Odlazak slikara koji je oživljavao svijet navodeći nas na uvijek novo rođenje

U 82. godini života umro je akademski kipar i slikar Izet Đuzel (rođen u Derventi 24. augusta 1941). Radni i stvaralački život mu je bio vezan za Zagreb, a dženaza mu je klanjana 15. 1. 2023. u rodnoj Derventi, za koju je ostao trajno vezan. Đuzel je školu za primijenjenu umjetnost pohađao u Sarajevu (1958–1963), a Likovnu akademiju je završio u Zagrebu 1971. godine. U klasi  profesora V. Michieli saradnik je majstorske radionice A. Augustinčića (1974–1976). Jedan je od pokretača grupe Biafra. Osnovao je edukativnu likovnu koloniju u Derventi. Samostalno je izlagao u Zagrebu, Sarajevu, Štipu, Derventi, Banjoj Luci, Njemačkoj i Švedskoj.

Umjetnik koji je pedesetak godina bio aktivan na likovnoj sceni u početku se uspješno dokazao kao kipar istražujući fenomene oblikovanja u različitim materijalima skulpture koje predočavaju sjedinjenje i razaranje forme. Od osamdesetih godina Đuzel se pretežito javlja kao slikar. U likovnoj kritici je primijećena njegova slikarska preokupacija stilski uobličenim i ekspresivno uvjerljivim pejzažima. Posebno nadahnuće Đuzel nalazi u izražajnom i bogatom kolorizmu rodnog kraja Dervente. Upravo je izložbom Godine korova u hrvatskom Muzeju Mimara 2005. godine dokazao svoju ljubav prema rodnom krajoliku. No Đuzel je majstor likovne performacije i višestruke sadržajnosti, što nije vidljivo prostom oku, posebno kada je bilo riječ o akriliku, uljima na platnu i kombiniranim tehnikama.

Svoju zadnju veliku izložbu je održao 2018. godine retrospektivom u Muzeju Mimara, izloživši osamdesetak slika i skulptura. No, vratimo se toj 2005. godini, kada Đuzel prezentira svoju punu slikarsku zrelost. Indikativan je bio i naziv izložbe Godine korova budući da je izložba govorila o ljepoti korova koji zauzima i ovladava zdravim bićem prostora. Sve se iščitava u teksturi korova, kako je jednom primijetio književnik Nusret Idrizović govoreći o Đuzelovom korovu kao o biljci neobičnih svojstava, kojoj je sudbina namrijela da se istodobno nalazi na antitetičnim stranama, to da istodobno može biti svrha života i protagonist smrti.

Krajobraz koji prevladava u Đuzelovim slikama nije samo lirsko tkanje u prirodi jer idila je pomućena nedavnim ratom i vidljiv je angažman historijskih elemenata te bolnih ožiljaka koje ratni vihor za sobom ostavlja. Đuzel je ratnim strahotama postao umjetnički protagonist smrti, ali ne po recepturi, trendu ili modi. On naprosto nije utapao svoj kist u sjajnu boju kiča i potrošnih modela kao neki mu suvrsnici. Slikar je to koji je bio zamišljen nad ostacima svoje kuće gdje je proveo dio svoga života i ponad šume raslinja koja ovladava prostorom. Pritom, Đuzel nije isključivo prizivao rat već su u njega prevladavali nježni koloritni osjećaji u koje je unosio zanos povratnog djetinjstva.

Uvijek likovno opojan i zavodljiv, kist mu je naglašavao optimizam kao najsnažniju poruku koju donosi slikovnost. Pritom se oblikuje melodijska krivulja i začudni životni ritam. Promatrač će kroz Đuzelove slike zagledavati i proživljavati historijske sadržaje, kada znamo da ponekad ni mnogi slikar ne zna o čemu je na slici riječ. Smrt, ljubav, stvaranje, plave boje prozračne vode, slikaru je dovoljna neka približnost, primijetit ćemo. U međuvremenu, Đuzel je slikao, a da ne misli pa ipak je posvema kod stvari koja ga muči u stvarnoj radnoj zadatosti.

