jugoslavenske narodne armije 8. juna 1992. godine srušili su do temelja. Mislili su da će rušenjem Donje i Gornje džamije i protjerivanjem hiljada Kotorana ispuniti svoje crne ciljeve o etnički čistoj teritoriji. Nisu u tome uspjeli. Kotorani se vraćaju, obnavljaju svoje kuće, ali i džamije. Na otvorenje Gornje džamije stigle su hiljade ljudi iz cijelog svijeta, a supružnici Mensur i Alma Hot iz susjedne Grapske kao najveći vakifi za gradnju su džamije donirali 22.000 KM, od ukupno 580.000 maraka, koliko je koštala njena gradnja. „Kotorani su, na molbu mladih ovog velikog povratničkog naselja, porušenu munaru Gornje džamije, koja je od zločinačkih projektila pala u harem, ostavili, konzervirali je i tu će ostati. Ostat će munara da govori o rušiocima i njihovim nakanama da ovdje unište islam i zauvijek ugase bošnjačka ognjišta. No, džamije se opet uzdižu, opet se s njih čuje ezan, i opet su pune vjernika“, kaže Salih Muminović, koji je vodio gradnju druge po redu novosagrađene džamije u Kotorskom.
(Izvor: Ovamo daleko - atentat na Bosnu, knjiga u pripremi autora Avde Huseinovića)