Poznavajući ga i družeći se s njime u njegovom zagrebačkom ateljeu, stekao sam utisak da bi Đuzel vjerovatno bio povrijeđen kada bi mu neko dao na znanje da ne razumije i krivo tumači njegove slike. Čudo slike ne tvori tek snažna gestualnost već i njezino dubinsko značenje. Đuzel  je bio svakako ona vrsta slikara koja pretpostavlja svoju transcendenciju angažiranosti u političkom i društvenom smislu. On je paradoksalno bio apolitičan te se nije uznosio idealima svjetovnih i ovozemaljskih pravdi već je uvijek bio u iskanju univerzalnih zakona prirode. Đuzel je u svojim slikama iznova stjecao čaroliju postojanja, neku neizrecivu egzistenciju, što ju je usput, kroz odrastanje ili mijenjanje srodnog krajobraza, izgubio, ali je uvijek pronalazio. On je, u najmanju ruku, poput velikih slikara zalazećih vremena, iza kojih je stajala velika baština, davao privid nečega nehotičnog.

Iako šturi, a istom i razmahani potezi kistom svjedoče unutarnju dramu, Đuzel nije zauzimao patetičnu poziciju, gaseći svoju izražajnost u samosažaljenju i tragici, već je pronosio ideju sačuvanja i produbljivanja lijepog prostora prirode. On je čuvao i univerzalizirao svoje djelovanje jer je znao prispodobljivati sile ljubavi s korovom, čime dočarava bunarsku dubinu osjećaja iz koje se može uzdići ono nečujno i nikada oslikano.

U Zagrebu je sa suprugom Drenkom, pjesnikinjom, bio vezan uz bošnjačku zajednicu te kroz KDBH „Preporod“ svojim darom pomagao i doprinosio bošnjačkom kulturnom aktivizmu u Hrvatskoj. U njegovim slikama bilo je vidljivo i prizivanje nekih temeljnih sjećanja iz okruženja ranog djetinjstva, primjerice, u slici „Slak“ performativno su dane sve groze ruina, potom skromnog mihraba. Nadalje, stećci su dovedeni do apstraktnih organičkih formi. Najčešći motiv na koji nailazimo u Đuzelovom zavičaju jesu duvari kojima on naglašava oronulost i zapuštenost materije zida, ali i stalnu borbu za očuvanje forme uprkos nasrtaju korova.

Đuzel u sve što je slikao unosio je konkretni pejzaž povijesti i osebujnom slikarskom svijetu darovao realnu potku svakodnevice i vremena u stalnom protjecanju. Želi se reći da je u njega bio vidljiv ekspresivni potez i želja za angažiranošću koji nastaju u samom mikrosvijetu – mikroorganizmu pejzaža. Naprimjer, njegova slika „Veliki prasak“ doslovce jest prasak i prštanje građe fosiliziranih mikroorganizama. On je time oživljavao svijet navodeći nas na uvijek novo rođenje. Kao „radosni slikar“, posjedovao je izuzetnu sposobnost manevriranja u otkrivanju novih ideja. On je proizvodio smisleni vitalitet a da pritom nije dolazio do umora i nije zapadao u bezbojni vakuum.

Prizori (to je riječ na kojoj je uporno insistirao Đuzel) željeli su biti sadržajni, željeli su zadržati ljudsko dostojanstvo i skrivenu monumentalnost. Stoga će biti vidljiva i džamija, za one oči koje neprestance traže. Đuzel je zapravo bio slikar prepun iznenađenja i raznolikosti, kao što je to i priroda: živopisna i ruševna, spremna da svakog trenutka izvuče tužna razmišljanja o životu.

Nudio je neoklasičnu i neogotičku tvorbu, a ispod fasade svoga poteza želio je podastrijeti upravo slikarski hram koji nema uzora upravo stoga što je utemeljen na unutrašnjosti. Đuzel je, na koncu, bio zadovoljan kada je primjećivao izmjenične igre suvislog i onostranog života te nove promjene i vlastiti odlazak u nepoznate slikovne izazove. Na tematskoj razini je izbjegavao linearnost i ponavljanje dok je na formalnoj zadržavao stil koji je bio u stalnom oprezu od zapadanja u prepoznatljive klišeje oblikotvornosti. Đuzel je slikar koji je volio nenastanjene prostore, izbjegavao predmetnost i stalnost u slici, budući da je poznavao umjetnost kao nešto što je potrošno u vremenu. Kod Đuzela smo bili na tragu nadahnutih prostora koji sjedinjuju različita stilska porijekla. Istodobno postmoderan i klasičan, tajnovit i eksplicitan, nudio nam je otajstvo zanata. I na tome mu hvala. Neka mu je lahka bosanska zemlja njegove Posavine koju je toliko volio.